|
U novom naputku o
kriterijima utvrđivanja zvanja za osobe s
homoseksualnim sklonostima ističe se da Crkva,
premda duboko poštuje osobe s duboko ukorijenjenim
homoseksualnim sklonostima, ne može pripustiti u
sjemenište i svetim redovima one koji prakticiraju
homoseksualnost, pokazuju takve sklonosti ili
podupiru takozvanu gay kulturu te upozorava kako
se nipošto ne smiju zanemariti negativne
posljedice koje mogu proizići iz zaređenja takvih
osoba
Vatikan, 29. studenog 2005 (IKA) - "Naputak o kriterijima
utvrđivanja zvanja za osobe s homoseksualnim
sklonostima u pogledu njihova primanja u
sjemenište", naziv je dokumenta Kongregacije za
katolički odgoj koji je 29. studenoga objavio
Tiskovni ured Svete Stolice. Naputak na osam
stranica i podijeljen u tri paragrafa odobrio je
papa Benedikt XVI. 31. kolovoza ove godine a
dokument potpisuju pročelnik Kongregacije za
katolički odgoj kardinal Zenon Grocholewski i
tajnik te Kongregacije naslovni nadbiskup Vertare
J. Michael Miller.
Dokument je, kako se
ističe u njegovu uvodu, pisan "u kontinuitetu s
naukom Drugoga vatikanskog koncila i na osobit
način s dekretom Optatam totius o odgoju
svećenika" čemu su posvećeni i neki drugi ranije
objavljeni dokumenti. Odmah se na početku
objašnjava kako naputak ne želi zadržavati na svim
pitanjima afektivnog i spolnog reda koja je nužno
pomno pratiti i preispitivati tijekom čitavoga
perioda formacije. Dokument, naime, obrađuje samo
jedno posebno pitanje, koje su trenutačne prilike
učinile još žurnijim, a ono glasi treba li ili ne
pripustiti svetim redovima kandidate koji imaju
duboko ukorijenjene homoseksualne sklonosti. U
svjetlu nauka Katekizma Katoličke crkve,
Kongregacija za katolički odgoj zajedno s
Kongregacijom za bogoštovlje i disciplinu
sakramenata smatra nužnim jasno ustvrditi da
Crkva, premda duboko poštuje spomenute osobe, ne
može pripustiti u sjemenište i svetim redovima one
koji prakticiraju homoseksualnost, pokazuju duboko
ukorijenjene homoseksualne sklonosti ili podupiru
takozvanu gay kulturu. Naputak također ističe da
kandidat za svećeničku službu mora dostići
afektivnu zrelost koja ga čini sposobnim
uspostaviti ispravan odnos s muškarcima i ženama.
Podsjećajući na stav katekizma o
homoseksualnim činima i sklonostima dokument
ističe kako "takve osobe nalaze u situaciji koja
teško priječi uspostavu ispravnog odnosa s
muškarcima i ženama". Nipošto se ne smiju
zanemariti negativne posljedice koje mogu proizići
iz zaređenja osoba s duboko ukorijenjenim
homoseksualnim sklonostima, upozorava dokument.
Kada je pak riječ, dodaje se dokumentu, o
homoseksualnim sklonostima koje su prolazne
naravi, poput primjerice problema koje se javljaju
tijekom mladićeva sazrijevanja u nedovršenoj
adolescentnoj dobi, isti se imaju jasno prevladati
bar tri godine prije đakonskog ređenja.
Ako
neki kandidat prakticira homoseksualnost ili
pokazuje duboko ukorijenjene homoseksualne
sklonosti, njegov duhovni vođa, kao i njegov
ispovjednik, imaju dužnost iskreno ga odvraćati od
nauma da nastavi daljnju svećeničku formaciju,
kaže se u dokumentu. U utvrđivanju prikladnosti za
svećenika važnu zadaću ima duhovni vođa. U
razgovorima s kandidatom duhovni vođa mora
naročito podsjećati na zahtjeve Crkve za
svećeničkom čistoćom i afektivnom zrelošću kao
osobinama koje nužno moraju resiti svećenika, te
mu pomoći uvidjeti posjeduje li nužne osobine. On
ima dužnost vrednovati sve osobine osobe i
ustanoviti da kandidat ne pokazuje spolne
poremećaje nespojive sa svećeništvom. Sam je pak
kandidat, dodaje se u dokumentu, prvi odgovoran za
vlastitu formaciju. On se mora sam s povjerenjem
podvrći preispitivanju Crkve, biskupa, rektora
sjemeništa i ostalih odgojitelja kojima su biskup
i vrhovni poglavar povjerili zadaću odgajati
buduće svećenike. Bilo bi krajnje nepošteno da
neki kandidat zataji vlastitu homoseksualnost i
usprkos tome pristupi ređenju.
Odgoj i
naobrazba budućeg svećenika, kaže se u središnjem
dijelu dokumenta, mora u sebi objedinjavati četiri
dimenzije formacije: ljudsku, duhovnu,
intelektualnu i pastoralnu. Potrebno je istaknuti
osobitu važnost ljudske formacije, koja je temelj
cjelokupne formacije. Da bi se nekog kandidata
pripustilo đakonskom ređenju Crkva mora, među
ostalim, utvrditi je li kandidat za svećeništvo
postigao afektivnu zrelost.
Kongregacija,
ističe se u završnom dijelu dokumenta, zahtijeva
od biskupa, vrhovnih poglavara i svih odgovornih
da pomno istraže i preispitaju prikladnost
kandidata za svete redove, od pripuštanje u
sjemenište pa do ređenja. Poziv na ređenje je
osobna odgovornost biskupa i vrhovnog poglavara.
Nakon što saslušaju mišljenje onih kojima je
povjerena odgovornost formacije, biskup i vrhovni
poglavar, prije no što kandidata pripuste ređenju,
moraju steći moralno pouzdan sud o njegovim
osobinama. U slučaju da postoji ozbiljna sumnja u
vezi s tim ne smiju ga pripustiti ređenju.
Prepoznavanje zvanja i zrelosti kandidata, dodaje
dokument, također je ozbiljna zadaća rektora i
ostalih odgojitelja u sjemeništu. Prije svakog
ređenja, rektor mora izreći svoj sud o osobinama
kandidata koje traži Crkva.
Biskupe, biskupske
konferencije i vrhovne poglavare naputak na kraju
poziva da "bdiju kako bi se uredbe toga naputka
vjerno obdržavali za dobro samih kandidata i kako
bi se Crkvi uvijek zajamčilo da ima prikladne
svećenike, prave pastire po srcu
Kristovu". |
