|
Vatikan, 16. ožujka 2007. (Radio Vatikan) - Na
događaj o službenom prigovoru na neka djela oca Sobrina osvrnuo se otac
Federico Lombardi, glavni ravnatelj Radio Vatikana. Kako bismo ispravno
shvatili značenje dokumenta Zbora za nauk vjere, mislim da je prikladno
podsjetiti na važnost ispravnoga shvaćanja naravi i djela Isusa Krista kao
središta kršćanske vjere.
Isus Krist je za Crkvu „posrednik“ između Boga i čovjeka, On je „pontifex“
to jest graditelj mosta koji ljudima omogućuje da stupe u odnos
prijateljstva i zajedništva s Bogom, prevladavajući udaljenost, nemogućnost
komuniciranja prouzročenu čitavom poviješću grijeha. Kako bi bio posrednik i
most, Isus Krist se treba čvrsto oslanjati na obalu čovještva i božanstva.
Inače je prijelaz s jedne na drugu obalu prekinut, u najmanju ruku
nesiguran. Sve od prvih stoljeća kršćanstva ta potreba mosta je bila snažno
potvrđena i odlučno branjena pred brojnim teorijama koje su činjenično
nijekale jedno ili drugo uporište, temeljno za sam most: čovještvo i
božanstvo. Niječući jedan ili drugi vidik dovodi se u pitanje ljudsko
spasenje, jer se gubi stvaran put, materijalan, preko kojega čovjek može
općiti s Bogom.
Teološko promišljanje o Isusu Kristu uvijek je moralo voditi računa o ta dva
vidika, oba bitna, premda su razni povijesni i kulturni konteksti utjecali
na to, dajući tonove i naglaske svojstvene raznim teološkim i duhovnim
strujama. Kontekst kršćanskoga iskustva često insistira na solidarnosti
između Isusa i ljudi, na njegovome sudjelovanju u ljudskim događanjima:
njegovi sporovi, muka, nasilna smrt odlučujući su za navještaj i prihvat
Evanđelja od strane siromašnih, trpećih za vjeru i pravdu. Tko svoju vjeru
živi sudjelujući u dramatičnim iskustvima naroda, naravno da gaji duboku
duhovnu sukladnost s Kristovim čovještvom, a ako je riječ o teologu, onda je
sklon „odozdo“ promišljati „kristologiju“, koja utemeljuje nosač mosta u
dubinu čovještva. To je stajalište oca Sobrina, svojstveno latinoameričkoj
teologiji, veoma pozornoj na kontekst hoda duhovnoga i kulturnoga
oslobođenja latinoameričkih naroda. Ne treba zaboraviti da je otac Sobrino
bio član ekipe srednjoameričkoga sveučilišta u San Salvadoru, šestero ih je
zbog kulturnoga zauzimanja u solidarnosti sa salvadorskim narodom barbarski
ubijeno 1989. godine. U isto vrijeme, upornost na solidarnost između Krista
i čovjeka, ne treba biti toliko isticana da zasjeni ili podcijeni dimenziju
koja Krista ujedinjuje Bogu. Jer ako Krist nije istovremeno Bog i čovjek,
onda most nema jednoga uporišta i stvarnost se našega općenja s Bogom
radikalno postavlja u pitanje – zaključio je otac Lombardi i dodao kako se
na tome problemu razvija argumentacija dokumenta koji očituje poštovanje za
Sobrinovo djelo i njegove nakane, ali drži da ne može izbjeći obvezu
upozoriti da u nekim njegovim djelima izvjesne postavke o nekim bitnim
argumentima, poput Kristova Božanstva, Utjelovljenja Sina Božjega,
samosvijesti Isusa Krista i spasenjskoj vrednoti njegove smrti zaista dovode
u pitanje temeljne točke čvrstoga crkvenog vjerovanja. Drugim riječima,
dovode u pitanje cjelovitost i čvrstoću mosta koji omogućuje komunikaciju
između ljudi i Boga.
|
