|
Vatikan, 5. prosinca 2007. (Radio Vatikan) - U
javnome mnijenju se i nadalje raspravlja o Papinoj novoj enciklici koja je
izazvala veliku radoznalost kod vjernika i laika, a u dnevnicima se
svakodnevno susreću komentari novinara, teologa i crkvenih dostojanstvenika.
Biskup Giampaolo Crepaldi, tajnik Papinskoga vijeća „Justitia et pax“ rekao
je kako ovo nije izrazito socijalna enciklika, no budući da je socijalni
nauk Crkve sastavnica kršćanske poruke, Benedikt XVI. dokazuje kako
kršćanska nada iznutra obnavlja male i velike nade našega zemaljskoga
života, ističe djelotvornost kršćanske nade koja je poput spasenja
zajednička. Tako enciklika osvjetljava naše djelovanje u svijetu „potičući
nas da zdušno sudjelujemo u izgradnji grada“. Iako se kršćanska nada ne može
svesti na jednostavne nade, ona je ipak prava nada za svijet. Enciklika nas
poziva na „proširenje nade“ – istaknuo je biskup.
U prvoj enciklici 'Bog je ljubav' kao u brojnim drugim okolnostima Benedikt
XVI. je govorio o potrebi „širenja razuma“. Budući se razum ne može sam
proširiti, potrebne su mu vjera i nada. S enciklikom „Spašeni u nadi“, Papa
obogaćuje i upotpunjuje svoju poduku o tim stožernim točkama: proširenje
razuma zahtijeva proširenu nadu. Napredak čovječanstva – kaže Papa – mora
biti materijalni i moralni, jer samo je u slobodi moguć ljudski život.
Ljudsko društvo bez slobode je pakao, a oko sebe stvara samo očajno
uništavanje. Kako bi društvo bilo slobodno razum mora biti sposoban volji
pokazati put. Razum to ne može učiniti ako se ne nadvisi, odnosno ako ga
nada ne oslobodi. Naprotiv, modernost je često smatrala kako može
uspostaviti „ljudsko kraljevstvo“ oslobađajući čovjeka od uvjetovanosti
pomoću znanosti i tehnike ili politikom kadrom ostvariti savršenstvo. Tako
se nadu ograničilo na mogućnosti razuma. Tako se moglo desiti – primjećuje
Sveti Otac – da Marx ništa nije mogao napisati o komunističkome društvu, a
Lenjin se morao uvjeriti kako u učiteljevim spisima nema uputa kako ići
naprijed. Razlog namjernoga prešućivanja je u tome što bi se takvo društvo
moglo ostvariti bez ljudske volje i što u njemu ne bi bila potrebna ljudska
sloboda. Čini se da ni ideologiji napretka povjerenoga isključivo znanosti i
tehnologiji ne bi bila potrebna ljudska sloboda. Sužavanje nade dakle
prouzrokuje atrofiju razuma, a to je uvijek pomanjkanje slobode. Benedikt
XVI. poziva na autokritiku, uključujući i moderno kršćanstvo jer se,
poneseno znanstvenim postignućima u postupnom uređivanju svijeta, najvećim
dijelom usredotočilo na pojedinca i njegovo spasenje. To je suzilo obzor
njegove nade – istaknuo je biskup Crepaldi.
Govoreći o kršćanskoj nadi, biskup je istaknuo kako Benedikt XVI. često
govori o nadi koja prosvjetljuje naše djelovanje u svijetu. Blažen narod
čiji je Bog Gospodin – govori 144. psalam. Blažen život živi se u narodu, a
narod je blažen po svome Gospodinu. U odnos s Bogom stupa se po Kristu, koji
je umro za sve, stoga nema samotnoga kršćanstva. Iz nade potječe borba za
pravdu i odgovornost za druge. Papa to tumači slikom krčenja šume o čemu
govori sveti Bernard iz Clairvauxa. Redovnici su krčili šumu ali su prije
očistili svoje duše, a čišćenje šume od trnja kako bi se mogla održavati –
što je simbol našega djelovanja u društvu – ide zajedno s čišćenjem
vlastitoga srca od oholosti. Nema dakle oprečnosti između Božje nade koja je
u nama i zauzimanja za druge, dapače prava se snaga nalazi u nadi. Sveti
Otac to potvrđuje primjerom vijetnamskoga kardinala Van Thuana. Nada je
učinila da kardinal tijekom dugih godina zatvora nikad nije bio sam. Tijekom
trinaestogodišnjega zatvora u stanju naizgled posvemašnjega očaja – piše
Benedikt XVI. – slušanje Boga i mogućnost da mu govori za njega su bili
rastuća snaga nade, koja mu je nakon oslobađanja omogućila da za ljude u
čitavome svijetu postane svjedok nade. Ne moli se protiv drugoga, a molitva
je nutarnje čišćenje koje nas pripravlja za Boga i za druge. Enciklika
osvjetljava čitavi razvojni proces modernoga čovjeka, u njegovoj naprasitoj
želji da svijet izgradi bez Boga. Svijet bez Boga je svijet bez nade: tko ne
poznaje Boga, premda ima brojne nade, zapravo nema nade – piše Benedikt XVI.
Nada dakle pojašnjava koji je glavni problem naše civilizacije. Znanost i
tehnika napreduju zahvaljujući stečevini, ali moralna sloboda kadra voditi
znanost i tehniku nema uporište u stečevini nego je svaki naraštaj i svaka
osoba moraju stalno pridobivati. Čak i najbolje strukture funkcioniraju na
temelju slobodnoga moralnog uvjerenja, ali ono nije „samobitno“. Upravo
stoga čovjek „ne može biti otkupljen izvana“ nego mu je potrebna nada –
zaključio je biskup Crepaldi.
|
