Vatikan, 19. listopada 2006. (Radio Vatikan) - Papa Benedikt XVI. danas je
dopodne, oko 9 sati i 45 minuta stigao u Veronu, u prigodi IV. nacionalnog
kongresa Crkve u Italiji, na kojemu je, pred 2700 izaslanika održao dug
govor.
Sveti će se Otac u Vatikan vratiti večeras, nakon euharistijskoga slavlja na
veronskome stadionu Bentegodi. U govoru je papa Benedikt XVI. pozvao
talijanske katolike da budu istinski svjedoci Uskrsloga, te na taj način i
donositelji radosti i kršcanske nade u svijetu, vraćajući kršcanskoj vjeri
puno pravo u društvu u kojemu se Bog sve više iskljucuje iz javnoga života.
Papa je, osim toga, potaknuo na obrazlaganje vjere uz blagost i poštovanje,
te onom nježnom snagom koja proizlazi iz sjedinjenja s Kristom. Istaknuvši
središnji položaj uskrsloga Krista, tog odlučnog „skoka“ prema duboko novoj
dimenziji života za cijelu ljudsku obitelji, povijest i cijeli svijet, Sveti
je Otac kazao kako je Njegovo uskrsnuće bilo poput eksplozije svjetla,
odnosno eksplozije ljubavi koja razrješuje okove grijeha i smrti.
Osvrnuvši se nadalje na kršćansku „novost“ koja je pozvana promijeniti
svijet, Papa je istaknuo kako se naš poziv i naša zadaća kao kršćana sastoji
u suradnji kako bi se uistinu ispunilo, u svakodnevnoj stvarnosti našega
života, ono što je Duh Sveti poduzeo u nama s Krštenjem: pozvani smo, naime,
postati nove žene i novi muškarci, kako bismo mogli biti istinski svjedoci
Uskrsloga, i na taj način i donositelji kršcanske radosti i nade u svijetu,
i konkretno u zajednici ljudi u kojoj živimo – istaknuo je Sveti Otac.
Govoreći posebice o stanju u Italiji, govorio je o nevoljama Zapada na
kojemu vlada kultura koja bi se željela nametnuti kao univerzalna i
samodostatna, o novome valu prosvjetiteljstva i laicizma, i za koji
racionalno vrijedi samo ono što se može iskusiti i proračunati. Bog je tako
isključen iz kulture i javnoga života, - primijetio je Papa – a vjera u
Njega postaje sve teža, i to zbog toga što živimo u svijetu koji se gotovo
uvijek prikazuje kao naše djelo. Tako se došlo do istinskoga preokreta
polazišta ove kulture koja je zahtijevala vraćanje središnjega položaja
čovjeka i njegove slobode – napomenuo je Sveti Otac te dodao kako je ova
kultura obilježena velikim nedostatkom nade, ali i vrlo velikom i uzaludno
skrivenom potrebom za istom.
Pozvavši nadalje na nadu i kršćansko svjedočenje, Sveti je Otac govorio o
Crkvi, toj vrlo živoj stvarnosti, te o velikom nastojanju oko evangelizacije
i kateheze, usmjerenome posebice prema novim naraštajima i obiteljima.
Istaknuvši nedostatke racionalnosti zatvorene u samu sebe i previše
individualističke etike, Sveti je Otac napomenuo kako se, konkretno, osjeća
ozbiljna opasnost od odvajanja od kršćanskih korijena naše civilizacije.
Naše ponašanje stoga ne treba nikada biti poput onoga koji se odriče i
okreće samome sebi. Valja, naprotiv, održati živim naš dinamizam, i ako je
moguce, povećati ga; treba se s pouzdanjem otvoriti novim odnosima i ne
zanemariti energije koje mogu doprinijeti kulturnome i moralnome rastu
Italije. Na nama je – ali ne s našim jadnim snagama, već snagom koja dolazi
od Duha Svetoga – dati pozitivne i uvjerljive odgovore na očekivanja i
pitanja naših ljudi. Sveti se Otac u nastavku osvrnuo na teme o kojima se
razgovaralo na skupu, te istaknuo kako je kršćanstvo otvoreno za sve ono
pravedno, istinsko i čisto u kulturama i civilizacijama, za ono što raduje,
tješi i osnažuje naš život. Kristovi učenici prepoznaju i rado prihvaćaju
istinske vrednote kulture našega doba, kao što su znanstvena spoznaja i
tehnološki razvoj, ljudska prava, vjerska sloboda i demokracija.
