|
Vatikan, 13. kolovoza 2007. (Radio Vatikan) -
Potrebno je vjerno izvršavati vlastitu dužnost, i to težeći neprestano prema
nebu – poticaj je pape Benedikta XVI., koji je tijekom nedjeljnoga nagovora
u Castel Gandolfu istaknuo kako je važno vlastiti život utrošiti na mudar i
promišljen način. Nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, Sveti je Otac
uputio snažan apel međunarodnoj zajednici, kako bi pomogla pučanstvu na
jugoistoku Azije, koje su prošlih dana pogodile velike poplave.
Svetkovina Uznesenja Marijina, poziva nas na život usmjeren prema
budućnosti, prema nebu, kamo je Blažena Djevica stigla prije nas, ušavši u
rajsku radost – kazao je Sveti Otac, i te riječi popratio razmišljanjem o
liturgijskim čitanjima XIX. nedjelje kroz godinu. Nastavljajući poruku od
prošle nedjelje, odlomak iz Evanđelja poziva kršćane da se odvoje od
materijalnih dobara koja su većinom prividna, te da vjerne izvršavaju svoje
obveze, uz stalnu težnju prema nebu. Vjernik ostaje budan i pozoran kako bi
bio spreman prihvatiti Isusa kada on dođe u svojoj slavi. Kroz primjere iz
svakodnevnoga života – kazao je nadalje Papa – Gospodin potiče svoje učenike
živjeti u takvome unutarnjem raspoloženju, poput slugu iz prispodobe koji
očekuju povratak svojega gospodara. Trebamo stoga bdjeti, moleći i čineći
dobro.
Osvrnuvši se potom na drugo čitanje, iz Poslanice Hebrejima, koje govori o
Abrahamu kao hodočasniku, nomadu, koji živi u šatoru prebivajući u tuđem
kraju, ali kojega vodi vjera, Papa je istaknuo kako njegov cilj nije na
ovome svijetu, nego je to raj. Isto su se tako i prvi kršćani u ovome
svijetu osjećali „stranci“, i na taj način izražavali najvažnije obilježje
Crkve, a to je upravo težnja prema nebu. Stoga nas današnja liturgija Riječi
želi potaknuti da mislimo na život svijeta koji će doći, kao što ponavljamo
svaki put kada s Vjerovanjem ispovijedamo svoju vjeru. To je poziv da svoj
život živimo mudro i promišljeno, da pozorno razmišljamo o svojoj sudbini,
odnosno o stvarnostima koje nazivamo posljednjima: smrt, posljednji sud,
vječnost, pakao i raj – napomenuo je Sveti Otac, te zazvao Djevicu Mariju,
koja s neba bdije nad nama, kako bi nam pomogla da ne zaboravimo da smo na
zemlji samo u prolazu, te kako bi nas naučila pripraviti se za susret s
Isusom.
Nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, Sveti Otac je svoje misli upravio
pučanstvu azijskoga jugoistoka, koje su ovih dana pogodile velike poplave.
Izražavajući svoje najdublje suosjećanje s bolima pogođenoga stanovništva,
potičem crkvene zajednice na molitvu za žrtve, i potporu akcijama
solidarnosti koje nastoje ublažiti patnje brojnih osoba u teškim kušnjama.
Neka toj našoj braći i sestrama ne uzmanjka brza i velikodušna pomoć
međunarodne zajednice! – potaknuo je Sveti Otac.
Osvrnuvši se na riječi Svetoga Oca koje je uputio tijekom jučerašnjega
podnevnog nagovora, teolog, isusovac Marko Ivan Rupnik kazao je kako je
polazišna točka kršćanska istina, odnosno identitet kršćanina. Život primamo
po Krštenju i nemamo drugoga života osim toga – istaknuo je otac Rupnik – A
život koji primamo po Krštenju, jest Bog. Stoga je poziv kršćanina
zajedništvo s Bogom i život primljen od Boga, koji je upravo to zajedništvo.
Mislim da uzeti ozbiljno u obzir kršćanski identitet, njegovu istinu, znači
znati da imamo domovinu u otajstvenome zajedništvu ljubavi koja nikada ne
prestaje, a mi ili živimo od toga izvora, ili ne živimo – kazao je nadalje
o. Rupnik.
Komentirajući potom Papine riječi o istinskoj radosti koja ne proizlazi iz
materijalnih dobara, koja su često prividna, o. Rupnik je kazao kako uzimati
stvari i čuvati ih za sebe, znači upravo učiniti da one umru; one odmah
postaju mrtve, nijeme, ne daju više ništa. Međutim, dovoljno je ponovno
pomisliti na Krštenje i druge sakramente. Kako kažu brojni crkveni oci,
posebice oni s Istoka, u sakramentima materija postaje uistinu onakva kakva
je u Stvoriteljevoj volji.
Na novinarovu primjedbu kako je Sveti Otac između ostaloga napomenuo da su
se prvi kršćani na ovome svijetu smatrali strancima, što nam u misli priziva
Poslanicu Diognetu u kojoj se za kršćane kaže da borave u svijetu, ali nisu
od svijeta, te kako to nije poziv na okretanje leđa patnjama u svijetu, o.
Rupnik je primijetio kako je određeno nezanimanje kršćanina za svijet
povezano s problemom posjedovanja svijeta. Kršćanin nije posesivan, ni u
odnosu na svijet, ni na povijest, jer povijest nije onakva kakvu ju zamišlja
kršćanin, jer se i sam Krist objavio u patnji povijesti. Kršćanin ne
posjeduje, i nije posesivan ni u odnosima. To ne znači ne mariti za stvari,
nego znači znati da je posljednja riječ Gospodinova. Ne valja imati
agresivno ponašanje ni prema povijesti, kao da znamo da bi bilo lijepo kad
bi povijest išla u smjeru u kojemu mi želimo, te se stoga naprežemo da sve
ide tako – to nije kršćanski! Ni Isus nije to učinio! Pa ipak, u bilo kojim
povijesnim prilikama, kršćanin pronalazi najbolju situaciju kako bi pokazao
ono što on doista jest, a to je zajedništvo s Bogom i ljudima – napomenuo je
o. Rupnik.
|
