|
Iluzija je da se neke zadaće mogu riješiti
izbjegavanjem i prepuštanjem vremenu odnosno ulasku u EU: zapravo stvaraju
se samo neki novi okviri za mržnju, koji se kratkoročno izražavaju negdje
drugdje dok ne dobiju svoju »pravu šansu«.
Pomirenje je jedna od najučestalijih tema u zadnjih desetak godina koja se
na ovim prostorima - čak pod izvjesnim pritiskom - sugerira svim narodima.
Oni kojih se to tiče izrijekom nisu protiv pomirenja, dapače. Prethodno pak
žele, prije svega žrtve, da se ispravno podastru činjenice nedavnog rata
odnosno - misle uglavnom počinitelji - kako sve treba utvrditi u kontekstu
nešto dalekosežnije povijesti, tj. od II. svjetskog rata. Stvaranje i
očuvanje identiteta pak, kako onog države kao takve tako i onog nacionalnog
odnosno kulturnog identiteta, čini se ipak je primarna zadaća pred kojom su
oni sebe vidjeli i još uvijek gledaju. I upravo konsolidiranje nacionalnog
identiteta, pa sve do ostvarenja državnih ciljeva pojedinih naroda imalo je
za posljedicu nekoliko stravičnih ratova na ovim prostorima.
Premda su pomirenje i identitet primarno ipak osobne zadaće, one su upravo
zbog ratnih događanja dobile snažnu općedruštvenu dimenziju te su više
ovisne o politici nego im to možda uopće može biti od koristi. Čak štoviše,
govor zapadnoeuropskih političara posebice o pomirenju na ovim prostorima,
uz sav respekt njihova angažmana bio je više ciničan negoli naivan posao. Da
pogođeni insistiraju na diskusijama i o identitetu, njima se pak činio
anakronim i nazadnim. Tako možemo konstatirati da sve ima za posljedicu
uzajamno etiketiranje i sumnjičavost, a jedno i drugo zapravo počiva na
nesporazumima.
Dalekosežno brkanje pojmova
Prije nego zapravo prijeđemo na samu temu, neka
bude upozoreno na jedno evidentno i nadasve dalekosežno brkanje pojmova. O
čemu je riječ? Slijedom spomenutih ratnih događanja još i danas se u
strastvenom govoru o miru, pa i u sasvim konkretnim zauzimanjima oko
normaliziranja odnosa (nesvjesno?!) događa pojmovna konfuzija a samim time i
prevrtanje činjenica.
U konkretnom hrvatskom slučaju ta zbrka počinje
već kod prvoga načelnog pitanja: Što se to zapravo dogodilo u Hrvatskoj
početkom devedesetih godina prošloga stoljeća? Jedni govore o ratu, drugi
pričaju o građanskom ratu, opet treći o pobuni Srba u Republici Hrvatskoj.
Četvrti pak su skloniji razdoblje od 1991. do 1995. godine okarakterizirati
kao agresiju Srbije na Hrvatsku, dok dobar dio međunarodne zajednice ipak
radije govori o sukobu ili čak bratskom ratnom sukobu.
Već sama raznolikost pojmova koji se koriste za isto događanje pokazuje
kompleksnost poteškoće suvislog govora o dogođenome. Srećom rata - ili kako
se već taj sukob još zvao? - nema. No, odsutnošću rata pak ne znači da je
nastupio stvarni mir ili da su se dogodili opraštanje i pomirenje: njih
treba graditi s puno senzibiliteta, posebice prema žrtvama - vlada opće
mišljenje. A kako se to zapravo odvija? Činjenica jest: da bi se predusrele
eventualne početne poteškoće, ne insistira se na jasnoći govora o stvarno
dogođenome. Štoviše, izbjegava se govor o počinjenom nasilju, jer bi se time
možda nekoga moglo uvrijediti a taj bi onda mogao napustiti »karavanu mira«
odnosno izgubiti svoje mjesto »u vlaku za Europu«. Ne, to nije samo
strategija (ne)komunikacije međunarodne političke zajednice nego jednako
tako i hrvatske politike, koja zapravo odaje dojam inicijatora konfuznog
prezentiranja prošlosti. Kao da bi jasan, precizan i činjenicama
potkrijepljen govor pomrsio tzv. dobre odnose, onda se radije pribjegava
komunikaciji prikrivanja primarnih činjenica: povoda, uzroka, posljedica
rata, te u konačnici imena odnosno vrste rata, zatim jasnoća tko je žrtva a
tko počinitelj itd., a sve tobože zbog mira i pomirenja.
