|
Vatikan, 18. travnja 2008. (Radio Vatikan) -
Papa Benedikt XVI. je nakon jutarnje mise u kapeli apostolske nuncijature u
Washingotnu u 8 sati i 45 minuta po lokalnome vremenu, 14 sati i 45 minuta
po srednjoeuropskome, poletio iz vašingtonske vojne zrakoplovne luke a u
međunarodnu zračnu luku u New Yorku stigao je u 9 sati i 45 minuta po
lokalnome vremenu, 15 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome. Papa se iz
zračne luke helikopterom prevezao do heliodroma u Wall Streetu, odakle se
izravno zaputio u sjedište Ujedinjenih naroda gdje su ga u 10 sati i 45
minuta po lokalnome, 16 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome, vremenu
dočekali glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon s predsjednikom Opće
skupštine Kerimom Srđanom iz Makedonije. Nakon privatnoga razgovora s
glavnim tajnikom Banom Ki-munom, Benedikt XVI. pred predstavnicima 192
države zahvalio je predsjedniku Opće skupštine i glavnom tajniku na riječima
dobrodošlice i pozivu da posjeti središnje urede Organizacije Ujedinjenih
naroda, potom je pozdravio nazočne veleposlanike i diplomatsko osoblje
država članica uključujući narode koje predstavljaju.
Osvrnuvši se na cilj i poslanje Ujedinjenih naroda, rekao je kako narodi od
Organizacije očekuju da bude vjerna nadahnuću koje je vodilo njezino
ustanovljenje, da bude središte usklađivanja djelovanja narodâ u postizanju
zajedničkih ciljeva: mira i razvoja. Poput pape Ivana Pavla II. koji je
1995. godine s iste govornice rekao da bi Organizacija trebala biti „moralno
središte, u kojem se svi narodi svijeta osjećaju kod svoje kuće, razvijajući
zajedničku svijest kako su, tako reći, jedna obitelj narodâ. Načela na
kojima se temelji Organizacija – želja za mirom, traženje pravde, poštovanje
dostojanstva ljudske osobe, humanitarna suradnja i potpora – očituju prave
čežnje ljudskoga duha i čine ideale koji bi trebali biti osnova međunarodnih
odnosa. Kao što su moji prethodnici papa Pavao VI. i Ivan Pavao II. na istoj
govornici istaknuli, riječ je o temama koje Katolička crkva i Sveta Stolica
pozorno i sa zanimanjem slijede, u vašem se djelovanju vidi kako problemi i
sukobi koji se odnose na svjetsku zajednicu mogu biti podvrgnuti općem
uređenju. Ujedinjeni narodi utjelovljuju čežnju za višim stupnjem
međunarodnoga usmjeravanja, nadahnutoga i vođenoga načelom supsidijarnosti,
kadrim na pitanja ljudske obitelji odgovoriti putem obvezujućih međunarodnih
normi i strukture sposobne usklađivati svakodnevni život nacija. To je još
potrebnije u doba kada kušamo očiti paradoks multilateralnoga konsenzusa
koji je u krizi zbog njegova podvrgavanja odlukama pojedinaca, iako svjetski
problemi zahtijevaju jednodušan pothvat međunarodne zajednice – istaknuo je
Papa.
Govoreći o potrebi da odgovorni ma međunarodnoj razini zajedno djeluju i
očituju dobru vjeru, poštujući zakon i promičući solidarnost u korist
nerazvijenijih, rekao je kako misli na države u Africi i drugim dijelovima
zemaljske kugle koje ostaju na rubovima istinskoga cjelovitog razvoja, stoga
su u opasnosti kušati jedino negativne učinke globalizacije. U kontekstu
međunarodnih odnosa, treba priznati veću ulogu koju imaju norme i strukture
po sebi usmjerene na promicanje općega dobra, dakle zaštitu ljudske slobode.
Ta pravila ne ograničavaju slobodu; naprotiv, promiču je, kada zabranjuju
ponašanja i čine koji su protiv općega dobra, onemogućuju njezino uživanje i
slijedom toga dovode u pitanje ljudsko dostojanstvo. U ime slobode između
prava i dužnosti mora postojati odnos, po kojemu je svaka osoba pozvana
odgovarati za svoje odluke, prouzročene odnosom s drugima – istaknuo je
Benedikt XVI.
