|
Zagreb, 13. svibnja 2008. (Iustitia et Pax) -
Izjava komisija "Iustitia et pax" Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije
o stradanjima i prikrivenim grobištima iz II. svjetskog rata i poraća
Budući da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe, te najviše demokratske
političke integracije našega kontinenta, već u dva navrata – rezolucijama od
27. lipnja 1996. o "mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih
totalitarnih režima", kao i od 25. siječnja 2006. o "neophodnosti
međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima":
– upozorila da međunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma, kao što
je to učinila glede zločina nacizma;
– naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih
zločina;
– preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilitaciju bez suda
ubijenih i nevino osuđenih žrtava, kao i restitutio in integrum svih
obespravljenih i opljačkanih osoba;
– inzistirala da žrtve komunističkog terora imaju pravo "na sućut,
razumijevanje … počast ... i priznanje njihove patnje";
– upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih
naraštaja;
budući da je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o
osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u
Hrvatskoj, od 1945. do 1990. godine; te budući da je slovenski Državni zbor
donio 2003. godine Zakon o vojnim grobištima, naše tri komisije "Iustitia et
pax" smatraju svojim ljudskim pravom i moralnom dužnošću izjaviti sljedeće:
1. Otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet.
U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944. g.), u kojem
Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i
Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne
i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene "narodnim
neprijateljima i ratnim zločincima".
U ovu kategoriju proskribiranih i unaprijed osuđenih ljudi taj režim nije
ubrajao samo vojne, političke ili činovničke pripadnike različitih struktura
koje su u ratu surađivale s totalitarnim silama Osovine i bile
suprotstavljene partizanskom pokretu, nego i velik broj građana koje je taj
režim po raznim kriterijima – kao što su svjetonazor, imovno stanje,
politički stavovi itd. – smatrao suparničkim isključivomu komunističkom
poretku.
Nakon što je ovaj režim zauzeo pojedina područja, od najtežih oblika njegova
terora, bez suda i suđenja i uglavnom bez ikakve skupne ili pojedinačne
evidencije, na brojnim stratištima, na "križnim putovima" i u raznim
logorima posebno su teško stradali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda –
u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i Vojvodini, zatim i u Sloveniji. Naše
komisije smatraju da je jednako nedostojno i nedopustivo precjenjivati, kao
i podcjenjivati značenje i broj svih ovih žrtava te da je jedino opravdano
izvršiti njihovo savjesno popisivanje, za što još uvijek nije kasno.
Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način
pripremao, organizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima,
kao tzv. "drugu fazu revolucije", te da je na čelu tog zločinačkog pothvata
stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima – o čemu
nedvojbeno svjedoče jugoslavenski i strani dokumenti – moguće je "razumjeti"
narav i razmjere zločina koji su počinjeni. Ipak, ne treba smetnuti s uma
činjenicu da je i komunistička ideologija od samoga svojeg početka u svoj
sustav ugradila teror i zločin.
2. Grobišta, žrtve i žalovanje.
O razmjerima tada počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te
o naravi tadašnjeg režima najočitije govori velik broj prikrivenih i do
danas neoznačenih grobišta na području Slovenije, ali i Hrvatske te Bosne i
Hercegovine. Ta grobišta svjedoče o najtežoj vrsti zločina – sustavnim
masovnim pogubljenjima.
U proteklih 17 godina, na različite je načine evidentirano te dijelom
locirano približno 1300 ovakvih grobišta, najviše u Hrvatskoj (više od 700)
i u Sloveniji (preko 500), među kojima su vjerojatno najmasovnija ona na
Kočevskom rogu, u Teznom kod Maribora, u Maceljskoj šumi i u Jazovki.
Procjenjuje se da je ovo tek dio prikrivenih grobišta nad kojima su tijekom
i krajem rata te u prvoj godini poraća ubijani pripadnici poražene hrvatske,
slovenske, crnogorske i njemačke vojske, kao i brojni civili, hrvatske i
drugih nacionalnosti. Masovna grobišta često su kasnije bila razarana,
uništavana, pretvarana u smetlišta (npr: Husina jama kod Sinja) i prikrivana
na razne načine pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno "nisu postojali".
Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze
grobišta, nisu ih smjele posjećivati ni obilježavati. Ipak, ni strah od
režima, ni protok desetljećâ nisu potisnuli u zaborav te žrtve kod njihove
rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka, ili pak
počinitelja zločina. Naše komisije drže potrebnim identificirati sva
prikrivena grobišta, obilježiti ih primjerenim spomen-obilježjima te
omogućiti održavanje pogrebnih obreda svih vjera i iskazivanje pijeteta
prema žrtvama.
Tamo pak gdje su ostatci žrtava rasuti na neprimjerenim i nepristupačnim
mjestima, kao što su kraške jame / fojbe, tenkovski rovovi, napušteni
rudnici... komisije smatraju da je potrebno ekshumirati posmrtne ostatke
žrtava i dostojno ih pokopati, dok tamo, gdje je to moguće, potrebno je o
javnom trošku obaviti identifikaciju žrtava. Sve to s ciljem da se omogući
obiteljima da prožive žalovanje zbog gubitka svojih očeva i majki, braće i
sestara, sinova i kćeri, koje nisu mogle proživjeti zbog neizvjesnosti o
mjestu i vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu, pa i zabrane
samog spominjanja umorenih.
3. Pravo, šutnja i istina.
U ovoj godini obilježavanja 60. obljetnice Opće deklaracije o ljudskim
pravima Ujedinjenih naroda, koja u središte svojega civilizacijskog i
humanističkog proglasa stavlja načelo da su "sva ljudska bića rođena
slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima", a posebice neotuđivu pravu na
život, slobodu i osobnu sigurnost, potrebno je ponovo se suočiti s
nepravdama i zločinima totalitarnih režima, pa tako i s komunističkim
zločinima i učincima komunističke prošlosti. To tim više i tim prije što su
u našim državama zločini fašizma i nacizma i njihovih lokalnih saveznika
istraženi i dokumentirani, a mjesta stradanja poznata i obilježena, dok
gotovo ništa takva nije učinjeno glede zločina komunizma. Naprotiv, njegovi
zločini se u javnome mnijenju sustavno pravdaju antifašizmom. Takvo
prikazivanje jedne od totalitarnih ideologija te prikrivanje i pravdanje
njezinih zločina otežava demokratske procese i pomirenje na ovim prostorima.
Zbog toga komisije "Iustitia et pax" bosanskohercegovačke, hrvatske i
slovenske biskupske konferencije žele u ove dane komemoriranja svih patnji i
stradanja te obilježavanja stratišta i logora triju totalitarnih režima, pa
tako i "križnih putova" i Bleiburga – kao znamena iskazane ideološke mržnje
i nepriznate etničke "istrage" – ukazati da pravo na ljudsko dostojanstvo,
koje je temeljno etičko načelo, ima svaka ljudska osoba i nakon smrti.
Stoga, da bi se prekinulo omalovažavanje i šutnja o ovim nepriznatim žrtvama
rata i poraća te omogućilo pravo na javnost i na pijetet, komisije žele
potaknuti institucije triju država na objektivno i cjelovito istraživanje
tih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, da se ustanove povijesne
činjenice i na osnovi njih razvija pedagogija pomirenja i oprosta. Komisije
drže da institucije triju država trebaju započeti ili nastaviti dosadašnja
istraživanja o ovim žrtvama te utvrditi činjenice o zločinima i njihovim
ideološkim i materijalnim počiniteljima.
4. Zločin, kazna i pamćenje.
Sukladno civilizacijskim dostignućima i međunarodnom pravu, ratni zločini,
zločini protiv čovječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Utoliko još
uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja
zločina kojima su u "drugoj fazi revolucije" obezglavljivali narod,
uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparnike. Isto
tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama triju totalitarnih
režima, temeljem ideološke mržnje i "prava" na etničku osvetu naređivali i
provodili takve zločine.