Dakle, primjenjuje i prihvaća se »provjerena strategija«: šećer i šiba.
Kazna se sastoji u tome da se događa »prerađivanje prošlosti« prema motu:
dogođeno pomesti pod tepih a zauzvrat se kao nagrada dobiva neprestana
najava vlastitim građanima o ulasku u EU - nekritično i neodgovorno, kao da
će time biti riješeni svi problemi - odnosno od međunarodne zajednice dobiva
se obećanje ulaska u EU i NATO.
Nadalje, konfuznost govora o nedavnoj prošlosti pothranjuje i stvara zapravo
nove nesporazume. Osim indirektno spomenute sve evidentnije političke
pristranosti, koja se očituje posebice ignoriranjem žrtava, samim time
gotovo se ohrabruje počinitelja u »opravdanost njegova zlodjela«. Nije
nipošto riječ da se protežira neka nacionalna skupina, nego je posrijedi
nedoraslost društveno-političkom trenutku, za što posljedice ne snose oni,
dakle subjekti odluka, tj. odgovorni, nego podjednako žrtve kao i
počinitelji.
Koliko god kratkoročno taj »lutajući« koncept, kako od strane EU tako i od
strane hrvatske politike, imao svoj uspjeh u smirivanju tenzija, dugoročno
je riječ zapravo o iluziji. A ona se sastoji u tome da se neke domaće zadaće
ne mogu riješiti izbjegavanjem i prepuštanjem vremenu odnosno čarobnom
štapiću koji se zove ulazak u EU: zapravo stvaraju se samo neki novi okviri
za mržnju, koji se kratkoročno izražavaju negdje drugdje dok ne dobiju svoju
»pravu šansu«.
Kamo s poviješću?
Sukladno tomu, ne treba posjedovati posebnu analitičku sposobnost da bi se
narisao scenarij daljnjih štetnosti u procesu pomirenja. Bilo kako bilo,
izvjesni ključ apsolviranja sadašnjeg aktualnog problema pomirenja nalazi se
bez sumnje prije svega u uspostavljanju ispravnog odnosa prema prošlosti. To
pak stavlja direktno pogođene pred novu razapetost: naime, sugeriraju im se
najmanje dva početna aktivna odnosa prema njihovim osobnim - bolnim
iskustvima. S jedne strane sugestija »svladavanja prošlosti«, uzimajući
njemačko iskustvo poslije II. svjetskog rata kao model, a s druge strane
»čišćenje pamćenja«, koje je posebno naglašavao papa Ivan Pavao II. za
vrijeme svojih posjeta Hrvatskoj. I jedno i drugo tiču se pokušaja uspostave
ispravnoga odnosa prema prošlosti i uopće za budućnost odnosa - ne samo
prema drugome nego i prema sebi.
Što činiti? Svladavati prošlost i/ili čistiti pamćenje?!
Činjenica je da se na ovim prostorima vrlo intenzivno u posljednja gotovo
dva desetljeća pokušava nadoknaditi propušteno - zabranjeno! - bavljenje
prošlošću, tako da umjesto »sređivanja prošlosti« dolazi do kumuliranja
povijesti, odnosno do proizvodnje prošlosti. S druge pak strane postavlja se
pitanje kako u procesu čišćenja pamćenja otkrivati i dobro u drugome, tj.
protivniku u sukobu, upravo u društvu s totalnom dominacijom medija, kojoj -
a da se moralno ne etiketira - ipak nije primarno stalo da javnost dobije
dobre vijesti nego senzacije. Jer nije baš interesantna vijest da je negdje
uspostavljen dobar odnos, nego je medijima zanimljiv uglavnom neki novi
sukob!
U hrvatskom društvu čini se - promatrajući s distance - kako se zapravo niti
dovoljno čisti pamćenje niti se pak uspijevaju »svladavati« povijesne
nejasnoće. Prije nego što se dogodi jedno ili drugo odnosno možda oboje
zajedno, prevladava mišljenje da se od šire međunarodne zajednice inscenira
pisanje novije povijesti koje nema svoje primarne utemeljenosti u dogođenome
nego je više želja - opet ne samo u kontekstu raščišćavanja s prošlošću nego
izgleda upravo navodno zbog budućnosti. Stoga, ne postojanjem stručna i
nepristrana prosuđivanja prošlih događanja, u ovom slučaju onih najnovijih
ratnih, nema ni objašnjenja ili čišćenja mišljenja od činjenica,
razlučivanja zla od dobra, nego se jednostavno događa, ni manje ni više
nego, misli većina, suđenje prošlosti. Ta se tvrdnja obrazlaže činjenicom da
gotovo cijeli hrvatski državni a pogotovo vojni vrh stoji na optuženičkoj
klupi međunarodnog suda za ratne zločine u eks-Jugoslaviji u Den Haagu.