Osvrnuvši se na način primjene znanstvenih i tehnoloških otkrića, rekao je
kako neki vidici te primjene predstavljaju jasno kršenje stvoriteljskoga
reda, ne samo da proturječe svetosti života nego ljudsku osobu i obitelj
lišavaju njihova naravnoga identiteta. Međunarodno djelovanje ne treba samo
jamčiti razumno služenje tehnologijom i znanošću nego mora otkriti istinsku
sliku stvaranja. Znanstvena metoda mora poštovati etičke imperative –
primijetio je Sveti Otac.
Govoreći o odnosu između Ujedinjenih naroda i pojedinih država istaknuo
načelo supsidijarnosti. Primarna obveza svake države je zaštita naroda od
teških i stalnih kršenja ljudskih prava, od posljedica humanitarnih kriza,
koje su ljudsko ili prirodno djelo. Ako države nisu kadre jamčiti takvu
zaštitu, međunarodna zajednica mora intervenirati pravnim mjerama
predviđenim Poveljom Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim mjerama.
Djelovanje međunarodne zajednice i njezinih ustanova, poštujući ustavna
načela međunarodnoga poretka, nikada ne treba tumačiti kao nepoželjno
nametanje i ograničavanje suverenosti. Naprotiv, ravnodušnost ili
pomanjkanje djelovanja nanose stvarnu štetu. Osjeća se potreba dubljega
istraživanja načina suzbijanja i nadziranja sukoba, istražujući sve moguće
diplomatske putove, potičući i najslabije znakova dijaloga ili želje za
pomirbom. Antičko pravo „ius gentium“ načelo je „zaštitne odgovornosti“
smatralo temeljem vladareva djelovanja prema vladajućima. Tu je odgovornost
u doba stvaranja nacionalnih država Francisco de Vitoria, kojeg se smatra
prethodnikom ideje Ujedinjenih naroda, opisao kao sastavnicu zdravoga razuma
prihvaćenog od svih država, i kao rezultat međunarodnoga poretka čija je
zadaća uređivati odnose među narodima – istaknuo je Papa.
Osvrnuvši se na pravo shvaćanje o ljudskoj osobi, primijetio je kako načelo
odgovornosti mora upućivati na ideju o osobi kao slici Stvoriteljevoj, na
želju za bitnom i apsolutnom slobodom. Ustanovljenje Ujedinjenih naroda
poklapa se s dubokim gnjevom čovještva kušanim odstranjivanjem
transcendentnosti i naravnoga zakona što se očitovalo u teškome kršenju
slobode i ljudskoga dostojanstva. Kada se to dogodi, onda su u opasnosti
objektivni temelji vrednotâ koje nadahnjuju i upravljaju međunarodnim
poretkom, a u temelju se narušavaju obvezujuća i nepovrjediva, određena i po
Ujedinjenim narodima učvršćena pravila. Pred novim i ustrajnim izazovima,
grješka je posezati za pragmatičnim pristupom, čiji je cilj odrediti
„zajednički teren“, ograničen u sadržaju i učincima – rekao je Benedikt XVI.
