|
Fr. Frano, sjećam se da
ste davne 1996. godine došli u Veleposlanstvo Republike Hrvatske
u Bonnu i poklonili mi svoju knjigu pod naslovom "Dijalog".
Uvijek sam imao dojam da je u tom Dijalogu zacrtan vaš životni
program. Je li moj dojam točan?
- Nadam se da je točan?! Jer dijalog nije nešto statično nego
dinamično, tražiteljsko te pretpostavlja otvorenost. Naime,
čovjek je po svojoj naravi upućen na drugoga, po svom mentalnom
sklopu traži razgovor, dijalog. Samo "od" i pomoću nekoga "ti"
mogu otkriti i spoznati sebe. Samo u susretu s nekom drugom
osobom susrećem posvema i sebe samoga. I ne samo da tako čovjek
otkriva sebe ili drugoga, nego uopće stvarnost, svijet oko sebe.
Nitko sam ne čini sebe, nego drugi predstavlja nezaobilazna
vrata do nas. I ta komunikacija nije ništa drugo nego
pustolovina, čiji plod je svaki put povratak kući, sebi. Stoga,
čovjek je bitno i u biti obilježen dijalogom. A za teistički
vjerujućeg čovjeka dijalog ide korak dalje; pored ljudi i
predmeta, dijalog kod vjernika nadilazi svijet. Dakle, vjernik
vjeruje u mogućnost - analogno dijalogu među ljudima -
priopćenja također između njega i Boga. Taj najteži dijalog,
tzv. razgovor neravnopravnih, odjednom, Kristovim dolaskom
postao je potpuna blizina (zajedništvo, dijalog). Stoga nam je
svima nastojati na dijalogu, bili vjernici ili ne, i bez obzira
koji poziv imali.
Vi ste u Njemačkoj proveli gotovo trećinu života. To znači da
ste mlade dane proveli u inozemstvu. Biste li sada mogli kazati
što je ono bitno što ste iz inozemstva, iz Njemačke donijeli u
Hrvatsku?
- Želim se nadati da sam došao s puno dobre volje i spremnosti
stečeno znanje i iskustvo u jednoj drugoj kulturološkoj,
pastoralnoj i društvenoj sredini plodonosno ugraditi u rodnoj
domovini. Jesam li u tome uspio nije na meni da o tome govorim
ili prosuđujem. Zapravo, nikada nismo dovoljno učinili, jer smo
ograničena bića. No, čujem s puno strana od tzv. nas
"povratnika", koji nisu baš oduševljeni prijamom ovdje, štoviše
prevladavaju razočaranja i povlačenja u smislu neuključivanja u
javni život. Sve više mi se nameće pitanje, potaknuto sasvim
konkretnim primjerima: zašto mišljenja i konkretni prinosi nas
Hrvata koji smo završili studij i stekli izvjesno iskustvo u
inozemstvu, sve su manje dobrodošla, što više ona se prečesto a
priori odbacuju. Što je razlog tome? Nepovjerenje prema tzv.
"tuđincu"? Zavist? Poslovični hrvatski jal - ili nešto četvrto?
Uistinu, ne znam gdje je stvarni problem - ili je možda više
isprepletenih fenomena. Bilo kako bilo, šteta!
Inače, da naši dominikanski studenti iz Hrvatske većinom u
inozemstvu završavaju studij duga je tradicija. Zašto? Mi smo
brojčano mali narod, shodno tome i manja je mogućnost značajnije
novije teološke i filozofske literature na hrvatskom jeziku, kao
i kvalitetnijih postdiplomskih studija. Poslati subraću da
završe studij u inozemstvu, mi dominikanci shvaćamo značajnom
investicijom u budućnost.
Možete li napraviti usporedbu između crkvene i životne prakse
svećenika u Njemačkoj i u Hrvatskoj?
- Obično se usporedba radi sa sličnima. Premda govorimo o
istome, to je isto opet tako različito da svaka usporedba
"šepa". Jedno pak želim naglasiti: u organizaciji posla i
(tematskom) profilu rada štošta bismo mogli preuzeti od
Nijemaca. Većina se ovdje s tim slaže, ali uglavnom se ostane na
tome. S druge strane učestalo navođenje njemačkih uzora ovdje
samo stvara osjećaj manje vrijednosti i odbojnost prema onima
koji izlaze s takvim primjerima. Stoga, osobno nisam baš sklon
izlaziti s takvim savjetima. Mogućnosti rada svećenika i
općenito Crkve čine mi se da su ovdje (možda čudno zvuči!) čak
bolje i da su izazovi veći, a iščekivanja od Crkve puno veća
nego li je ona to u mogućnosti a i kompetentna ispuniti.
