|
Vatikan, 5. siječnja 2008. (Radio Vatikan) -
Religija je duša koja prožima razne dimenzije, čak i kulturu nadvisuje,
ulazeći sa svim svojim nijansama u društvo i čovjeka, u sve njegove glavne
crte, u sve njegove izglede – istaknuo je nadbiskup Gianfranco Ravasi,
predsjednik Papinskoga vijeća za kulturu, osvrćući se na 2008. godinu
proglašenu godinom Europskoga međukulturalnog dijaloga.
Možemo reći da se Crkva pred tim jedinstvenim događajem predstavlja s
bogatim iskustvom. To iskustvo ima razne dimenzije, usmjerene uvijek
prozboriti riječ koja postaje temeljna. A temeljna je, moramo istaknuti, i u
odluci koju je Vijeće europskih ministara u svibnju usvojilo birajući temu
Europske godine međukulturnoga dijaloga. Riječ dijalog, naravno, zaslužuje
posebno razmišljanje jer uključuje značenja koja valja prikladno protumačiti
– rekao je nadbiskup. Na novinarov upit je li međuvjerski dijalog vidik
međukulturnoga dijaloga, rekao je kako se to može promatrati s dva gledišta.
S jedne strane, rekao bih, postoji laičko shvaćanje kulture. Kada je Vijeće
proglasilo godinu međukulturnoga dijaloga, mislilo je na veoma promjenjiv
obzor, s neodređenim obrisima, bojama i veoma različitim nijansama. Navest
ću samo neki primjer. Razmišljalo se o odgojnome okviru na svim razinama –
od osnovne škole do akademske izobraze i znanstvenoga istraživanja.
Razmišljajući o mladima naglasilo se šport, jer ga se drži jednim od
antropoloških očitovanja, općim očitovanjima masa s pozitivnim činjenicama,
ali koja također očituju kako je kultura često izraz napetosti. Na posljetku
se mislilo i na religioznu pojavu. Općenito gledajući u tome je pristupu
vjerska pojava viđena kao jedna boja u spektru. Rekao bih da i takav pristup
zaslužuje pozornost. Ne valja ga odmah proglašavati negativnim, jer je već
pozitivno to što se vjerska pojava kao kulturna sastavnica uzima u obzir.
No, osim opisanoga postoji i drugo viđenje, koje usvaja većina religija,
također i Katolička crkva, a prema njemu je religija bez sumnje tvorac
kulture. To viđenje po sebi uključuje druge dimenzije. Ono se ne može
jednostavno ograničiti u okvir kulturnoga iskustva, a možda je poziv onima
koji govore o kulturi da izrade puno širi i gipkiji pojam kulture. Religija
je po svojoj naravi osobno iskustvo, nutarnje opredjeljenje, izbor života i
odabir koji se odnosi na politiku, etiku, društvo i brojne druge dimenzije
razne vrste, a svojim moralnim odrednicama također ulazi u gospodarstvo,
financije i globalizaciju. Stoga također valja istaknuti, kada se govori o
religiji, kako se vjerojatno mora nadići tradicionalni kulturni opseg i
religiju smjestiti u novi pojam kulture, shvatiti ju kao razmišljanje o
čovjeku. Religija u tom slučaju postaje sveobuhvatna nazočnost, koja govori
o čovjeku, njegovu iskustvu, hodu i životnoj povijesti – rekao je nadbiskup
Ravasi.
Na upit kakvu poruku Učiteljstvo i Pape žele prenijeti kada govore o čovjeku
kao kulturnome biću, rekao je kako je definicija čovjeka po svojoj naravi
kulturna, ona predstavlja pokušaj da se odredi čovjeka ne samo po njegovoj
intelektualnoj dimenziji, ili kao sastavnicu nacrta o čovjeku, odnosno kao
tehničara koji ima brojne ideje, nacrte i ostvarenja. Ona je pokušaj da se
pronikne dubina ljudskoga bića. U toj je definiciji, koju od samoga početka
zastupaju crkvena tradicija i pape, na prvome mjestu je poimanje osobe.
Kršćanska tradicija, i ne samo kršćanska, osobu shvaća u njezinoj
transcendentalnoj dimenziji. Kako reče Pascal, čovjek beskonačno nadilazi
čovjeka, to jest samoga sebe. Čovjek je sposoban nadvisiti samoga sebe,
izdignuti se iznad vremena i prostora, teži prema vječnome i beskonačnome.
To doživljavamo ne samo u okviru vjere, povlaštenome mjestu, nego u poeziji
i umjetnosti, koje riječima i oslikavanjem pokušavaju izraziti vječno i
beskonačno. U pojmu osobe ima i druga dimenzija. Biblija govori da je čovjek
stvoren na sliku i priliku Božju, Bog je dakle stvorio čovjeka na svoju
sliku, stvorio je muško i žensko. Čovjek, dakle, u sebi ima dimenziju
spolnosti. Još nešto obilježava kulturno čovječje biće, a to je prema
kršćanskome viđenju, dakle Učiteljstva, a rekao bih i katoličke misli, pojam
supsidijarnosti: drugim riječima, država, uljudba, društvo, život,
civilizacija i religija su u međusobnoj ovisnosti, stoga se ne smiju
nadvladavati niti međusobno potiskivati. Posljednji čimbenik koji čovjeka
čini kulturnim, u punom smislu riječi, povezan je s ljudskom relacijskom
naravi, čovjek je upućen na drugoga čovjeka. A ta relacija podrazumijeva
čovječje ostvarenje kroz dijalog s drugima, u sučeljavanju s drugima, u
različitosti – istaknuo je nadbiskup Ravasi.
Na upit što Sveta Stolica, odnosno Papinsko vijeće za kulturu, očekuje od
Europske godine međukulturnoga dijaloga rekao je kako europske vlade, a to
je opći dojam i raspoloženje, teže promatrati kulturu kao neutralnu pojavu s
višestranim dimenzijama bez vlastite samostojnosti, odnosno duše, koju bi
valjalo ispraviti, preurediti, preoblikovati, ali – recimo tako – sa svojim
identitetom. Nastoji se, dakle, izbjeći to poimanje. Naprotiv, vjerujem da
se treba vratiti, kako je u posljednjim godinama učinila Crkva, i potvrditi
veliku europsku baštinu. Zašto potvrditi? Iz dva razloga. Prvo, jer postoje
zavidni rezultati. Naravno, bilo je tu i ograničenja: ratovi i brojni oblici
napetosti. Ali, unatoč svemu, pozitivni plodovi su na visokoj razini.
Osvrnimo se pak na povijest umjetnosti, kulture, etike, i europski humanizam
u odnosu na druge civilizacije. Sve su to zasluge kršćanstva. Valja uzeti u
obzir i drugi vidik, odnosno dimenziju baštine, a to je da je ona i u naše
vrijeme, u dobru i zlu, naše lice. Nikada ne počinjemo iznova, čovječanstvo
nikada nije krenulo od ništice, gradimo na onome što su drugi učinili, koji
su, kako se običava reći, bili divovi. Upravo stoga uspijevamo ići naprijed,
gledati naprijed obazirući se na njih. Jao nama ako zaboravimo naslijeđenu
baštinu – zaključio je nadbiskup Ravasi.
|