Svijest o nepravdi nije dostatna istina, ona
treba objektivno i cjelovito podastiranje činjenica, a svijest o krivnji još
nije ispunjenje pravde, ona traži dalji korak, onaj zadovoljštine.
Politički motiviran pravorijek o prošlosti kongenijalno uspijeva zamijeniti
teze i nivelirati krivnju. Tako, govori iskustvo u Hrvatskoj, tobožnji
koraci mira i pomirenja, upravo revidiranjem činjenica o počinjenome zlu,
postižu opetovano »zaleđivanje prošlosti« i time se stvaraju dodatne
pretpostavke za nove sukobe. Jedno je sigurno, zajednička budućnost
»nepomirenih« stvorit će se ako se uspiju pomiriti suprotstavljena sjećanja.
Nipošto nasilu, nego u potpunoj slobodi, upravo cjelovitim uzimanjem u obzir
učinjenog zla, a i dobra.
Opraštanje
Prethodne nejasnoće, konfuzije i selektivna
percepcija postratnog stanja, posebice žrtava, imaju nažalost svoj nastavak.
On se između ostalog sastoji i u olakom baratanju pojmovima opraštanja i
pomirenja. Nije ovdje moguće opširno predstaviti i objasniti uzroke toj
pojavi, ipak neka bude tek sljedeće spomenuto. Kao prvo, teološki govor je
poprilično tih ili čak izostao, tako da u najširoj javnosti ne postoji
teološki jasno protumačeno i šire prihvaćeno što je opraštanje a što
pomirenje - premda za to postoji tako učestala mogućnost i nadasve potreba.
Pojedinačne studije ili inicijative, bez sumnje postoje, no one su ipak
osuđene na marginalnost. Drugo, dobije se dojam promatrajući javni diskurs,
kao da je kod pomirenja i opraštanja zapravo riječ o istome. Stoga, nije
nikakvo čudo da čak politička javnost učestalije izlazi s tim postulatima
negoli sama teologija ili crkvena hijerarhija - što nažalost, uz svu njihovu
dobronamjernost stvara veću nejasnoću negoli da bi od tog bilo koristi,
naprotiv prečesto je to kontraproduktivan angažman, upravo zbog nejasnoće
uloga, ne samo onih u ratu. I treće, pastoralni prigodni govor crkvenih
pastira bez sumnje trudi se oko opraštanja i pomirenja, no oni više zbunjuju
negoli objašnjavaju korake opraštanja ili pokazuju put pomirenja. Posebice
njihovo insistiranje na priznanju krivnje ili traženje kajanja počinitelja,
u takvim pastoralnim istupima odaju dojam kao da se tog drugoga - misli se
na počinitelja - ne želi obratiti nego zapravo slomiti, što uopće nije
kršćanski postulat.
U svakom slučaju odgovoran i teološki utemeljen
govor o pomirenju uvijek mora implicirati sasvim konkretne korake
opraštanja. Jer oprost zapravo treba prethoditi procesu pomirenja. Drugim
riječima rečeno, oprost je na neki način »poglavlje o prošlosti«, dok je
pomirenje »poglavlje o budućnosti«. Stoga, aludirajući na prethodno pitanje,
može se reći kako ne postoji dvojba, svladavanje prošlosti ili čišćenje
pamćenja, nego je riječ i o jednome i o drugome. Da bi se opraštanje moglo
dogoditi, potrebno je nadasve »pozabaviti se prošlošću«, dakle pomiriti i
sjećanja.
Koraci opraštanja
Možda se u prvi mah čini beznačajnim kada koji korak u procesu opraštanja
treba uslijediti, te kao da bi iskrenost i dobra volja trebali biti
odlučujući. Zasigurno to dvoje posljednjih su itekako relevantni, no
objektivno promatrano, opraštanje treba svoju strukturu, svoje korake. Iz
perspektive žrtve postoje najmanje tri koraka: Prvo i ujedno načelno što je
učiniti jest upravo saznati cjelovitu istinu o nanesenom zlu, dakle istina o
dogođenome. Drugi korak bi bio pravda odnosno omogućavanje zadovoljštine za
nanesenu nepravdu, a time bi bio omogućen treći korak, tj. sam čin
opraštanja. No, to postaje beskorisnim ako se paralelno ne dogodi obavljanje
domaće zadaće i od strane počinitelja. Ona bi se pak sastojala, dakle iz
perspektive počinitelja, u sljedećem: na prvom mjestu jest formiranje
svijesti o počinjenoj nepravdi koje će gotovo automatski povući za sobom
drugi korak, svijest o vlastitoj krivici i konačno treći korak jest onaj
kajanja.