Komisije smatraju da tešku krivnju snose i vođe poraženih režima, tamo gdje
su oni naredili povlačenje stotina tisuća vojnika i civila, a potom sami
pobjegli, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj, nažalost
predvidivoj sudbini. Velika odgovornost za zločine leži i na savezničkim,
političkim i vojnim vođama, koji su – po dogovoru o vraćanju protivničkih
vojska u zemlju njihova djelovanja – proveli prisilnu repatrijaciju
izbjeglih vojnika i civila, a znali su, ili mogli znati, da će izručenja
rezultirati masovnim odmazdama i pogubljenjima, kao predvidivom nastavku
partizanskih, ideološki i nacionalistički motiviranih zločina, koji su
započeli i mnogo prije završetka rata.
Budući da do sada, zbog skrivanja istine i nekažnjavanja komunističkih
zločina, bilo onih političkih vođa, koji su naređivali ili tolerirali
zločine, bilo počinitelja, još nisu poznate mnoge činjenice i okolnosti
masovnih zločina, komisije ukazuju na važnost funkcioniranja pravnih država
Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije te poštivanja nacionalnih zakona,
rezolucija Vijeća Europe i usvojenih konvencija Ujedinjenih naroda o
nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968.) i o
genocidu (1948.).
Komisije međutim smatraju da u njihovim državama, uz kažnjavanje zločinaca –
kao što se još uvijek prakticira u demokratskim zemljama poput Francuske,
Njemačke, SAD-a – prije svega treba stvoriti uvjete za žalovanje i pijetet
prema žrtvama, ali isto tako i razotkriti mehanizme i odgovornost za
zločine, tj. utvrditi povijesne činjenice i uspostaviti kolektivno pamćenje
narodâ.
5. Put pomirenja i opraštanja.
Zbog svega navedenog – civilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava
te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od triju totalitarizama koji su
opustošili našim državama – a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od
potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje pamćenja i osobni mir, nego
i na sprječavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, komisije
žele potaknuti još žive počinitelje i očevidce zločina na svjedočenje o
žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama
koje su naređivale i počinile zločine. Komisije podsjećaju na nedavna
iskustva mnogih komisija u svijetu (Južnoafrička Republika, Gvatemala, Čile,
Argentina, Salvador, Sjeverna Irska…), koje su pod motom Istina i pomirenje
pridonijele saznanju povijesne istine i postizanju građanskog pomirenja.
U tom smislu, a navlastito u svrhu identificiranja grobišta i žrtava,
komisije predlažu državnim vlastima da pokrenu postupak abolicije za istinu
te omoguće pojedinačnu aboliciju pokretačima i počiniteljima koji iznesu
činjenice o odgovornosti, o grobištima i vremenu zločina te o identitetu
žrtava. I na kraju, naše tri komisije odlučno osuđuju sva tri totalitarizma
i njihove ideologije, njihovu idolatriju klase, nacije i rase te sve njihove
zločine, kao što su to u tragično vrijeme činili mnogi dobri ljudi, mnogi
katolici, laici, redovnici, svećenici i biskupi, a navlastito zagrebački
nadbiskup bl. Alojzije Stepinac, mostarski biskup Alojzije Mišić i generalni
vikar Ljubljanske biskupije Anton Vovk.
Komisije podsjećaju da je čišćenje pamćenja kršćanska dužnost, pa jednako
odlučno osuđuju i zločine počinjene od strane katolika koji su – usuprot
kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali
nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih
– u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja
nevinih ljudi.
U Zagrebu, 13. svibnja 2008
Mons. dr. Vlado Košić
Predsjednik Komisije HBK „Iustitia et pax“
Mons. dr. Anton Stres
Predsjednik Komisije SŠK „Pravičnost in mir“
Mons. dr. Pero Sudar
Predsjednik Komisije BKBiH
„Iustitia et pax“
|