Vidim da Vi ovdje pokušavate, možda je moj dojam pogrješan,
uvesti neke projekte iz Duesseldorfa. Organizirate predavanja,
nove pastoralne i znanstvne projekte. Znači, Vi želite ovdje
svoje iskustvo iz Njemačke u neku ruku ipak presaditi u
Hrvatsku.
- U smislu iskustva slažem se s Vama: uistinu želim i nastojim
implementirati u inozemstvu stečeno znanje i iskustvo u za
ovdašnje prilike nove pastoralne, znanstvene i kulturoške
pothvate. Naravno, sve u onoj mjeri u kojoj mi vrijeme
dozvoljava i realne se potrebe pokazuju. No, nipošto nemam
namjeru doslovno presađivati ili iznuđivati neke objektivno
promatrano uspjele projekte Crkve ili sveučilišta iz Njemačke,
jer to je krivi put.
Vidim da ovdje sudjelujete i u izdavanju knjiga, ovdje imamo
knjigu "Sumnja kao krepost, dijalog teologije umjetnosti". Vi i
gospoda Vesna Kusin ste izdavači knjige, a to je zapravo sažetak
iz Vaše knjige "Dijalog", zar ne?
- Ne, riječ je o sasvim novom i drukčijem projektu dijaloga,
više je nastavak jednog zasebnog dijaloškog projekta. Naime,
nakon gotovo tisućljetne službe u korist Crkve i teologije
umjetnost se najkasnije u 19. stoljeću oslobađa crkvenog
autoriteta. Umjetnici počinju između ostalog naglašenije nuditi
nove načine prikaza kršćanskih tema, čak se bore za priznanje
svog autonomneg i autentičnog "religijskog govora" i kroz
umjetnost. U pojedinim razvikanijim slučajevima umjetnost čak
nastupa s izvjesnim religioznim zahtjevom i prokazuje se kao
konkurent institucionaliziranoj religiji. Stoga ne začuđuje da
današnji odnos umjetnosti i Crkve (i ništa manje teologije),
uglavnom prouzrokovan uzajamnim nepoznavanjem ili čak autizmom,
slovi kao opterećen. U svakom slučaju, može se reći da trenutno
Crkva i umjetnost nisu u sukobu, ali se ne mogu pohvaliti ni
pretjeranom suradnjom, barem ne u uzajamnom traženju smisla,
supstancijalno lijepoga i u konačnici posredovanju iskra
transcendentnoga. Upravo stoga je pokrenut projekt "Pepelnica
umjetnika", s ciljem i željom potaknuti i upozoriti na nužnost
dijaloga između teologije i umjetnosti. Kao što sam naziv kaže,
riječ je o projektu koji se održava svake godine na blagdan
Pepelnice. Taj blagdan nas između ostalog podsjeća da smo Božja
stvorenja i da nam je biti u svijetu kao Božji sustvaratelji,
kultivirajući svijet i oplemenjujući čovjeka. Takvo umjetničko
svjedočenje očituje se kod svih koji u sebi primjećuju neku
vrstu "Božanske iskre", što je svojstveno umjetničkom pozivu
pjesnika, pisca, graditelja, glazbenika, glumca, slikara i dr.
Dakle, blagdan Pepelnice je upravo memento našeg biti stvoren i
biti pozvan na sustvaralaštvo. Ujedno nas podsjeća da se Crkva i
umjetnost nalaze na zajedničkom tlu odgovornosti, doduše s
različitim načinima promišljanja i traženja smisla u svijetu.
Drago mi je da s projektom "Pepelnica umjetnika" dajemo skroman
doprinos toj pustolovini na ovim našim prostorima. Jer kako
stvarna umjetnost nije i ne smije biti nešto fakultativno, tako
još manje traženje smisla svijeta i u svijetu smije postati
stvar dokolice.
Dakle, Vi želite uspostaviti dijalog između teologije i
umjetnika?
- Da. Zašto? Govoreći o svom umjetničkom radu svjetski poznati
umjetnik, Francuz Henry Matisse, kaže da u određenom
stvaralačkom trenutku primjećuje da nije više on na djelu nego
da je riječ o objavi, gdje mu jedino preostaje predati joj se.