Gotovo od presudnog značenja jest kad se što ima dogoditi, u protivnome
ostaju samo dobre namjere koje su se dosada često pokazale
kontraproduktivnima. Cjelovito uzimanje u obzir datosti o dogođenome
preduvjet je da bi se uopće moglo krenuti na put govora o opraštanju. I to
oblikovanje svijesti o nepravdi, tj. o istini, u početku treba primarno
gledati iz perspektive žrtve, dok je počinitelj u drugom planu. Tek na
osnovama činjenica (istina) moguće je i opravdano je upravo s istančanim
senzibilitetom pomoći oblikovati svijest o krivnji. To pak ne znači da će
počinitelj na isti način vidjeti činjenice o dogođenome koje bi onda,
njegovim priznanjem tih činjenica, sa sobom povlačile i vapaj za pravdom.
Jer svijest o nepravdi nije dostatna istina, ona treba objektivno i
cjelovito podastiranje činjenica, a svijest o krivnji još nije ispunjenje
pravde, ona traži dalji korak, onaj zadovoljštine. U svakom slučaju taj i
takav redoslijed koraka opraštanja: a) otvara vrata istini - kroz svijest o
nepravdi, b) omogućuje korake do pravde - kroz svijest o krivnji i c) tako
stvara ozračje za opraštanje - kroz stav kajanja za počinjeno zlo. Zasigurno
taj i takav redoslijed koraka jest dobra osnova za uspjeh opraštanja i uopće
pretpostavka za pomirenje: istina, pravda pa onda opraštanje - odnosno,
svijest o nepravdi, svijest o krivnji i kao treći korak kajanje za učinjeno
zlo.
Unatoč tom idealističkom i možda prejasnom planu koraka opraštanja, svejedno
se neminovno nameće pitanje: Kada početi s oprostom? Odgovor na to može i
smije dati samo žrtva. To nipošto ne znači da joj u tom procesu sazrijevanja
i osposobljavanja nije potrebna pomoć sa strane. Dapače, ta je pomoć
potrebna, ali ona nipošto ne smije preuzeti ulogu žrtve pri odlučivanju kada
pa i kako početi s opraštanjem. U izvjesnom smislu riječi poduzimanje toga
prvog koraka, iz kršćanske perspektive gledano, nije samo privilegij nego i
obveza žrtve. Jedno je sigurno, u takvu procesu otkrivanja i omogućavanja
opraštanja nisu odlučujuće velike geste nego mali koraci.
Nesporazumi oko pomirenja
U Hrvatskoj je opraštanje i pomirenje u široj javnosti još uvijek značajnije
politička tema negoli kršćanska zadaća, premda je žrtva s izrazito
katoličkim predznakom a protivnik u sukobu s posebno naglašenim pravoslavnim
(dakle, kršćanskim) identitetom - doduše ipak ponajviše s nacionalnim
poslanjem. Nadalje, čini se da vlada konsenzus u javnom diskursu kako ne
postoji kolektivna odgovornost nekog (srpskog) naroda nego se naglašava kako
krivnja može biti i jest samo ona individualna. Međutim, paralelno tome
naglašava se kako odgovornost za pobunu Srba u Hrvatskoj odnosno agresiju
Srbije i Crne Gore na Hrvatsku snose te zemlje odnosno njihove ondašnje
državne politike. U izvjesnom smislu riječi naglašava se dekolektivizacija
odgovornosti nekog naroda i njezino prebacivanje pojedincima, da bi ipak u
istom mahu konstantno se isticala odgovornost države ili državne politike.
Ta izvjesna kontradikcija dovodi do slijepe ulice u postratnim odnosima tih
država odnosno naroda. Odgovornost nije kolektivna, ali je ipak kolektivna u
smislu odgovornosti država. Kako to povezati? Kako u skladu s tim onda
izgledaju odnosi navedenih država odnosno naroda u pitanju opraštanja i
pomirenja?
