|
Široki Brijeg, 8. veljače 2006. (Miriam) – Na
Širokom Brijegu 7. veljače na razini Hercegovačke franjevačke provincije
obilježena je 61. obljetnica mučeničke smrti 66-ice fratara. Proslava je u
16.00 započela svečanom procesijom i molitvom pred ratnim skloništem gdje su
fratri zapaljeni. Prigodni govor tom je prilikom izrekao gvardijan fra
Branimir Musa. Obilježavanje obljetnice nastavljeno je u crkvi gdje je
svečanu koncelebriranu sv. misu predvodio i pod njom propovijedao
provincijal fra Slavko Soldo. Obljetnici je nazočilo 70-ak redovnika i
svećenika, velik broj redovnica i puk Božji koji nije sav mogao stati u
prostranu širokobriješku crkvu.
Poštovana braćo i dragi vjernici!
Kad smo prije koji mjesec dana počeli s obnoviteljskim radovima na
provincijskoj knjižnici koja je u Domovinskom ratu oštećena i zato trenutno
neuporabljiva, bili smo najprije potreseni, a onda ugodno iznenađeni.
Skrivene iza knjiga pronašli smo dragocjene stvari koje su nam braća
ostavila s namjerom da ih pronađemo kad za to dođe vrijeme. Visoko na
policama iza knjiga pronašli smo požutjeli svijeni papir s natpisom »Važno,
ne bacati«. Kad smo odmotali papir, našli smo okrvavljenu plahtu i dodatnu
poruku »krv mučenika«. Bila je to plahta na kojoj je u Kočerinu bolestan
ležao naš, dvadeset šestogodišnji fra Andrija (Topić) kad su ga partizani
1945. ubili. Učinili su to na očigled njegove majke koja ga je u bolesti
njegovala. Koji dan kasnije, na policama iza knjiga, pronašli smo kutiju od
cipela na kojoj je opet bilo napisano upozorenje: »Važno, ne bacati«. Kad
smo ju je otvorili, pronašli smo drugu pisanu poruku: »Misno posuđe kojim se
služio fra Smiljan Zvonar i ostali«. Tu je bila jedna obična staklena čaša
koja je služila za kalež, dvije male staklene bočice od lijekova koje su
služile kao gostarice, jedna metalna kutijica u kojoj su čuvali hostije,
poleđina od košulje koja je služila za oltarnik i par manžeta, završetaka
rukava od košulje, koji su najvjerojatnije služili za purifikatorij. Domalo
smo pronašli i nagorjeli fra Borislavov (Pandžić) časoslov kojeg je držao
stisnuta u ruci dok je s drugom braćom gorio u ratnom skloništu ovdje na
Širokom Brijegu 7. veljače 1945. Sve nam je to osvježilo sjećanje na ne tako
davnu prošlost i na ovaj dan koji nas je i ove godine okupio na spomen
slavlje u kojem se sjećamo 66-ice naše braće koja su nedužna pobijena u ratu
i poraću II. svj. rata i mnoštva vjernog puka koji je jednako tako nevin
stradao.
Široki Brijeg je nama fratrima iz više razloga
posebno u srcu. Istakao bih ovom prigodom samo neke od njih. Nakon što su
Turci 1563. srušili i naš samostan sv. Ante u Mostaru, ovdje smo 23. srpnja
1846. ponovno udarili temelje svoje nazočnosti u svom zavičaju, u svojoj
Hercegovini, u kraju iz kojega smo nikli i kojega kao pečat na svom biću
nosimo. Na ovom Brijegu i u ovom samostanu doživjeli smo kao Zajednica
najuspješnije i najteže trenutke u svojoj 160 godina dugoj povijesti. Ovdje
smo podigli najljepšu crkvu u Hercegovini, izgradili institucije bitne za
našu Zajednicu. Razvili ih do zavidne razine. Ovdje smo, upravo na današnji
dan, 1945. doživjeli, ljudski gledano, strašan udarac. Komunisti su ovdje
zaigrali svoju okrutnu igru. Pobili su svu našu braću u ovom samostanu s
namjerom iskorijeniti Zajednicu uništavajući njezine ključne odgojne
ustanove. Zatim su nastavili svoj strašni naum oduzimajući život svakom od
braće gdje bi ga god našli. Već ste više puta čuli, ali neka i mlađi čuju, a
stariji ne zaborave: usmrtili su ih 66-icu. Bijaše to više od jedne trećine
Provincije.