Gdje počinje ili gdje prestaje to umjetničko predanje? Nema
kriterija po kojima bi se ono moglo mjeriti ili određivati. Sve
me to dodatno poticalo i potiče na konstataciju da umjetnost u
svoj svojoj raznolikosti sadrži religiozni potencijal koji je
neotkriven i neiskorišten. Njega spoznati i aktivirati - to je
također cilj projekta "Pepelnica umjetnika". Inače će se
umjetnički rad institucionalizirati kao nadomjestak vjere, što
je dodatna potvrda da Crkva i teologija treba umjetnike i isto
tako umjetnici teologiju i Crkvu. Premda si je ovaj projekt
između ostalog uzeo za cilj i ulogu posredništva između
teologije i umjetnosti, nemamo nipošto namjeru dokidati
antagonizme između sugovornika u dijalogu ili pak inscenirati
sklad.
Papa Ivan Pavao II. uskoro dolazi ponovno u Hrvatsku u svoj 100.
posjet. Što Vi kao provincijal Hrvatske dominikanske provincije
i predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara
očekujete od predstojećeg dolaska Pape u Hrvatsku - za hrvatski
katolički puk, za sve građane Republike Hrvatske, bez obzira na
vjeru i nacionalnost?
- Kao prvo, veselim se dolasku Svetog Oca i nadam se da će ga
zdravlje poslužiti kako bi njegov zamišljeni apostolski pohod
uspio. Riječ je o jubilarnom 100. putovanju izvan Italije, te će
zasigurno izazvati veću pozornost inozemnih medija nego li je to
inače uobičajeno. Tako će Hrvatska biti pozitivna vijest diljem
svijeta, što zbog dugogodišnjih ratnih događanja na ovim našim
prostorima dugo godina nismo bili, ako izuzmemo velike uspjehe
naših športaša. Papini pohodi su uvijek s ciljem da ojača u
vjeri narode zemalja koje posjećuje. Premda je riječ o
državničkom posjetu njegovi govori najmanje su diplomatske
poruke, a puno više otvorena hrabrenja i poticanja na
dosljednije ljudsko i kršćansko življenje. Jedan moj prijatelj
znao bi u kontekstu zadnjih dvaju Papinih posjeta Hrvatskoj
primijetiti: "Vi Hrvati jako volite Papu, ali njegove riječi ne
baš tako uvijek." Glavno upozorenje te izjave jest da se
nalazimo u izvjesnom raskoraku ushićenog oduševljenja zbog svega
onoga što je sadašnji Papa za nas učinio, a nismo baš previše
oduševljeni i angažirani u konkretiziranju i nasljedovanju
njegovih riječi u našoj svakodnevici. U svakom slučaju veselim
se Papinu dolasku i riječima koje će nam uputiti, jer to ne će
biti govor podilaženja nego jasan govor, kako u svezi s
aktualnim crkvenim tako i društvenim trenutkom.
Republika Hrvatska vjerojatno će i ovom zgodom nastojati izaći u
susret željama Vatikana, ili kako biste Vi to ocijenili?
- Što se više bliži posjet jače se primjećuje neuobičajena
benevolentnost nekih državnih dužnosnika i općenito politike
spram Crkve. To samo po sebi ne bi trebalo biti ništa loše.
Posrijedi su međutim ipak možda više stranački interesi, a manje
briga za boljitak društva ili države. Crkva treba tu biti puno
opreznija, pa čak i u kontekstu dosta hitnih i zabrinjavajuće
neriješenih i neredovitih ispunjanja naspram Crkve od strane
države, što svoje utemeljenje ima u Ugovorima između Svete
Stolice i Republike Hrvatske. Neovisnost Crkve o državi veliko
je dobro za obje strane, koje se ne smije žrtvovati za ne znam
kako hitne zadaće, jer njihovo žurno rješavanje upravo sada može
biti dvosjekli mač. Dakle, nipošto se ne smije dozvoliti da te
se upregne u kola političkog trenutka - malo više senzibiliteta
i od strane Crkve nije na odmet. Sveti Otac sigurno ne će sa
svoje strane dozvoliti politizaciju svog posjeta, premda je ovaj
put opasnost puno veća jer bi uskoro trebali biti izbori na
državnoj razini.
Fr. Frano, Vi ste, čujemo, najmlađi provincijal u svijetu.
