|
Na završetku 15.
Marulićevih dana u Splitu, posvećenih ocu hrvatske
književnosti Marku Maruliću doc. dr. don Mladen
Parlov s Teološkog bogoslovnog fakulteta u Splitu
govorio o Marulićevo učenju o Duhu Svetome u
kontekstu kasnosrednjovjekovne
pneumatologije
Split,
24. travnja 2005. (IKA) - U sklopu ovogodišnjeg međunarodnog
znanstvenog, književnog, teološkog i izdavačkog
djela programa 15. Marulićevih dana, posvećenom
ocu hrvatske književnosti koji se održavao u
zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u
Splitu u organizaciji Društva hrvatskih
književnika, Društva prijatelja kulturne baštine
Split, Književnog kruga i HAZU te Općine Podstrana
od 22. do 24. travnja sudjelovalo je petnaest
stručnjaka iz Hrvatske, Španjolske, Francuske,
Vatikana i Kanade. Sudjelujući na zasjedanju
Međunarodnoga znanstvenog skupu o hrvatskom
pjesniku, katoličkom humanistu i vjerniku govorio
je doc. dr. don Mladen Parlov s Teološkog
bogoslovnog fakulteta u Splitu, te ravnatelj
Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu. Govoreći na
temu Marulićev govor o Duhu Svetome u kontekstu
kasnosrednjovjekovne pneumatologije dr. Pavlov je
kazao kako za vrijeme čitavoga srednjega vijeka
djelovanje i iskustvo Duha ne igraju veliku ulogu
niti u sistematskoj teologiji niti u mistici. Ne
izrađuje se poseban teološki traktat, De Spiritu
Sancto, nego se određene pneumatološke teme
obrađuju u drugim različitim kontekstima. Izvan
spekulativne teologije, koja uglavnom tumači
tradiciju, određene pneumatološke naglaske
susrećemo u ambijentu koji je kritički nastrojen
prema službenoj Crkvi te kod nekih reformatora
stvarnosti Crkve (slučaj Joakima da Fiorea,
1135-1202). No, treba reći da je srednji vijek i
na kršćanskom zapadu razdoblje bogato duhovskim
gibanjima i plodovima. U tom razdoblju nastaju
najljepše molitve i himni o Duhu Svetome (Veni
Creator Spiritus). Stoga, nalasio je Parlov,
naravno da drugačije nije moglo biti ni u slučaju
Marka Maruliće. I on je u skladu s teološkim i
duhovskim gibanjima svoga vremena. Duhu Svetome ne
posvećuje cjeloviti traktat, nego o Duhu govori u
kontekstu drugih tema, osobito eklezioloških.
Mjerodavnošću Svetih pisama dokazuje božanstvo
Duha Svetoga, a na tragu franjevačke teologije
Duha smatra kao uzajamnu ljubav Oca i Sina. Od
darova Duha naglašava osobito dar rasvjetljenja i
dar ljubavi po kojima, uz druge darove, Duh u
Crkvi nastavlja Kristovo djelo spasenja. Čini se
da je Marulić - laik imao duboko iskustvo Duha i
duhovnih stvarnosti jer se je, poput drugih
velikana Duha svoga vremena, osjetio potaknut da
živom i pisanom riječju poradi na duhovnoj obnovi
grada u kojem je živio. Parlov je zatim istaknuo
kako srednjovjekovnu duhovsku i teološku misao
karakterizira ideja dvaju zakona (duas leges):
osim javnog zakona crkvenih kanona, postoji i
osobni zakon upisan darom Duha Svetoga u srce.
Osobni je zakon iznad javnoga. Taj je zakon sam
Duh Božji, a koga Duh Božji vodi, taj se ravna po
Božjem zakonu. U ovom se razdoblju budi interes za
karizme, no ne u pavlovskom smislu, u smislu
služenja bližnjemu, tj. u cilju izgradnje
zajednice. Karizme se shvaćaju kao duhovna oprema
za bolje postizanje svetosti, odnosno spasenja
duše. Ti su darovi procvat bogoslovnih kreposti.
Osobitu pozornost privlačio je dar proroštva,
odnosno propovijedanja (primjer sv. Bonifacija,
Brune, Franje, Hildegarde iz Bingena, Katarine
Sijenske, Brigite Švedske, Ivane Arške). Postoji
određena autonomija proročkog nadahnuća koja se
drži načela: mrtvljenjem, pokorom čovjek dobiva
vlast propovijedi (per virtutem mortificationis
pervenitur ad licentiam praedicationis). Prema
otačkoj i srednjovjekovnoj predaji dar proroštva
temelji se na dubokom poniranju u Božju riječ
(lectio divina), u Sveto Pismo i na mističnom
uranjanju u nauku spasa, u teologiju.
Marulić
je u skladu s teološkim i duhovskim gibanjima
svoga vremena. Duhu Svetome ne posvećuje cjeloviti
traktat, nego o Duhu govori u kontekstu drugih
tema, osobito eklezioloških. Mjerodavnošću Svetih
pisama dokazuje božanstvo Duha Svetoga, a na tragu
franjevačke teologije Duha smatra kao uzajamnu
ljubav Oca i Sina. Od darova Duha naglašava
osobito dar rasvjetljenja i dar ljubavi po kojima,
uz druge darove, Duh u Crkvi nastavlja Kristovo
djelo spasenja. Čini se da je Marulić - laik imao
duboko iskustvo Duha i duhovnih stvarnosti jer se
je, poput drugih velikana Duha svoga vremena,
osjetio potaknut da živom i pisanom riječju poradi
na duhovnoj obnovi grada u kojem je živio. I on je
per virtutem mortificationis došao do licentiam
predicationis, zaključio je dr. Parlov.
|