Međutim, ne zanemaruju i ne podcjenjuju onu opasnu krhkost ljudske naravi
koja je prijetnja za ljudski hod u svakome povijesnom kontekstu, i posebno,
ne zanemaruju unutarnje napetosti i kontradikcije našega doba. Zbog toga
evangelizacija nije nikada jednostavno prilagođavanje kulturama, nego je
uvijek i proćišćavanje, hrabri rez koji postaje sazrijevanje i ozdravljenje,
otvaranje koje omogućuje rođenje za ono „novo stvorenje“ (2 Kor 5,17; Gal
6,15) koje je plod Duha Svetoga.
Papa je govorio i o susretu s Kristom kao dogadaju koji se, i u sadašnjem
ljudskom i kulturnom kontekstu, izražava prije svega u odnosu prema razumu,
koji je omogućio moderne znanosti i tehnologije. Na tim temeljima postaje
također ponovno moguće proširiti prostore naše racionalnosti, ponovno ju
otvoriti velikim pitanjima istine i dobra, međusobno povezati teologiju,
filozofiju i znanosti, u punome poštovanju njihovih vlastitih metoda i
njihove uzajamne samostalnosti, ali i u svijesti o nerazdvojnome jedinstvu
koje ih povezuje – kazao je Sveti Otac te napomenuo kako ljudsko biće, s
druge strane, nije samo razum i inteligencija, nego u sebi nosi potrebu za
ljubavlju, biti voljeno i voljeti.
Stvoritelj neba i zemlje, jedini Bog koji je izvor svakoga bića, osobno
ljubi čovjeka, voli ga i želi da i on Njega voli. (…) Njegova se ljubav
pokazuje bogata neiscrpnom vjernošću i milosrđem, to je ljubav koja prašta
iznad svih granica – kazao je Sveti Otac. Moramo biti uvijek spremni dati
odgovore svakome tko nas pita o razlozima naše nade – kazao je Papa
podsjetivši na temelj na kojemu se odvija ovaj crkveni skup, odnosno na Prvu
Petrovu poslanicu.
Trebamo odgovoriti nježno i s poštovanjem, onom blagom snagom koja proizlazi
iz jedinstva s Kristom. Istaknuvši nadalje kako je glavni put za
evangelizaciju onaj koji sjedinjuje istinu i ljubav, Sveti je Otac govorio o
važnosti odgoja u prijenosu vjere, te izrazio zadovoljstvo s odgojnim i
obrazovnim radom pojedinih Crkvi u Italiji, kao i s karitativnim radom. Vrlo
je važno da sva ova svjedočanstva milosrđa uvijek očuvaju visokim i
svijetlim svoj specifican izgled, hraneći se poniznošću i pouzdanjem u
Gospodina, održavajući se slobodnima od ideoloških utjecaja i stranačkih
simpatija, te ponajviše, mjereći vlastiti pogled prema Kristovome pogledu.
Važno je, dakle, praktično djelovanje, ali još je važnije naše osobno
sudjelovanje u potrebama i patnjama bližnjih. Na taj način milosrđe Crkve
čini vidljivom Božju ljubav u svijetu – kazao je Sveti Otac, te se na koncu
osvrnuo na izazove koji pozivaju kršćane na zalaganje, a među kojima je
zalaganje u borbi protiv ratova, terorizma, gladi i žedi, kao i epidemija,
zatim na zaštitu života od samoga začeća, te promicanje obitelji temeljene
na braku.
