|
U središtu teoloških
promišljanja kardinala Ratzingera uz postaje
križnog puta bila je rečenica iz Ivanova
evanđelja: "Zaista, zaista, kažem vam: ako
pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje
samo; ako li umre, donosi obilat
rod"
Rim,
25. ožujka 2005. (IKA) - Tradicionalni Križni put na Koloseju
održan je na Veliki petak, dan u kojem je Krist
prinio žrtvu za spas svijeta, 25. ožujka u
večernjim satima. Papa, zbog oporavka nakon
operativnog zahvata traheotomije, nije osobno
sudjelovao u križnom putu kako je to činio svih
godina svog pontifikata već je pobožnost pratio na
televiziji iz privatne kapele u Apostolskoj
palači.
Na početku križnog puta generalni
vikar za Rimsku nadbiskupiju i predsjednik
Talijanske biskupske konferencije kardinal Camillo
Ruini pročitao je Papinu poruku sudionicima
pobožnosti u kojoj se Sveti Otac prisjetio
prethodnih križnih putova na Koloseju na kojima je
sudjelovao. Papa je također u svojoj poruci
izrazio duhovnu blizinu svim sudionicima križnog
puta te im udijelio apostolski blagoslov.
U
nošenju križa bili su zastupljeni vjernici iz
Azije, Europe i Afrike. Na prve dvije te na
posljednjoj postaji križ je nosio kardinal Ruini.
Na trećoj i četvrtoj postaji križ su nosila
dvojica franjevaca iz Kustodije u Svetoj zemlji,
na petoj indijska redovnica iz biskupije
Dibrugarh, a na šestoj vjernica laikinja iz Južne
Koreje. Na sedmoj i osmoj postaji križnog puta na
Koloseju križ je nosila obitelj iz Rimske
biskupije, na devetoj vjernica laikinja iz
nadbiskupije Colombo u Šri Lanci. Na desetoj i
jedanaestoj postaji križ je nosila albanska
obitelj koja je emigrirala u Italiju, a na
dvanaestoj i trinaestoj mladić iz nadbiskupije
Khartoum.
Križ su pratile dvije baklje, svaka
s po jedne strane, koje su nosili djevojka i
mladić iz Rimske biskupije.
Razmatranja
koja su se čitala uz ovogodišnji križni put na
Koloseju sastavio je kardinal Joseph Ratzinger. U
središtu četrnaest teoloških promišljanja
kardinala Ratzingera koja su se čitala uz pojedine
postaje križnog puta je rečenica iz Ivanova
evanđelja, koja se čitala u uvodnoj molitvi a
zatim ponovno na četrnaestoj postaji: "Zaista,
zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na
zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi
obilat rod" (Iv 12,24). Isus tim riječima
uspoređuje cjelokupni svoj ovozemni život s
pšeničnim zrnom koje tek kada umre donosi rod.
Budući da je svoju smrt živio kao predanje samoga
sebe, kao čin ljubavi, njegovo je tijelo bilo
preobraženo u novi uskrsni život. Zbog toga je on,
utjelovljena Riječ, postao sada naša hrana koja
vodi u pravi život, u život vječni. Vječna riječ -
stvarateljska snaga života - sišla je s neba,
postavši tako prava mana, kruh koji se daje
čovjeku u vjeri i u sakramentu. Na taj način
križni put postaje put koji vodi do samog središta
euharistijskog otajstva: pučka pobožnost i
sakramentalna pobožnost Crkve se isprepleću i
stapaju. Molitva križnog puta može se shvatiti kao
put koji vodi dubokom, duhovnom zajedništvu s
Isusom, bez kojega bi sakramentalno zajedništvo
ostalo prazno. Križni put pokazuje se kao
"mistagoški put". Križni bi put morala biti škola
vjere, vjere koja je, po svojoj naravi, "vjera
ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6). No to ne znači
da se moraju isključiti osjećaji. Crkveni oci
upozoravaju kako je glavni nedostatak kod pogana
to što nemaju srca te podsjećaju na tekst iz
knjige proroka Ezekijela u kojem Gospodin poručuje
svom narodu kako će iz njegovih grudi iščupati
srce kameno i dati im srce od mesa. Križni nam put
pokazuje Boga koji dijeli patnje ljudi, čija
ljubav nije neosjetljiva i daleka, već silazi među
nas, sve do smrti na križu. Bog želi preobraziti i
naša kamena srca i pozvati nas da dijelimo patnje
drugih ljudi, želi nam dati srce od mesa koje neće
biti neosjetljivo na trpljenja drugih. Križni put
je put samozataje, to je put prave ljubavi. Tim je
putom Isus kročio prije nas. I to nas ponovno
dovodi do pšeničnog zrna, do presvete euharistije
u kojoj se neprestano uprisutnjuje među nama plod
Isusove smrti i uskrsnuća. U njoj on kroči s nama,
kao onaj put s učenicima na putu za Emaus,
postajući uvijek iznova naš suvremenik.
|