Dosadašnje inicijative, naglašavamo tzv. opraštanja i pomirenja, uglavnom su
dolazile s hrvatske strane. Međutim, one zapravo nisu bile suvisli i dobro
pripremljeni koraci. Zašto? Iz jednostavnog razloga jer se uopće nije
mislilo ni jedno ni drugo nego se izričito koristio i koristi jedan treći
pojam: isprika. Osim toga, jedno bi se reklo, a druga strana bi sasvim nešto
drugo shvatila te bi se pred vlastitom javnošću opet ublažavale vlastite kao
i uzajamne izjave, da bi se u konačnici ponajviše događalo samo dodatno
zbunjivanje ionako dezorijentirane javnosti. K tomu, i dalje postoji tužba i
traženje Republike Hrvatske za ratnom odštetom.
Možda su prethodni koraci opraštanja prenaglašeno
konceptualni. S druge strane, situacija odnosa upravo konfuznim
inicijativama žrtve, dakle hrvatske strane, nije se poboljšala nego je
po pitanju pomirenja postala još zamršenija. Kako? Ako si žrtva u nekom
sukobu, onda je kontradiktorno ispričavati se nekome za nešto što je
zapravo on počinio a ne ti! Zasigurno, treba poduzimati korake
opraštanja i pomirenja, ali onda treba biti svjestan što se čini.
Hrvatski politički vrh zbog učestalosti tih pogrešaka, izgleda nije ni
spremam za distingvirani nastup. Jer, on je u nekoliko navrata iznosio
riječi isprike uime Republike Hrvatske, koje nisu bili koraci
približavanja nego je zapravo odnose među narodima i državama dovelo u
jedan začarani krug.
Svaka inicijativa mora biti dijaloški proces
Bez sumnje su potrebni susreti, i oni na političkoj razini, dapače. No,
svaka inicijativa mora biti dijaloški proces s jasnim polazišnim
osnovama jer sam čin susreta s drugim mijenja oba sugovornika. I
jednostrane inicijative, pogotovo u kontekstu opraštanja, kao što je
uvodno spomenuto, moguće su i dobro došle su, u smislu početka procesa
opraštanja, i ništa više. Odavanje dojma da je učestalom isprikom
učinjen neki kolosalni posao, jest arogantnost koja je nadasve štetna i
neodgovorna. Djelo opraštanja nije jednostrani ili jednokratni čin. On
se nažalost u Hrvatskoj u nekoliko navrata takvim pokazao i nisu to bili
koraci naprijed nego zamršavanje ionako komplicirane situacije: stvorila
se sintagma o (gotovo jednakoj!) krivici svih i kako su zapravo svi -
slično ako ne isto, što je mišljenje međunarodne zajednice - žrtve
nedavnih zlodjela - svi su i žrtve i svi su počinitelji. Događa se
insceniranje pomirenja u kojem više nije jasno tko je subjekt, a tko
predikat. Upustiti se u pustolovinu uzajamnog shvaćanja i
dijagnosticiranja problema kao takvog čini se ipak trenutno prvotnom
zadaćom. Politika je svojim brzopletim i nepromišljenim istrčavanjima
naokolo pokušala darivati nešto (ispriku), što zapravo i ne može
poklanjati. Takvu inicijativu može i smije poduzeti samo i jedino žrtva.
No, nju se u Hrvatskoj jedva što pita, zapravo od nje se ne samo
očekuje, nego i traži da šuti, jer navodno svojim govorom tobože »kvari
dobru klimu« - što je zapravo non sense!
Mikro i makro pomirenje
U tom kontekstu može se možda spomenuti kako postoje ipak
dvije vrste pomirenja - mikro i makro pomirenje. I redoslijed njihova
odvijanja ne može se izokrenuti. On je u hrvatskom slučaju upravo to
doživio, utoliko što se krenulo s makro pomirenjem, a uopće nisu
stvoreni preduvjeti kroz mikro pomirenje. Uza svu političku darežljivost
hrvatskih državnih dužnosnika valja ovdje podsjetiti kako netko nekomu
(žrtva počinitelju) ne može darivati oproštenje ako taj nije molio za
oproštenje. U samome procesu opraštanja jest upravo potrebna molba
počinitelja za oproštenje, a tek onda u drugome koraku slijedi
oproštenje i u trećem koraku prihvaćanje oproštenja. Netko u nečije ime
ne može oprostiti, jer oprost je primarno osobna priča i ne može biti
nacionalna ili politička nagodba. U konačnici počinitelj oproštenje ne
može čak niti izmoliti ako ga žrtva nije voljna darovati.