Vidimo da ste često na putu i da Vas mediji jako eksploatiraju.
Od kuda to?
- Naša Hrvatska dominikanska provincija nije samo u Hrvatskoj
nego i u Bosni i Hercegovini, odnosno Sloveniji. Imamo još
subraću, članove naše Provincije "na radu" u Italiji, Njemačkoj,
Švicarskoj, SAD, Boliviji. Dakle, moja je dužnost kao
provincijala tu subraću redovito posjetiti i odazvati se
njihovim pozivima. A osim službe provincijala i predsjednika
Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara, koje po
svojoj naravi iziskuju mnoga putovanja, nastojim sačuvati koliko
toliko angažman na znanstvenom polju, uglavnom u inozemstvu. To
je u izvjesnom smislu riječi nastojanje oko intelektualnog
opstanka pred prilično frekventnim upravno-činovničkim obvezama.
U svezi s medijima i interesa novinara za razgovorom, čini se da
postoji sve učestalija potreba za suradnjom s predstavnicima
Crkve. Ako će pomoći zajedničkom dobru, ne smatram to uopće
eksploatiranjem od strane medija.
Očito postoji potreba da mediji razgovaraju s predstavnicima
Katoličke crkve i o nekim intelektualnim pitanjima. Uvijek je
zanimljivo čuti kako predstavnici Katoličke crkve ocjenjuju
politiku. Recimo u Njemačkoj je normalno da viši crkveni
poglavari zauzimaju stajališta prema političkim i socijalnim
pitanjima. U Hrvatskoj je to još takoreći vrlo upitno, odnosno
ako crkveni poglavari nešto kažu, odmah se diže ideologija
monologa, a ne ideologija dijaloga.
- Slažem se s Vama da se prebrzo dobiva etiketa politikantskog
govora i šalju se poruke da se Crkva ne treba i ne smije
miješati u politiku. No, ako je politika zauzimanje i rad na
zajedničkom dobru, zašto bi onda nekome bilo zabranjeno
uključiti se u te diskusije. Ne znam po koji put spominjem, a i
ovdje ću to reći, politika nije istoznačna sa stranačkom
politikom. Kod nas pak, budući da postoji presnažna tendencija
reduciranje demokracije i politike u partokraciju, dolaze takve
poruke o nepotrebnosti miješanja Crkve u politiku. Zasigurno, ne
može se a priori reći da je svaki govor Crkve u politici
najmjerodavnije razmišljanje. Utoliko se možda treba više
zalagati da se govori kad se uistinu ima što i reći. A
kompetencija nije samo intelektualni posao nego je i praktična
stvar. Poznavajući jednu i drugu mogućnost i dobru volju Crkve
(a mislim na sve njene vjernike), možda bi trebalo još uključiti
u diskurse i projekte od zajedničkog dobra. To znači
omogućavanje bolje politike - ne stranačke nego zajedničkog
zauzimanja za napredak društva u cjelini. A nema časnijeg posla
od zauzimanja za zajedničko dobro - to bi trebala biti politika.
Stječe se dojam da u Hrvatskoj takoreći katoličkih
intelektualaca nema previše ili ih ima ali ih se ne čuje dobro.
- To je priličan problem u civilnom društvu s katoličkim
pridjevima. Što time hoću reći? Ne moraju se baš svi staleži i
pozivi organizirati s predznakom ili "predikatom" katolički.
Bitno je da se osobne vrijednosti i vrijednosti zajednice (u
ovom slučaju vjerske grupe) ugrađuju, pa i prepoznaju u mome
ponašanju. Ako je to dobro za pojedinca, etički opravdano i
korisno za društvo, onda me ne bi trebalo previše zanimati, je
li on katolički seljak, protestantski intelektualac ili možda
pravoslavni radnik. Radije bih se osvrnuo na Vašu primjedbu u
svezi s angažmanom intelektualaca u Katoličkoj crkvi - i tu
moramo uputiti kritiku sebi. Zašto mi kao Crkva u pastoralnom
radu ne uspijevamo znatnije uključiti tolike potencijale naših
vjernika? Zapravo, želimo li to? Ili se možda bojimo da netko
preuzme "voditi" poslove? Dosta pitanja i mnoga od njih barem
djelomično u sebi sadrže već i odgovor.
