|
Vatikan, 12. prosinca 2007. (Radio Vatikan) -
Papa Benedikt XVI. je danas na općoj audijenciji u dvorani Pavla VI. pred
velikim mnoštvom hodočasnika govorio o liku i djelu svetog Paolina
Nolanskoga, biskupa i monaha iz četvrtog stoljeća.
Crkveni otac kojemu ćemo danas posvetiti pozornost sveti je Paulin Nolanski.
Suvremenik svetog Augustina, s kojim ga je vezalo živo prijateljstvo, Paulin
je svoju službu vršio u Campaniji, u Noli, gdje je bio monah, prezbiter i
biskup. Podrijetlom je, međutim, bio iz Akvitanije, točnije iz Bordeauxa,
gdje se rodio u velikaškoj obitelji. Ondje je primio dobro književno
obrazovanje, budući da mu je učitelj bio pjesnik Ausonije. Iz svoje je
domovine prvi puta otišao slijedeći svoju ranu političku karijeru koja ga je
dovela do toga da je u mladenačkoj dobi preuzeo ulogu upravitelja Campanije.
U toj javnoj službi zavrijedio je divljenje zbog svoje mudrosti i blagosti.
U tom je razdoblju milost učinila da u njegovu srcu proklija sjeme
obraćenja. Poticaj je dala jednostavna i snažna vjera kojom je narod častio
grob jednog sveca, mučenika Feliksa, u svetištu današnjeg mjesta Cimitile.
Kao odgovorna osoba za javne stvari, Paulin se zanimao za ovo svetište te je
dao izgraditi svratište za siromahe i cestu kako bi se olakšalo putovanje
tolikim hodočasnicima kazao je papa Benedikt XVI.
Dok je djelovao na izgradnji zemaljskoga grada, sve je više otkrivao put
prema onom nebeskom. Susret s Kristom bio je završetak teškoga hoda,
posutoga kušnjama. Bolne prilike, počevši od pada u nemilost političkih
vlasti, učinile su da rukom dotakne prolaznost stvari. Došavši do vjere,
napisat će: "Čovjek bez Krista prah je i sjena". Željan rasvijetliti smisao
postojanja, pošao je u Milano kako bi učio od Ambrozija. Kršćanski odgoj
dovršio je potom u svojoj rodnoj zemlji, gdje je primio krštenje po rukama
biskupa Delfina. U njegov hod vjere smjestio se i brak. Oženio se s
Terazijom, pobožnom plemkinjom iz Bercelone od koje je dobio jednoga sina.
Bio bi nastavio živjeti kao dobar kršćanin laik, da ga nakon tek nekoliko
dana smrt djeteta nije potresla i pokazala mu da je Božji naum za njegov
život drugačiji. Osjetio se, doista, pozvanim zavjetovati se Kristu u
strogom asketskom životu nastavlja nadalje Sveti Otac.
U punoj suglasnosti sa svojom ženom Terazijom, prodao je svoja dobra u
korist siromaha i, zajedno s njome, napustio Akvitaniju i otišao u Nolu,
gdje su se supružnici nastanili uz baziliku zaštitnika mjesta, svetoga
Feliksa, živeći već u čistoći kao brat i sestra, prema obliku života kojem
su se i drugi priključivali. Ritam toga zajedničkog života bio je tipično
monaški, no Paulin, koji je u Barceloni bio zaređen za prezbitera, počeo je
djelovati i kao svećenik, služeći hodočasnicima. To mu je donijelo simpatije
i povjerenje kršćanske zajednice koja ga je, nakon smrti biskupa oko 409.
godine, odlučila izabrati kao njegova nasljednika na biskupskoj stolici u
Noli. Njegovo je pastoralno djelovanje pojačano, a bilo je obilježeno
osobitom brigom za siromahe. Ostavio je sliku istinskoga pastira ljubavi,
kao što ga je opisao sveti Grgur u III. poglavlju svojih Dijaloga, gdje je
Paulin ocrtan u svome junačkom djelu, kad je ponudio da sam bude zatvorenik
umjesto sina neke udovice. Nije sigurna povijesna autentičnost toga
događaja, ali ostaje lik biskupa velikoga srca, koji je znao biti blizak
svome narodu u žalosnim uvjetima barbarskih invazija istaknuo je Papa.
Paulinovo obraćenje dojmilo se njegovih suvremenika. Njegov učitelj Ausonije
osjetio se "izdanim", te mu je uputio oštre riječi, predbacujući mu s jedne
strane "prezir", po njemu bezuman, prema materijalnim dobrima, a s druge
strane odbacivanje književnoga poziva. Paulin je odgovorio da njegovo
darivanje siromasima ne znači prezir prema zemaljskim dobrima, nego zapravo
njihovo vrednovanje u vidu višeg cilja ljubavi. Koliko do književnoga
djelovanja, ono s čim se Paulin oprostio nije bio pjesnički talent, koji će
nastaviti gajiti, nego pjesničke forme nadahnute mitologijom i poganskim
idealima. Nova je estetika već vladala njegovim osjećajima: bila je to
ljepota Boga utjelovljenog, raspetog i uskrslog, čiji je on postao pjevač.
Nije, doista, napustio pjesništvo, nego je svoje nadahnuće zahvaćao iz
Evanđelja, kao što on sam kaže u ovom stihu: "Za me jedina je umjetnost
vjera, i Krist je pjesništvo moje" naglasio je Benedikt XVI.
Uz askezu i Riječ Božju, ljubav: u monaškoj zajednici siromasi su bili doma.
Njima je Paulino bez ograničenja davao milostinju: primao ih je kao da su
sam Krist. Za njih je pripravio jedan dio samostana, te mu se tako činilo ne
da daje, nego da prima, u razmjeni darova između primanja milostinje i
molitvene zahvalnosti onih kojima je pomogao. Siromahe je nazivao svojim
"zaštitnicima", a budući da su bili smješteni na donjem katu, volio je reći
kako njihova molitva čini temelj njegova doma.Sveti Paulin nije pisao
teološke rasprave, no njegove su pjesme i bogata prepiska bogate
proživljenom teologijom, isprepletenom Riječju Božjom, neprestano
propitivanom kao svjetlom života. Posebice se pritom ističe smisao za Crkvu
kao otajstvo jedinstva. Zajedništvo je on doživljavao ponajprije putem
duhovnih prijateljstava. U tome je Paulin bio pravi umjetnik, te je od svoga
života načinio raskrižje izabranih duhova: od Martina iz Toursa do Jeronima,
od Ambrozija do Augustina, od Delfina iz Bordeauxa do Nicete iz Remesiane,
od Vitricija iz Rouena do Rufina iz Akvileje, od Pamahija do Sulpicija
Severa, i još do tolikih drugih, više ili manje poznatih. U tom ozračju
rađaju se snažni tekstovi što ih je napisao Augustin. Više od sadržaja
pojedinih pisama, čitatelja se dojmi toplina kojom sveti Nolanac opjevava
samo prijateljstvo kao objavu jedinstvenoga tijela Kristova pokrenutog Duhom
Svetim zaključio je svoju katehezu papa Benedikt XVI.
|