Osim toga dobije se dojam kao da je percepcija oproštenja
u ovdašnjim političkim strukturama takva da bi oproštenje ipak bilo
zaborav, takoreći inicijativa brisanjaonoga što se dogodilo, a pomirenje
je, sukladno toj logici, uspostava starih dobrih odnosa
(»jugonostalgičari«?!). Pomirenje nije ni jedno ni drugo nego je
pomirenje uspostavljanje upravo novog odnosa. Stoga nije nikakvo čudo da
žrtve sve to shvaćaju kao manipuliranje svojim ranama, pa i savjestima -
jer se, oni misle, politički trguje u čemu nema i ne smije biti nikakve
trgovine. Takva politika čini korake natrag i otvara nove rane, zapravo
stvara pretpostavke za nove sukobe.
A plod tih nepromišljenosti jest niveliranje krivice, a ona ima za
posljedicu da nestaje počinitelj: svi su jednako krivi i svi su ujedno
žrtve, te sukladno tomu zapravo više nema tko kome što oprostiti. Čemu
onda i pomirenje? Taj začarani krug »iznuđenog pomirenja« pothranjuje
svijest kako su zapravo svi isti i kako je onda sve ništa, te čini
seriozni proces opraštanja i pomirenja izlišnim. Širi se stav uzajamnog
ignoriranja, što je klica novog sukoba.
Identitet
Načelno vrijedi da identitet ne spada u domenu čovjekova bitka, nego
njegove svijesti, te je stoga opisati ga vrlo zahtjevan posao. Sročiti
identitet neke grupe, možda u prvi mah izgleda lakše, no, utoliko je
čini se puno opasniji jedan takav pothvat. Ipak, u kontekstu prethodnih
zapažanja u hrvatskom društvu o identitetu bi se možda moglo slijedeće
reći - ne u prvom nego u trećem licu.
Riječ je o narodu, naciji u okviru jedne zemlje koju je unatoč početnom
protivljenju međunarodna zajednica ipak priznala. Za to je plaćena
velika cijena rata, koji je bio dvostruki: s jedne strane unutarnja
pobuna jedne manjine i s druge strane osvajački rat upravo od strane
njihove matične zemlje. Nakon višestoljetnog sna dobili smo državu i
konačno želimo uživati samostalnost, vole Hrvati reći, te nastaviti:
Svjesni smo povijesnog tereta ustaškog režima iz II. svjetskog rata, ali
jednako tako želimo da se u identifikacijsku karticu naše prošlosti uzmu
i zločini postratnog komunističkog režima, sve do nedavnog domovinskog
rata. Samostalnost je bilo naše pravo, premda potpunu samostalnost
prvotno nismo željeli, ali smo bili prisiljeni na taj korak, jer je
izvršena agresija na našu zemlju.
Nakon što je više od četvrtine zemlje bilo okupirano, nesrpsko
stanovništvo protjerano i mi s tih područja više od četiri godine
svakodnevno napadani, a zemlja prometno izolirana, poduzeli smo akcije
oslobađanja. Međunarodna politička zajednica uglavnom nije osporavala
legitimitet kontroliranja vlastitoga teritorija, ali je ipak bila protiv
tih akcija, bojeći se da će iznova buknuti značajniji ratni sukobi,
posebice s Jugoslavijom. Vlastitim snagama smo uspjeli osloboditi zemlju
i najvećim dijelom je sami obnoviti. Unatoč opravdanosti vojnih akcija,
koje su pridonijele kraju rata i u Bosni i Hercegovini, nama se sada
sudi zbog, naglašavamo, legitimnih postupaka. Ta suđenja su nadišla
individualnu razinu (za koju se zalažemo) i postala su kolektivna, jer
se vojno-redarstvene operacije oslobađanja zemlje karakteriziraju kao
zločinački pothvati. Izazvani i ugroženi osvajačkom i zločinačkom
politikom Slobodana Miloševića, sa njegovim pomagačima, koji su vodili
pobune i ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, morali smo ustati
braniti se. Zbog toga nas se stavlja u isti lonac s tom politikom, jer
nam se ne samo pojedinačno sudi, nego se osuđuju legitimni pothvati naše
vojske kao zločinački. Dakle, u međuvremenu nosimo sličnu krivicu kao i
agresori.
Nadalje, naša zemlja je s katoličkom većinom i u očuvanju našega
kulturnog i nacionalnog identiteta najveću zaslugu ima upravo Katolička
Crkva, misli većina Hrvata. Pripadamo od svojih samih početaka, od
dolaska na ove prostore europskom civilizacijskom krugu i vrlo smo
osjetljivi kad nas se smještava na neki Balkan, kojemu ni geografski a
još manje kulturološki ne pripadamo. Odavno smo dakle u Europi i upravo
se trudimo ispuniti kriterije da bismo čim prije bili primljeni u EU,
međutim ti preduvjeti sve više postaju političke naravi.