Evo već smo puno tema načeli i neke smo elaborirali. Da još
kažemo nekoliko stvari. Dominikanci su, baštinici velikih ljudi
kao što su Albertus Magnus, Toma Akvinski, Eckhart, a u
Hrvatskoj blaženi Augustin Kažotić, koji je bio biskup,
prosvetitelj, zaštitnik siromaha. Dakle, Vi imate veliku
tradiciju. Vi ste red koji je još u XIII. osnovan za širenje i
obranu vjere, pa mogu zamisliti da dominikaci u Hrvatskoj danas
imaju jednu posebnu ulogu. Koja bi to bila?
- To je vrlo zanimljivo pitanje kojim bismo se mi dominikanci
trebali više pozabaviti nego do sada. I mi smo izloženi izazovu
puno toga raditi, a malo toga uspjeti sukladno dominikanskom
profilu i karizmi Reda propovjednika. Ne možemo svugdje stići i
na sve potrebe reagirati - to bi bilo svaštarenje. Vi ste naveli
neka imena iz tradicije našega Reda i iz Hrvatske dominikanske
provincije. To su uzori koji obvezuju i opominju. Mislim da je
to trenutna boljka redovništva na ovim našim prostorima uopće.
Profiliranje karizmi koje su vlastite pojedinim redovima, to bi
bilo veliko bogatstvo, kako na pastoralnom planu tako i u
intelektualnom radu. Izvjesno niveliranje redova potpomažu i
akutni pozivi crkvene hijerarhije redovnicima da se uključe u
striktno pastoralne projekte, koji su prečesto nespojivi i
oprečni karizmi nekih redova.
Nalazimo se u Velikom tjednu, za nekoliko dana je Uskrs, pa Vas
molim, f r. Frano, da još kažete nekoliko uskršnjih riječi za
naše čitatelje diljem Hrvatske i hrvatskoj dijaspori.
- Isus je uskrsnuo..." - pjevamo i pjevat ćemo ovih uskrsnih
dana. Sad je na nama da prevedemo te riječi u naš život bez
skraćivanja, jer Uskrs se ne može slaviti i tako činiti kao da
je sve ostalo pri starom. Uskrs ima svoje posljedice, ne samo za
žene na Isusovu grobu, nego i za nas. Uskrs se ne odnosi samo na
uskrsnuće Nazarećanina, Uskrs se tiče svih nas. Činjenica
uskrsnuća nam je u biti isuviše poznata da bi uistinu bila
iznenađujuća. Uskrsnuće znači da je šutnja smrti razbijena. Isus
koji je bio mrtav, živi. I gdje se uskrslog Krista može sresti?
"Pred vama ide u Galileju; ondje ćete ga vidjeti, kako vam je
rekao." (Mk 16, 7) Što to znači za apostole, što znači za nas
ići u Galileju? Ići u Galileju znači vratiti se počecima.
Povratak onome što je Isus naučavao, povratak njegovoj
propovijedi. Jer taj korak natrag, povratak počecima jest
zapravo hod naprijed. Galileja je bila omražena zemlja pogana,
ateista, za "pobožne" tamo nije bilo dobro biti. A upravo tamo
Isus šalje svoje učenike. Tamo ih hoće, tamo i nas želi vidjeti.
Galileja - u tom kontekstu - znači promjenu smjera, životnog
smjera svakodnevnim obraćenjem. Tražiti Isusa u Galileji znači
tražiti ga tamo gdje on jest: u predgrađu beznadnih, na strani
manjine, pri planiranju mira, kod obespravljenih, siromašnih...
Galileja ima puno imena!
Želim poručiti čitateljima Hrvatskoga slova, vjernicima,
kršćanima - bilo u domovini ili u inozemstvu: U svom životu
moramo učiniti to uskrsnuće razvidnim, pa čak bismo trebali i
izgledati otkupljenije, jer imamo previše razloga za nadu,
unatoč svim tegobama tuđine ili ovdje u domovini. Ne smijemo
dozvoliti da nam se dijabolizira vrijeme. Ono je takvo kakvo
jest i naše je da ga vlastitim zauzimanjem preobrazimo,
osmišljavamo i učinimo "uskrsnim vremenom". To je život i iz
uskrsne vjere, to je život otkupljenih! Jer samo uskrsnuće je
najjači argument da vjerujemo i nadamo se i protiv nade.
U tom smislu svima želim blagoslovljen i sretan Uskrs, radostan
hod u Galileje naših dana!
Fr. Frano, srdačna hvala na ovom razgovoru. |
