|
Vatikan, 13. svibnja 2006. (Radio
Vatikan) - Prije 25 godina, malo poslije pet sati popodne, Crkvu na pet
kontinenata, i ne samo nju, zaprepastila je nezamisliva vijest: netko je pucao
kako bi ubio Papu. Trg svetoga Petra, potom bolnica Gemelli, dva su mjesta na
kojima se je odigravala drama atentata na Ivana Pavla II. Tom snažnom medijskom
događaju, koji je općem pamćenju predao nevjerojatnu scenu Pape ranjenog na
smrt, naknadno se je pridružila povijest praštanja i još više izvanrednoga
marijanskoga posredovanja, kojemu je Ivan Pavao II. pripisao svoj spas. „Božja providnost me je na čudesan način spasila od smrti.
Onaj koji je jedini Gospodin života i smrti, On mi je produžio
život, na izvjestan način ponovno mi ga je dao. Od ovoga trenutka
moj Mu život još više pripada.“ Nikada se Ivan Pavao II.
nije prestao čuditi onom što se dogodilo 13. svibnja 1981. godine.
Te Papine riječi, zapisane 17. ožujka 2000. godine, izvađene su iz
oporuke objavljene nakon smrti. Smrt koja je jednog sunčanog
popodneva stigla na korak kako bi zauvijek prekinula život „biskupa
obučenog u bijelu haljinu“, Pape koji je došao izdaleka“.
Dvije
relikvije, neobične za poglavara Crkve, i dan danas svjedoče o onome
što se dogodilo u danu nepredvidivoga ludila. Pojas prostrijeljen
metkom nalazi se u svetištu Jasne Gore. Samo zrno, koje je od
smrtonosnoga predmeta postalo zavjetni dar, ugrađeno je u krunu
postavljenu na glavu Gospe Fatimske. Mladi Papa-Poljak, 13. svibnja
1981. godine, namjeravao je mnoštvu na Trgu svetoga Petra govoriti o
90 godina enciklike Lava XIII., Rerum Novarum, te o ustanovljenju
Papinskoga vijeća za obitelj. Riječi su pohranjene u arhivu, a nikad
nisu izgovorene. O tome 13. svibnju, još nerazjašnjena sudbina, ali
naknadno s jasnim čuđenjem shvaćena, ostavila je Ivanu Pavlu II.
slike smiješaka, poklika i poljubac jednoj djevojčici te jedan
pištolj uzdignut iznad glava hodočasnika.
Prvi put se o terorizmu
govori u Vatikanu, odakle su uvijek polazile poruke ljubavi, sloge i
pomirenja. Mladi Papa, koji je u kratkom vremenu obišao pola
svijeta, na smrtnoj je postelji u bolnici Gemelli u Rimu.. Već
četvrti dan nakon atentata, u nedjelju 17. svibnja, Ivan Pavao II.,
zatražio je mikrofon i iz svoga bolničkog kreveta recitirao molitvu
Anđeo Gospodnji. Ranjeni Papa izražava riječi praštanja za Ali Agču,
dvadeset dvogodišnjeg Turčina, koji ga je doveo na rub smrti:
„Molim se za brata koji je pucao na mene i kojemu sam iskreno
oprostio.“ Kad je 7. listopada uspostavio, metcima prekinuti
kontakt sa svijetom, te započeo s općim audijencijama, riječima
Svetoga Pisma izrazio je osjećaj zahvalnosti, jer je Crkva
neprestano za njega Bogu uzdizala molitvu. Tada je rekao:
„Osjetio sam, draga braćo i sestre, slično kao i Petar,
zatvoren i u iščekivanju smrti, djelotvornost
molitve Crkve.“
Godinu dana nakon atentata, 13. svibnja
1982., Ivan Pavao II. je pohodio svetište Gospe Fatimske. Nikada
nije posumnjao da je Djevica, koja se pastirima ukazala 1917.
godine, spasila njegov život. Vidio sam u svemu tome što
mi se događalo posebnu Gospinu majčinsku zaštitu. U ovaj sat, ovdje
u svetištu, želim pred svima ponoviti: Totus tuus – Sav sam
tvoj, Majko – kazao je tad Ivan Pavao II. U poruci talijanskim
biskupima od 13. svibnja 1994. godine, sjećanje, molitva i
marijansko posinjenje stapaju se u još čvršće uvjerenje:
„Majčinska ruka je vodila ono zrno, a umirući Papa se zaustavio
na pragu smrti… Smrtonosno se zrno zaustavilo i Papa živi – živi
kako bi služio!“ Od toga dana straha i ponovnoga rođenja,
„biskup obučen u bijelo“kojeg su vidjeli padati poput mrtvaca pokraj
velikoga križa – prema opisu treće fatimske tajne, objavljene
tijekom Jubileja 2000. godine – nastavio je živjeti još 25 godina i
služiti Crkvi. Komentirajući film o Ivanu Pavlu II., prikazan 30.
ožujka, papa Benedikt XVI. se osvrnuo na scene o atentatu te kazao:
„Okamenjeni, kao da smo bili prisutni,
čuli smo pucnjavu
tragičnoga atentata na Trgu svetoga Petra od 13. svibnja 1981.
godine. Iz prikazanoga je proizišao lik neumornoga
proroka nade i mira, koji je prošao putovima zemaljske kugle
kako bi svima naviještao Evanđelje. Prisjetili smo se
njegovih zanosnih riječi (…) riječi ohrabrenja i
osude potrošačkoga društva i hedonističke kulture,
okrenutih postizanju materijalne blagodati koja ne
može zadovoljiti duboke težnje ljudskoga bića.“
|