Prošli smo dugi i nadasve teški put europskih
integracija, a sada se nalazimo pred samim ulaznim vratima u EU.
Međutim, stječe se dojam da ne postoje jedinstveni kriteriji za sve
buduće članice, nego što se proširenje EU dalje odvija to su kriteriji
zapravo stroži i nama je njihova osnova sve upitnija.Ustvari, bojimo se
da nas se u EU želi primiti samo u nekom paketu s našim susjedima - kao
neki »Zapadni Balkan«, što je za nas zapravo sinonim za Jugoslaviju. Mi
mislimo da su oni (istočni susjedi) od nas privredno, pravno i
demokratski jako daleko udaljeni. Izgleda da ćemo ih morati pričekati,
zato nam se neprestano redefiniraju i proširuju preduvjeti, a sam
početak pregovora neprestano uvjetuje novim zahtjevima i ucjenama. To je
naš strah i to je zapravo nova politička nepravda!
U međuvremenu je i skeptičnost prema EU uzela maha. Ne toliko zbog toga
što bismo bili protiv ulaska EU, nego zbog načina kako se to odvija.
Nema rasprava, stvarnih pojašnjenja, što nas očekuje, kakve promjene,
čega se moramo odreći i što je to zapravo novo s ulaskom u EU. Čak
štoviše potencirati takve diskusije znači izložiti se neobjašnjivim
osudama (ne samo) hrvatskoga političkog establishmenta. Mi smo zapravo
htjeli još, ma kako se to već sa strane shvatilo, uživati svoju
samostalnost. Jer stanarsko pravo u EU, na koje se pozivamo, a i drugi
nas potiču, vrlo nam je konfuzno i strah nas je - iz čistog neznanja.
Kako ćemo tamo biti slobodni, kad su stanarska prava jednostrano
definirana i mi ih izgleda ne smijemo odbiti, već ih moramo prihvatiti,
a tako bismo rado utjecali na definiranje uvjeta našeg skorog boravka u
kući EU. Želimo pod svaku cijenu sačuvati svoje posebnosti i osiguranje
opstanka svog identiteta. Lako je velikim narodima i zemljama! Osjećamo
se ugroženima, jer imamo strah kao mali narod i zemlja da ćemo biti
stopljeni i nestati u mlinu EU. Jer, inercijom konstrukcije i veličine
EU-a osjećamo da nećemo moći opstati i da su već na početku ugrožene
naše elementarne vlastitosti.
Ne, nismo mi protiv toga da se kod nas dogode promjene,
na to smo pristali upustivši se u europske integracije. Bojimo se da
ćemo postati nešto drugo ili da ćemo čak nestati. Mislimo da se ovaj
strah nipošto ne smije ignorirati, posebice od strane našega političkog
establishmenta. Da, rado bismo o tome raspravljali u kojoj mjeri je
opravdan i naš strah. Zapravo, ne samo mi; svi se, pogotovo mi manji
narodi nalazimo, svatko na različit način, u jednom neprestanom hrvanju,
kako na svjesnoj, tako i na nesvjesnoj razini, da nam se pod pritiskom
dokinu vlastitosti, dakle, identiteti.
Zaključno o identitetu u kontekstu pomirenja može se
primijetiti kako počinitelj nema pravo na oproštenje, nego je oproštenje
dar kojega jedino i samo žrtva može darovati počinitelju. A klima u
hrvatskom društvu nije povoljna za pomirenje. Zašto? Zato jer se ta
zadaća budućnosti prepustila samo politici, a Crkva kao da sve samo
promatra. Međutim, u Hrvatskoj kao da zapravo ne postoji politika, nego
samo političnost. Dočim je politika poslanje služenja općem dobru, kod
nas se političari ponajvećma udružuju u stranke radi ostvarenja svojih
privatnih interesa - što uopće ne skrivaju čak niti reći! U takvoj
konstelaciji gdje nema politike nego političnosti, gdje postoji država,
ali ne i društvo, vrlo je teško stvarati klimu za pomirenje i u
nestalnosti identiteta sačuvati konstante (vrijednosti) koje društvo
drže zajedno, bez obzira na rezultate parlamentarnih ili predsjedničkih
izbora. Kad politika postane sve u društvu, onda sve drugo postaje jedva
nešto ili čak ništa.
