|
Bilo
bi zanimljivo o ovom djelu progovoriti nekih
desetak godina poslije izdavanja. Moglo bi se
govoriti o više čimbenika: čitanosti,
korisnosti, utjecaju na čitatelje i autore novih
knjiga, sličnog izričaja. Tada bi progovorile
činjenice koje imaju snagu argumenata.
Sam događaj promocije knjige radost je,
ponos i zadovoljstvo autora, onih koji su ga
poticali i podržavali, ali i onih koji će
djelo iščitavati. Namjerno sam uzela izraz
«iščitavati» a ne čitati, jer držim da će
ova Franina knjiga «Kad bismo bili
dosljedni» biti, u doslovnom smislu riječi,
iščitavana, premišljana i preporučivana.
Nema u njoj statičnosti, ravnodušnosti,
rezignacije, ali ni jednostavnih recepta i
rješenja.
Dijelovi knjige su pisani u raznim
razdobljima i okolnostima: u mladenačkim
godinama i zrelom razdoblju, izvan domovine
i u domovinskim događanjima, u vrijeme rata
i vrijeme mira, vezano uz temu ljudskosti i
vjerske sadržaje, uz čovjeka građanina i
čovjeka vjernika, uz redovništvo i uz
laikat. Svaka tematska cjelina plod je
razmišljanja, meditiranja, pronicljivog i
oštroumnog poniranja u značenje onoga o čemu
piše. Ova knjiga nije ništa drugo doli
premišljanje stvarnosti i njene pojavnosti
kroz refleksiju o duhovnim, materijalnim,
političkim, crkvenim i državnim datostima.
Pri tom autor nastupa odmjereno, dosljedno,
slobodno i originalno.
Susrest ćemo se sa tekstovima koji se bave
činjenicama o kojima i sami svakodnevno
razmišljamo, koje u nama izazivaju čuđenje i
pitanja, ali se nikada ne bismo usudili to
glasno izreći, a još manje predati na uvid
javnosti u pisanom obliku. Frano je
hrabriji: svoje bogatstvo, svoja pitanja i
odgovore, svoja traženja i poniranja, svoje
sumnje i stavove stavlja pred nas, s nama ih
dijeli.
Velike i duboke vjerske istine usuđuje se
obući u svoj ljudski govor i o njima govori
na nov, sasvim blizak način. Kad govori o
rađanju Božjeg Sina, jasno naglašava da to
bijaše djelo i riječ u isto vrijeme: «Božja
Riječ koja je bila na početku i na Božić
došla u naš svijet, nije nikakvo brbljanje,
brzi odgovor na sve naše životne situacije u
kojima nam nedostaju riječi. Božja Riječ
nije nikakav jeftini recept protiv naših
'ostati bez riječi' i 'biti bespomoćan'. Ne!
I samoj Riječi koja je postala tijelom često
su nedostajale riječi. Kao i nama. Često.
Prečesto.» (23) I nešto dalje čitamo:
«Uredba o karamelama treba 26.911 riječi,
američka Deklaracija o nezavisnosti 300
riječi, Dekalog upotrebljava stotinu riječi,
a molitva Očenaša treba 51 riječ. Poruka
Božića je sročena u samo jednoj jedinoj
riječi, koja je tijelom postala: Emanuel! –
s nama Bog!» (25)
U istom tekstu nalazimo izričaje savršenog
spoja čiste teologije i psihologije, kao što
potvrđuje slijedeći navod: «Da, istinski
odlučujuća priopćenja našega života: ljubav,
solidarnost u patnji, zahvalnost ili
vjernost, sve je to izrecivo kratkim i
jednostavnim riječima, i naravno, nikada
samo riječima. Ne, to neće nikada biti to,
ako te naše riječi ne postanu konkretne, ako
ne postanu i tjelesno osjetljive, ako ne
postanu tijelo, neposrednim zagrljajem, u
suzi, pružanjem ruke, držanjem, životom,
upravo tako da se to naše priopćenje
utjelovi.» (24) Autor pojašnjava značenje
Božića u našem svakodnevnom životu, kao da
se boji da bi razmišljanje i slavlje mogli
proći iznad nas, a da ne ostave dublje
korijene, da se u nama ništa ne dogodi.
