|
Kanonski postupak o
ništavosti ženidbe predstavlja u osnovi sredstvo
za utvrđivanje istine o bračnoj vezi. Njegova
osnovna svrha nije dakle beskorisno komplicirati
život vjernika, a još manje dodatno zaoštriti
njihove međusobne odnose, već samo stajati u
službi istine, istaknuo je Papa u prvom obraćanju
članovima Rimske
rote
Vatikan, 28. siječnja 2006. (IKA) - Papa Benedikt XVI. primio
je 28. siječnja u Vatikanu prelate preslušatelje,
službenike i odvjetnike suda Apostolske Stolice
Rimske rote u redovnu godišnju audijenciju.
Donosimo opširne naglaske iz prvog susreta pape
Benedikta XVI. s članovima Rimske
rote:
"Kao što dobro znate, pozornost
posvećena procesima o ništavosti ženidbe sve više
nadilazi jedno usko stručno područje. Pravorijeci
crkvenog suda u toj materiji, naime, imaju
izravnog utjecaja na mogućnost primanja pričesti
velikog broja vjernika. Upravo taj vidik, tako
odlučujući s gledišta kršćanskog života,
objašnjava zašto se pitanje ništavosti ženidbe
opetovano javljalo i u tijeku nedavne Sinode o
euharistiji. Moglo bi se na prvi pogled činiti da
pastoralna briga izražena u sinodskim radovima i
duh pravnih uredbi sabranih u uputi Dignitas
connubii međusobno duboko razlikuju, čak dotle da
gotovo proturječe. S jedne strane čini se da su
sinodski oci pozvali crkvene sudove da se
postaraju da vjernici čiji bračni status nije u
okvirima kanonskih normi mogu što prije regulirati
svoj ženidbeni status i ponovno pristupati
euharistijskoj gozbi. S druge strane, međutim,
kanonsko pravo i nedavna uputa kao da, naprotiv,
postavljaju ograničenja tome pastoralnom poticaju,
kao da bi glavnu brigu predstavljalo izvršenje
predviđenih pravnih formalnosti, uz rizik da se
zaboravi pastoralna svrha postupka. Iza te se
impostacije krije tobožnje proturječje između
prava i pastoralna općenito... U ovom prvom
susretu s vama želim se usredotočiti na ono što
predstavlja temeljnu dodirnu točku između prava i
pastorala: ljubav prema istini. (...)
Kanonski
postupak o ništavosti ženidbe predstavlja u osnovi
sredstvo za utvrđivanje istine o bračnoj vezi.
Njegova osnovna svrha nije, dakle, beskorisno
komplicirati život vjernika, a još manje dodatno
zaoštriti njihove međusobne odnose, već samo
stajati u službi istine. Sam postupak općenito,
uostalom, nije po sebi neko sredstvo za
zadovoljavanje bilo čijih interesa, već podatno
sredstvo za ispunjavanje dužnosti pravednosti da
se svakome dadne ono što mu pripada. Postupak je,
upravo u svojem bitnom ustroju, institucija
pravednosti i mira... Svaki sistem procesa mora,
dakle, težiti da zajamči objektivnost,
pravodobnost i učinkovitost sudskih
odluka.
Od temeljne je važnosti, također na
ovom području, odnos između razuma i vjere. Ako je
postupak nešto što odgovara ispravnom razumu, ne
smije čuditi činjenica da Crkva primjenjuje
ustanovu postupka za rješavanje unutarcrkvenih
pitanja pravne naravi. Konsolidirala se tako sada
već višestoljetna tradicija, koja se očuvala sve
do naših dana u crkvenim sudištima u cijelom
svijetu. Treba, osim toga, također imati pred
očima da je kanonsko pravo na vrlo istaknut način
pridonijelo, u doba srednjovjekovnoga klasičnog
prava, usavršavanju oblikovanja same institucije
procesa... Pribjegavanje sudskom procesu, u
pokušaju da se odredi što je pravedno, ne samo da
ne cilja zaoštravanju sukoba, već ide za tim da ih
se učini čovječnijima, pronalazeći objektivno
prikladna rješenja za zahtjeve pravednosti.
