|
Zadar,
21. rujna 2004. (IKA) - Knjiga "Pape i hrvatski književni jezik u
XVII. st." dr. Stjepana Krasića, redovitog
profesora crkvene povijesti i metodologije
znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome
Akvinskog u Rimu, predstavljena je 21. rujna u
Svečanoj dvorani Sveučilišta u Zadru. O knjizi su
govorili prof. dr. Mile Mamić, dr. fra Bernardin
Škunca i sam autor.
"Hrvatski među šest
svjetskih jezika", kako stoji u podnaslovu knjige,
Krasićevo je znanstveno otkriće i novost, sadržano
u činjenici da je vrhovna vlast Katoličke crkve u
17. st. htjela uvesti hrvatski jezik kao obavezni
predmet na tada najpoznatijim europskim
učilištima, u vrijeme kad su se u Domovini tek
postavljali njegovi temelji. Dekreti pape Grgura
XV. i Urbana VIII. propisuju da se na
sveučilištima u Bologni, Padovi, Beču, Koelnu,
Parizu, Madridu i drugdje, pored latinskoga,
grčkog, hebrejskog, aramejskog i arapskog, koji su
zadužili svjetsku kulturu, uči još i hrvatski. U
dekretima se također propisuju najstrože crkvene
kazne suspenzije svim rektorima i profesorima koji
ne bi proveli tu odredbu. Te papinske dekrete i
reakcije na njih u izvorniku i hrvatskom prijevodu
autor donosi u svojoj knjizi u Prilozima. To
Krasićevo otkriće dokazuje "nevjerojatnu
afirmaciju hrvatskog jezika kao jezika visoke
kulture i znanosti, iste razine i ugleda koji su
dotad uživali ostali najvažniji jezici". Bilo je
to, istaknuo je autor, prvi put u povijesti da se
jezik jednog malog naroda uči na najvišoj razini u
inozemstvu i da je uvršten u nastavni program
najpoznatijih europskih sveučilišta, u vrijeme kad
se u domovini nije predavao niti imao sav potreban
znanstveni instrumentarij. Krasićeva knjiga
sastoji se od 17 poglavlja u kojima opisuje
političke prilike u hrvatskim krajevima u 17. st.,
pokret katoličke obnove nakon Tridentskog sabora,
ulogu crkvenih redova u katoličkoj obnovi,
istraživanje učenja stranih jezika na crkvenim
učilištima te hrvatsku jezičnu problematiku.
Autor je istaknuo da "zvuči paradoksalno da je
hrvatski jezik u inozemstvu bio mnogo prije
proučavan nego u domovini, da su ga stranci mnogo
više cijenili nego sami Hrvati i da je svoju
najveću afirmaciju doživio još prije nego je bio
službeno definiran i standardiziran". |