«Stoga Božić, poruku Božića trebamo
svakodnevno prevoditi u svoj vlastiti život.
A to prevođenje u vlastiti život ne smije
biti skrštenih ruku, pa čak ni isključivo
sklopljenih ruku, kako bi se pobjeglo od
odgovornosti za ono što se oko nas događa.
Sklopljene ruke da, ali u pravo vrijeme,
sklopljene oči i zatvorena usta prešutnog
odobravanja, ne!… Blizina Božića među nama
ljudima osjetit će se u onoj mjeri u kojoj
mi budemo blizina drugom čovjeku, ugroženom,
gladnom i poniženom.» (40)
Autor razmišlja o svim stožernim događanjima
u povijesti našega spasenja. Ne zaobilazi ni
patnju kao nezaobilaznu sastavnicu ljudskog
života. Naglašava dubinsku povezanost
događanja na Veliki Petak i svih patnji
čovjeka kroz povijest. Traži niti koje ih
povezuju, jer u suprotnom život ljudski,
ovakav kakav jest bio bi najveći promašaj.
Tek u svjetlu Kristove patnje i ljudska
patnja ima smisla. «Veliki Petak nekoć,
prije skoro dvije tisuće godina i ovaj
današnji, nisu prvi i nažalost neće biti ni
posljednji. Kako je nekoć nevin ubijen, kroz
spletke i pritisak moćnika, slično se i
danas svakodnevno ponavlja… Jer prema Novom
Zavjetu nije Bog onaj koji dozvoljava da se
zlo dogodi, nego je i on sam žrtva zla – na
Golgotskom križu, gdje u svom Sinu za nas
umire. Ne, Bog ne promatra kako ljudi pate,
već pati s njima. Bog ide s tobom skupa kroz
patnju, da ne moraš sam podnositi muku i bol
i On to tako čini da postaje suputnikom i
supatnikom mučenih, prognanih, bolesnih,
obespravljenih...» (53) Patnja u autorovom
razmišljanju nije konačnica sveukupnosti
življenja. Uskrsnuće slijedi svima koji
Kristov poziv o mijenjanju smjera življenja
slušaju i u život provode. «Tko Isusa traži
tamo gdje on jest: u predgrađu beznadnih, na
strani manjine, pri planiranju mira, kod
obespravljenih, siromašnih,… Galileja ima
bezbroj imena!» (66)
Ne zaboravlja autor ni Treću Božansku osobu
– Duha Svetoga, duboko uvjeren da se premalo
o Duhu govori. «Zbog toga i Duhovi trebaju
biti blagdan obnove. Duh Sveti je veliki
slobodnjak koji ništa na silu ne želi
ostvariti. Snaga njegova vjetra struji ovim
svijetom. O nama ljudima ovisi hoće li ta
energija Duhova proći pored nas ili ćemo je
uhvatiti u vlastita jedra, za svoj kršćanski
generator iz kojega ćemo je moći dijeliti i
podijeliti s drugima. (90)
Živeći život dosljedno, po planu koji nam je
Bog namijenio, «Naše 'posljednje'
počivalište neće biti Mirogoj, Boninovo ili
Lovrinac, nego naš konačni dom jest i bit će
u Bogu!» (98) Istina, prije toga treba proći
kroz darovano nam vrijeme, kroz svoju
svakodnevicu, uključujući vrijeme rata i
vrijeme mira, vrijeme radovanja i vrijeme
tugovanja, vrijeme ljutnje i vrijeme
zahvaljivanja, vrijeme borbe i vrijeme
odmora. Uvijek je jedno važno. To 'jedno',
autor je izrazio riječima:
«Bože, ti si Bog života!
Preobrazi nas u dubini našega srca
u ljude koji će tvoj mir
donijeti u ovaj svijet.