Stanje podijeljenog identiteta
Problemi ljudske krivnje, potrebe i mogućnosti opraštanja i pomirenja
stavljaju nas s kršćansko-teološkog gledišta pred fundamentalni ljudski
problem. Teologija shvaća oproštenje grijeha kao slobodni dar Božji za
koji mu mi ništa ne dugujemo. Jedini zahtjev koji vjera pred nas
postavlja jest »samo« da taj dar prihvatimo.
Nesklad je kućni specijalitet. Stoga ne postoji niti jedan oblik ljudske
zajednice koji ne potrebuje pomirenje. Jer bez pomirenja se ne bi moglo
živjeti čak ni s prijateljima. Međutim, evidentno je, ne samo psihološki
promatrano, da u procesu racionalizacije krivnje postoji naglašena
sklonost poricanja vlastite krivnje tako da se djela po kojima je ona
nastala moralno opravdavaju. Upravo odlučujući razlog nedostatka
osjećaja krivice jest opravdavanje počinjenih djela u ime većih ili
uzvišenih ciljeva, za koje se samo obavljalo »svoju zadaću«, pa se onda
krivica rado predbacuje društvu ili vremenskoj konstelaciji, dakle
nedohvatljivima i bezličnima. U međuvremenu kruži krilatica, koja se
kolokvijalno koristi u opetovanim susretima između Srba i Hrvata, u
kojima srpska strana impresionirana ponovnim razgovorima žali zbog svega
što se dogodilo slijedećim riječima »Tko nas bre zavadi?!«. U ime tzv.
dobrih odnosa krivica se time želi skinuti sa sebe, sa svog sugovornika
(dakle, smesti pod tepih!) i prebaciti je na nekoga trećega, bezličnoga.
Reći »žao mi je« ili »kajem se« prema postmodernoj percepciji znak je
slabosti i u izvjesnom smislu riječi potpisivanje kapitulacije. Upravo
taj gubitak svijesti o grijehu jest jedan ne baš zanemariv oblik
negacije Boga. Osebujnost toga nijekanja kao da Crkva nedovoljno uzima u
obzir u svojoj praksi kao i u teološkom promišljanju. U hrvatskim se
prilikama čini kako u procesu pomirenja da bi se priznala krivica nije
toliko potrebna poniznost odnosno hrabrost, nego izgleda još više
humanistička kultiviranost i elementarno teološko opismenjavanje.
Zaključno se može reći kako je hrvatsko društvo u najmanju ruku u stanju
podijeljenog identiteta, i po pitanju pomirenja. Slijedeće dvije točke
su načelne poteškoće diskursa o pomirenju i identitetu: Kao prvo, u
kontekstu nedavnog rata događa se zamjena teza, tako da kod Hrvata
prevladava mišljenje da su u međuvremenu izgleda izgubili identitet
žrtve i potiho ali uspješno dobivaju etiketu supočinitelja, čak štoviše
zločinca. Stoga, odlučno osuđuju niveliranje krivice. Drugo, slažu se i
voljni su poduzeti promjene kako bi ispunili kriterije za ulazak u EU,
ali se kategorično protive da te promjene postanu promjene njih - tj.
napuštanje vlastitog identiteta i postajanje nečim drugim.
Što činiti? Izgleda da je prvotna zadaća ipak vraćanje sebi. Nesmetano
omogućiti žrtvama da izreknu svoje stavove, svoje pogođenosti, te se
tako osposobe za susret s drugom stranom, kako s protivnicima u nedavnom
ratnom sukobu, tako i u kontekstu početka pregovora s EU. Jer, ako je
pomirenje uspostavljanje novog odnosa - a to bi zacijelo trebalo biti! -
onda prvotno treba ipak uspostaviti novi odnos, pa i sa sobom samima.
Stoga već sam razborit govor, pa i onaj posve kabinetski, može biti
značajan doprinos u vrlo osjetljivom procesu povratka sebi (žrtve) i
»kršćanskog osvajanja« drugoga (počinitelja).
Jer tko odbija pomirenje, kažnjava zapravo samoga sebe. Stoga raditi na
pomirenju znači zauzimati se ne samo za novi odnos prema drugome, nego
je to zauzimanje oko očuvanja odnosno još više oko profiliranja
vlastitoga identiteta. A gdje se događa pomirenje, gradi se most nad
višestrukim ponorima koji se neprestance otvaraju u i među nama ljudima
- narodima, državama, kulturama, religijama itd. A taj most jest upravo
mjesto, gdje Bog na nas čeka i gdje ga možemo sresti - stoga se gradnju
tog mosta ne smije prepustiti samo politici, naprotiv!
|