Ondašnji provincijal, blage uspomene fra Leon
Petrović, vrstan i učen redovnik i poglavar, u jednom službenom dopisu
pisanom 7. veljače 1944., dakle točno godinu dana prije onih strašnih
događaja na Širokom Brijegu, piše da pogon Provincije broji 591 osobu. Tu su
uključeni svi: fratri, profesori, sjemeništarci, klerici i provincijski
radnici. U prvom rasporedu osoblja, ili tabuli, napravljenoj nakon
komunističkih progona, u svibnju 1945., njegov nasljednik u upravljanju
Provincijom imao je na raspolaganju samo 60-ak fratara. Provincija je,
dakle, sa skoro 600 ljudi za dva – tri mjeseca spala na šezdesetak.
Partizani su na okrutan način, bez ikakva sudskog procesa ubili nedužne
redovnike. A usmrtili su spomenutog provincijala fra Leona Petrovića, zatim
širokobriješkog i mostarskog gvardijana, širokobriješkog samostanskog
vikara, 12 aktualnih profesora na širokobriješkoj gimnaziji, među njima
ravnatelja gimnazije i ravnatelja konvikta te meštra sjemeništaraca i
vanjskih đaka. Ubili su jednog profesora teologije, 10 umirovljenih, starih
i bolesnih fratara svećenika, 8 klerika, 3 mladomisnika, 14 župnika, 8
kapelana, 3 časna brata, 2 fratra vjeroučitelja na građanskoj školi, 1
fratra visokog državnog službenika. Rastjerali su sav pomladak iz gimnazije
i konvikta, a bilo je tu više od 400 đaka i naših klerika. Oduzeli su nam
gimnaziju i teologiju i svim našim odgojnim ustanovama zabranili daljnje
postojanje. Učinili su to tako temeljito da se neke od njih nikad nisu
uspjele obnoviti do dana današnjega.
Upitamo li se zašto su to uradili, zašto su
pobili fratre, odgovor na ovaj upit nakon 61 godinu isti je i sve jasniji:
samo zato što su bili svećenici-franjevci, jako povezani sa svojim narodom
iz kojeg su ponikli. Uz dušobrižničku skrb, bili su tom narodu vođe i
učitelji, do kraja odlučni izvesti ga iz nepismenosti i bijede. Poslani od
svoje Zajednice, pohađali su najbolja europska učilišta, stjecali znanje i
vraćali se u Hercegovinu da bi to prenijeli na naše mlađe. Nastojali su
živjeti franjevački skromno, čestito i sveto. Narod su odgajali da bude
vjeran Bogu, Crkvi i svojoj obitelji. Vjernički puk je prepoznao njihovu
ljubav, prihvatio ih kao svoje i s njima ostao neraskidivo povezan. A
progonitelji su postupili kao i svi njihovi predšasnici kroz povijest. Da bi
ovladali narodom i prinudili ga prihvatiti njihovu bezbožnu ideologiju,
mislili su, udarit ćemo pastire i stado će se razbjeći. Lako ćemo onda
obračunati s njima, njihovom vjerom i Crkvom. Ali duboko u vjerničkoj
svijesti, ovog kraja i ovog čovjeka, žive riječi Krista Spasitelja: »Tada će
vas podvrći mukama i ubijati vas… Ustat će mnogi lažni proroci… Razmahat će
se bezakonje i ljubav će kod mnogih ohladnjeti. Ali tko ustraje do konca,
bit će spašen« (Mt 24, 9 – 13). Mučitelji nisu znali da ovaj vjernički
narod, da Kristovi vjernici, znaju kako umirući ostati na životu.
Svoj naum uništenja naše Provincije, nakon
ubilačkog naleta na širokom Brijegu i u Mostaru, nastavili su lažnim,
namještenim sudovima i osudama fratara i narodnih prvaka na dugogodišnje
robije. Odvodili su ih u najteže zatvore koje su za njih pripravili. Dok su
samostani po Hercegovini zjapili prazni, preživjelim fratrima punili su se
njihovi zatvori. Tako je zatvor u Zenici, onih poratnih godina, postao
najbrojniji samostan hercegovačkih franjevaca. Tu ih je znalo biti preko 20
u isto vrijeme. Iz tog doba je i ono »misno posuđe kojim se služio fra
Smiljan Zvonar i ostali«. Kao i u prvim kršćanskim vremenima progonstva nisu
donijela učinke koje su progonitelji očekivali. Na sve progone i fratri i
narod odgovorili su još čvršćom vjerom stavljajući svoje pouzdanje u
Gospodina. Jezike su im kliještima čupali, ali od njih nisu mogli čuti riječ
kojom bi se odrekli svoje ljubavi prema Bogu, Crkvi i svom franjevačkom
redu.