Naravno da to rješenje samo po sebi nije dovoljno,
jer osobe trebaju ljubav, no kada je neizbježno
ono predstavlja značajni korak u tome pravcu...
Nijedan proces nije strogo uzevši protiv jedne od
strana, kao da bi se radilo o tome da se istoj
nanosi neka nepravedna šteta. Cilj nije oduzeti
neko dobro nekom, već ustanoviti i čuvati dobra
što pripadaju osobama i ustanovama. Tome
promatranju, koje vrijedi za svaki postupak, u
slučaju pretpostavke o ništavosti ženidbe dodaje
se jedno drugo specifičnije. Ovdje nije u pitanju
neko dobro oko kojeg se dvije strane spore kojoj
ono pripada. Predmet postupka je naprotiv
ustanoviti istinu o valjanosti ili nevaljanosti
konkretne ženidbe, znači jedne stvarnosti na kojoj
se temelji ustanova obitelji i koja se u najvećoj
mjeri tiče Crkve i građanskog društva. Samim tim
se može reći kako je u toj vrsti postupaka sama
Crkva naslov na koji je upućen zahtjev za
izjašnjavanjem o toj istini. (...) Kriterij
traženja istine... može poslužiti da dokučimo
drugi vidik toga pitanja: njegovu pastoralnu
vrijednost, koja se ne može odijeliti od ljubavi
prema istini. Može se, naime, katkad dogoditi da
je pastoralna ljubav okaljana naklonošću prema
određenim osobama. To se držanje može činiti
pastoralnim, ali u stvarnosti ne služi dobru osoba
i same crkvene zajednice; izbjegavajući suočavanje
s istinom koja spašava, ono se može čak pokazati
kontraproduktivnim u odnosu na spasenjski susret
svakog pojedinca s Kristom. Načelo nerazrješivosti
ženidbe, koje je Ivan Pavao II. snažno istaknuo na
ovome mjestu, pripada cjelovitosti kršćanskog
otajstva. Danas, nažalost, možemo konstatirati da
je ta istina ponekad potamnjena u savjesti kršćana
i ljudi dobre volje. Upravo zbog toga je lažno
služenje koja se može pružiti vjernicima i
nekršćanskim bračnim parovima koji su u
poteškoćama kojim se u njima jača, pa bilo to i
samo na implicitan način, težnja da zaborave
nerazrješivost njihove veze. Na taj način,
eventualna intervencija crkvene institucije u
postupcima ništavosti izlaže se opasnosti da
izgleda kao čisto ustanovljivanje jednog
promašaja.
Istina koja se traži u parnicama
o ništavosti ženidbe nije neka apstraktna istina,
istrgnuta iz područja dobra osoba. To je istina
koja je sastavni dio ljudskog i kršćanskog puta
svakog vjernika. Prema tome, vrlo je važno da se
ustanovi u razumnom vremenu. Božja providnost zna
sigurno izvući dobro iz zla, čak i onda kada
crkvene ustanove zanemare svoju dužnost i počine
greške. Ali je velika obaveza da se
institucionalno djelovanje Crkve u sudištima
približi vjernicima. Osim toga, pastoralna
osjetljivost mora dovesti do toga da se pokuša
preventivno djelovati oko ništavosti ženidbe
prilikom samoga pripuštanja ženidbi te da se uloži
truda kako bi bračni drugovi riješili svoje
eventualne probleme i našli put pomirenja. Sama
pastoralna osjetljivost pred stvarnim situacijama
osoba mora ipak dovesti do očuvanja istine i
primjene predviđenih normi kako bi se ta istina
branila u postupku", rekao je papa Benedikt XVI. u
svome obraćanju članovima Rimske rote. |