Spomenuvši 60. obljetnicu Povelje ljudskih prava, rekao je kako je bitno za
univerzalnost tih prava i njihovu zaštitu priznati njihov vjerski temelj
unatoč posebnim, oprečnim, društveno-političkim kontekstima. Povelja je bila
rezultat podudarnosti vjerskih i kulturnih tradicija, koje su u srce
ustanova, zakona i društvenih pothvata željele staviti ljudsku osobu te da
ona bude smatrana bitnom za svijet kulture, religije i znanosti. Očito je da
priznata i opisana prava u Povelji pripadaju osobi kao takvoj, koja je
najuzvišenija točka stvoriteljskoga Božjega plana za svijet i povijest. Ta
se prava temelje na naravnome zakonu, zapisanome u ljudskome srcu, nazočnome
u raznim kulturama i civilizacijama. Istrgnuti ljudska prava iz toga
konteksta značilo bi suziti njihov okvir i popustiti pred relativističkim
shvaćanjem, prema kojemu bi se značenje i tumačenje prava moglo mijenjati, a
njihova bi univerzalnost mogla u ime različitih kulturnih, političkih,
društvenih čak i religioznih konteksta biti nijekana. Ne smije se dopusti da
ta ogromna različitost gledišta zatamni činjenicu da nisu samo prava opća
nego je to i osoba, koja je nositelj tih prava. Život zajednice, na
nutarnjoj i međunarodnoj razini, jasno očituje kako su poštovanje prava i
posljedična jamstva mjerila općega doba koja služe vrjednovati odnos između
pravde i nepravde, razvoja i siromaštva, sigurnosti i sukoba. Promicanje
ljudski prava najučinkovitija je strategija za uklanjanje nejednakosti
između država i društvenih skupina, kao i za povećanje sigurnosti – kazao je
Papa i dodao kako je zasluga Opće deklaracije što se različite kulture,
pravna i društvena uređenja, slažu oko temeljne jezgre vrednota, dakle i
prava. Potrebno je danas pojačati napore pred pritiscima da se preispitaju
temelji Opće deklaracije i da se uzdrma njihova nutarnja jedinstvenost, kako
bi se tako olakšalo udavljivanje od zaštite ljudskoga dostojanstva radi
zadovoljavanja jednostavnih, često posebnih, probitaka. Povelja je naprotiv
učvrstila uvjerenje da je poštovanje ljudskih prava uglavnom ukorijenjeno u
nepromjenjivoj pravdi, na kojoj se temelji obvezujuća snaga međunarodnih
proglasa. Taj vidik često se zanemaruje kada se pravima u ime korisnosti
želi oduzeti njihovu pravu ulogu. Budući da prava i posljedične obveze
proizlaze iz međuljudskoga djelovanja, lako je zaboraviti da su ona plod
općega osjeća pravde, zasnovanoga prije svega na međusobnoj solidarnosti i
stoga vrijede za sva vremena i sve narode. Prava treba poštovati jer su
izraz pravednosti, a ne samo zato što to nalaže zakon – istaknuo je Benedikt
XVI.
Govoreći o novim izazovima rekao je kako sposobnost razlikovanja između zla
i dobra postaje bitnom u kontekstu zahtjeva koji se odnose na život i
ponašanje osoba, zajednica i naroda. Razlikovanje očituje kako povjeravanje
pojedinim državama, njihovim zakonima i ustanovama, isključive odgovornosti
zadovoljavanja čežnja osoba, zajednica i čitavih naroda može ponekad imati
posljedice koje isključuju mogućnost društvenoga uređenja koje poštuje
dostojanstvo i prava osobe. S druge pak strane, viđenje života čvrsto
ukorijenjeno na religioznoj dimenziji može pomoći postizanju tih ciljeva,
budući da priznavanje transcendentne vrednote svakoga muškarca i žene potiče
obraćenje srca, što se očituje u otporu protiv nasilja, terorizma i rata, te
u promicanju pravde i mira. Osim toga, to viđenje pogoduje međuvjerskome
dijalogu koji Ujedinjeni narodi trebaju podupirati, jednako kao i dijalog na
drugim područjima ljudske djelatnosti. Dijalog treba priznati kako sredstvo
pomoću kojega razne sastavnice društva mogu iznositi vlastita gledišta i
pripremati prihvaćanje istine o vrednotama i posebnim ciljevima. Slobodne
religije mogu neovisno voditi dijalog o misli i životu, a ako se politika ne
miješa u taj dijaloga onda od toga imaju koristi pojedinac i zajednica.
Ujedinjeni se narodi mogu osloniti na rezultate međureligijskoga dijaloga i
okoristiti se iskustvom vjernika u službi općega dobra. Vjernici trebaju
svoje vjersko viđenje predlagati kao cjelovito poštovanje istine, suživota,
prava i pomirbe. Ljudska prava moraju uključivati pravo na vjersku slobodu,
shvaćenu kao osobna i zajednička, takvo shvaćanje očituje jedinstvo osobe,
iako jasno razlikuje između dimenzije građanina i vjernika. Javna rasprava
mora biti dostupna svima, stoga je nezamislivo da se vjernici moraju odreći
svoje vjere ako žele biti aktivni građani. Kako bi se uživalo vlastita prava
nikada ne treba nijekati Boga – zaključio je Benedikt XVI.
|