Pošalji svoga duha u srca onih,
Što su zapleteni u mrežu nasilja,
Bilo kao zločinci ili žrtve,
I ne dopusti da ikada prestanemo
Čeznuti za razgovorom s njima.» (122)
Indiferentnost, nepomirljivost,
tvrdokornost, mržnju, ignoriranje, autor ne
podnosi. Poziva na dijalog, na susret i
razgovor, uvažavanje i pravednost, na
zauzimanje za zajedničko dobro. Razmišlja o
demokraciji i demokratičnosti, ljudskim
pravima, zadaćama redovništva i o zadaći
Crkve u cjelini. Pojedinačno, i Crkva u
cjelini, redovništvo i laikat, svi ozbiljno
trebaju shvatiti svoje poslanje i svoju
zadaću u određenom vremenu i podneblju. Ne
trebaju se, zapravo nitko ne smije, osjećati
sebe manje vrijednim ili nepozvanim u
procesu stvaranja pravednijeg i
demokratičnijeg društva, u procesu
oživljavanja nade i vjere. Svi mi, kao
pojedinci i institucije, imamo što reći i
moramo govoriti. To autor ove knjige radi:
pokušava živjeti i djelovati «punim
plućima», kao čovjek, kao redovnik, kao
pripadnik ove Crkve i ovoga naroda.
Moli i razmišlja, piše i djeluje. Ne dobiva
uvijek aplauz za svoje pokušaje i
nastojanja, ali ne odustaje. Poziva na
razmišljanje, na osobni stav prema svemu što
vidi i čuje, što živi i što ne živi, a želio
bi živjeti: «Naša glavna zadaća jest znati
postaviti pitanje, svoje pitanje kako bi se
uopće moglo i doći do svoga odgovora, dakle
do osobnog shvaćanja smisla…» I nadodaje: «…
predlažem vam danas glede tog pitanja da ne
preuzimate ničije odgovore, ničije
interpretacije. Shvatite ih ponajvećma kao
inspiraciju za vlastite, za osobne
odgovore.» (30-31)
Ne može jedan dominikanac prolaziti svijetom
zatvorenih očiju. On dopušta da ga dotakne
sve što se događa njemu i svijetu oko njega,
trudeći se tumačiti povijest u svjetlu
spasiteljske Božje volje, polazeći sa točke
gledišta onih o kojima je riječ. To su
radila njegova braća i sestre tijekom svoje
povijesti. Pokušavali su uvijek stajati sa
obje noge na zemlji i ne biti outsider-i u
svijetu. Dovoljno je spomenuti Bartolomea de
las Casas-a (1484-1566). Usudio se
suprotstaviti sili i planovima španjolskih
osvajača u Latinskoj Americi i reći jasno i
glasno: «Ovo što radite nije dobro.
Indijanci imaju pravo na život i na dom, na
svoju vjeru i svoju tradiciju!» Do svojih
stavova dolazio je kontemplacijom stvarnosti
i traženjem Božje volje u konkretnim
prilikama. Slično je postupao Antonio de
Montesinos, Katarina Sijenska i drugi. I
danas Vrhovna skupština Reda, održana u
Providence, 2001. poziva svoje sinove i
kćeri da ponovno otkrivaju vrijednost i
snagu kontemplacije, napajane na meditiranju
Svetopisamskih tekstova, ali i na motrenju
svijeta i svjetskih zbivanja, kao i
situaciju čovjeka u dotičnom povijesnom
vremenu. I danas Dominikanska obitelj daje
proglase protiv rata, protiv embarga Iraku,
protiv smrtne kazne, i danas se zauzimaju za
čovjeka, bez obzira koje vjere i nacije bio.
Time se ruši tvrdnja da Crkva nema što
raditi izvan sakristije. Mnogi je ne bi
željeli izbrisati s lica zemlje, već samo
vratiti «u sakristiju».
Svaki Dominikanac je pozvan da pohvata niti
koje oblikuju gibanja svijeta i da se prema
njima jasno i glasno postavi. Držim da je i
ova knjiga logični rezultat dosljednog
življenja vlastite karizme.
(Knjiga se može dobiti po cijeni od 70 Kuna,
kod «Glasa Koncila», Kaptol 8, Zagreb, tel.
01/4874 326 ili Dominikanski samostan, fr.
Leopold Noso, O.P., Kontakova 1, Zagreb)
|
