|
Vatikan, 15. ožujka 2007. (Radio Vatikan) -
Zbor za nauk vjere objavio je Službeni prigovor dokument o nekim djelima
isusovca Jona Sobrina. Otac Sobrino je prije 68 godina rođen u Španjolskoj,
a već 50 godina živi u Salvadoru. „Razne postavke“ oca Sobrina – stoji u
dokumentu – „mogu škoditi vjernicima, zbog svoje pogrešnosti ili opasnosti“:
poimanje Crkve siromašnih i isključivoga opredjeljenja u njihovu korist;
nijekanje normativne vrednote tvrdnji Novoga zavjeta i velikih crkvenih
sabora antičke Crkve stavljajući u sumnju temeljne točke vjere, poput
božanstva Isusa Krista, Utjelovljenja Sina Božjega, kao i Isusov odnos prema
Kraljevstvu Božjem, Njegovu samosvijest i spasiteljsku vrednotu Njegove
smrti.
Osvrnuvši se na dokument u razgovoru za našu
radio postaju don Donato Velentini, teolog, kazao je kako je Zbor
intervenirao po dužnosti. Zbor treba s Papom surađivati u promicanju i
zaštiti nauka o vjeri i običajima Božjeg naroda, poglavito najjednostavnijih
i najsiromašnijih. Zbor je intervenirao dokumentom kako bi vjernicima pružio
siguran sud, utemeljen na autentičnom crkvenom nauku, pošto je obavio
razgovor s autorom i nakon Papina odobrenja od 13. listopada 2006. godine.
Nastupio je ističući u Sobrinovim spisima „razne postavke koje vjernicima
mogu škoditi, zbog svoje pogrješnosti i opasnosti. Te se postavke odnose na
teološke pretpostavke doktrinarnoga sadržaja i njegova teološkog
promišljanja.
Na upit koje su s teološkoga gledišta pogrješke utvrđene u spisima, kazao je
kako otac Sobrino u prvi plan stavlja iskustvo. Zbor je potvrdio iskustvo,
ali ono treba biti „čitano“ prema autentičnome nauku Crkve. Otac Sobrino
tvrdi kako je „Crkva siromašnih“ crkveno mjesto kako bi se tumačilo Krista i
„temeljno“ oblikovalo kristologiju. Zbor odgovara kako Crkva zaista treba u
povlaštenome smislu, ali ne isključivom, posvetiti pažnju i ljubav
siromašnima; ali osnovno teološko mjesto za upoznavanje crkvenoga nauka jest
apostolska vjera i živa crkvena predaja. Otac Sobrino smatra da su saborske
dogmatske formule „ograničene i opasne“. U dokumentu se pojašnjava da su one
ograničene obzirom na sadržaj, ne govore sve, niti mogu sve reći. Ali, po
karizmi crkvenoga učiteljstva, stvarno izražavaju kršćanske istine i nisu
„opasne“ za stvarno crkveno poznavanje Riječi. Istaknuto je kako su
metodološke „pogrješke“ u spisima oca Sobrina u početku nekih njegovih
zabluda o Kristu – istaknuo je teolog Valentini.
Osvrnuvši se na sadržaj spomenutih djela, kazao je kako protivno katoličkome
nauku otac Sobrino tvrdi da je u Novom zavjetu Kristovo božanstvo nazočno „u
klici“; ne drži „s dužnom jasnoćom“ da je u ulomcima Novoga zavjeta u užem
smislu riječi potvrđeno Isusovo božanstvo, stoga, dogmatski je razvoj u
jasnom kontinuitetu s Novim zavjetom. Obzirom na utjelovljenje Sina Božjega,
otac Sobrino određuje razliku između Sina i Isusa, koja čitatelju sugerira
dva subjekta – dvije osobe – u Kristu: Sin uzima Isusovu stvarnost; Sin kuša
čovještvo, život, sudbinu i smrt Isusa. Ne očituje se jasno da je Sin Isus i
Isus Sin. Drugo, protivno poznatoj pogrešnoj teologiji o „uzetom čovjeku“ u
koju se autor svrstava, katolička vjera uči jedinstvo Isusove osobe u dvije
naravi, božanskoj i ljudskoj (Efeški i poglavito Kalcedonski sabor). Isus iz
Nazareta je pravi savršeni Bog i pravi savršeni čovjek. Jedinstvo Kristove
osobe „u dvije naravi“ utemeljuje u Isusu takozvanu „comunicatio idiomatum“,
odnosno mogućnost da božanske vlastitosti prenese na čovještvo i obratno.
Samo na osnovi te mogućnosti, „Marija je Bogorodica, Majka Božja“ (Efeški
sabor) kazao je Valentini.
Na upit koje su posljedice krivoga kristološkoga shvaćanja, kazao je kako
takvo kristološko shvaćanje dovodi do zablude o Isusovom odnosu prema
Kraljevstvu Božjem, o Isusovoj samosvijesti i o spasenjskoj vrednoti njegove
smrti. Otac Sobrino tvrdi da postoji poseban odnos između Isusa Krista i
Kraljevstva Božjega, jer je Isus konačni, posljednji i eshatološki posrednik
Kraljevstva Božjega. Ali, primijetio je teolog, Isus i Kraljevstvo se tako
razlikuju te se vezi između njih oduzima svojstveni sadržaj i njezina
posebnost. U prigovoru Zbora stoji kako u se u izvjesnome smislu Kraljevstvo
Božje poistovjećuje s Isusom; ono je u stvari nazočno i ostvaruje se u
Njemu. Osim toga, budući da je Krist i Bog, njegovo spasenjsko posredovanje
je posebno, jedinstveno, to jest samo je njemu vlastito, apsolutno je i
sveopće. Otac Sobrino tvrdi da je Isus „vjernik kao i svaki drugi vjernik“.
U dokumentu se ističe da ta postavka ne spašava posebni sinovski odnos Isusa
s Ocem; Budući da je Isus Sin Božji postao čovjekom. On od samoga početka
svoga postojanja ima izravnu i neposrednu viziju Oca, blaženu viziju. Otac
Sobrino u Kristovoj smrti veliča uzornost i ne tvrdi dovoljno i jasno
vrednotu i spasenjsku učinkovitost. U prigovoru se ističe da Isusova smrt
zasigurno ima obilježje uzornosti, ali i ne samo to, budući da je Bog postao
čovjekom ima posebnu, jedinstvenu spasenjsku vrednotu: uzrok je spasenja za
sve ljude. Isus, ponavljamo, pravi je Bog i pravi čovjek – zaključio je
Valentini.
|