Povijest progonitelje vjere pamtiti po njihovu
zlu. Crkva moli da ih što manje bude. A oni koji su podnijeli progonstvo
zbog svoje vjere nastavljaju živjeti u pamćenju Crkve. Ona se njihovom
žrtvom nadahnjuje i snaži. Patnje i stradanja naše subraće Zajednica nikad
nije zaboravila. I u najteža vremena komunističkih progona, svake je godine
uoči njihove pogibije u nedjeljnim obavijestima najavljena sv. misa za pokoj
njihove duše. I uvijek su te svete mise, posebno na Širokom Brijegu,
privukle mnoštvo vjerničkog puka. Narod je s preživjelim fratrima molio za
njih i za tisuće vjernika pogubljenih od istog komunističkog režima. Naša
starija braća prenosila su svoja sjećanja na mlađe. Htjeli su da se ne
zaboravi. Htjeli su da, kad za to dođe povoljno vrijeme, pođemo u potragu za
njihovim rasijanim kostima. Za grobove 39-ice još uvijek ne znamo. Od njih
66 samo su 27 s poznatim mjestom ukopa: Široki Brijeg (u crkvi) 18, na
Čitluku 3, na Kočerinu 2, u Međugorje 1 i, od 22. listopada 2005., u
masovnoj grobnici u Maceljskoj Šumi u mjestu Fruki u župi Đurmanec 3.
Htjeli bismo pronaći i sve ostale i ispričati istinu o njihovim životima. O
tome kako su svome narodu služili i kako su na pravdi Boga poubijani. U tu
svrhu smo i osnovali naše Provincijsko povjerenstvo za pripremu kauze
mučenika koje marljivo radi svoj posao. U Zagvozdu smo pronašli i
ekshumirali 18 tijela. Prema kazivanju ljudi ovoga kraja to bi trebali biti
posmrtni ostatci naših fratara. Trenutno su na patologiji u Splitu gdje se
najsuvremenijom metodom to treba provjeriti. Ako se dokaže da se radi o
našoj subraći, a za to ima ozbiljnih pokazatelja, bit će sahranjeni ovdje u
ovoj bazilici. Tako ćemo uraditi i sa svima ostalima, ako Bog da pa ih
pronađemo. U tijeku je prikupljanje podataka i proučavanje životnog puta
svakog pojedinog od njih. Za ovu smo obljetnicu napravili plakate sa svim
fotografijama ubijenih fratara. Učinili smo to zahvaljujući zauzetosti
pročelnika Povjerenstva i našeg arhivara, a i vidovitosti provincijala fra
Leona Petrovića. On je, samo godinu dana prije pogibije, i svoje i ostalih,
uputio braći pismo u kojem između ostaloga piše: »Odluka je bila da po
mogućnosti imamo snimke svih naših članova. (…) Neka se ne propusti to
učiniti. Bit će ove snimke za poznije fratre zanimljive u mnogom pogledu:
Ratni su dani, naša je 100. obljetnica«. Zamolio bih poglavare pojedinih
bratstava i voditelje pojedinih kuća da uzmu plakat i postave ga na dolično
mjesto u našim samostanima i kućama u kojima radimo. Neka naši
sjemeništarci, novaci, bogoslovi i mlađi fratri budu upoznati s njihovim
životima i s njihovom žrtvom tako da nam nikada ne iščeznu iz sjećanja i
molitava.
Draga braćo i dragi vjernici! Možda naša vjera
i odanost Kristu neće biti kušana na način na koji su naša braća kušana. Ali
jedno je sigurno. Kroz život ne ćemo proći bez kušnje. Neka nas u životnim
teškoćama snaži primjer vjere odvažnih muževa i žena iz povijesti Crkve i
primjer naše braće koja su u najtežim kušnjama ostali vjerni. Amen!
|
