|
Vatikan, 23. lipnja 2007. (Radio Vatikan) -
Poštovani slušatelji, ovih dana, našu domovinu i šire, zahvatio je toplotni
udar. Bilo na ulici, na autoputu, u parku ili u gradskoj vrevi osjećamo
pustinjsku žegu i vrućinu i tražimo oazu hladovine i malo vode da bi se
osvježili. Možda bi bilo najkorisnije negdje se skloniti. Sada tek možemo
razumjeti ljude koji žive u pustinjskim predjelima, možda bi njima ova naša
vrućina bila osvježenje. Ali svi mi živimo svoj životni realitet tamo gdje
jesmo, netko u pustinji, drugi opet u tropskim krajevima a treći pak u
hladnim polarnim prostranstvima.
Danas Crkva slavi svetkovinu rođenja Ivana Krstitelja, čovjeka koji je još
kao mladić otišao živjeti u pustinju kao mjesto kušnje i slave, kao mjesto
pročišćavanja izraelskoga naroda, te posebno mjesto susreta s Bogom i
bogojavljenjem, tamo je živio sam, molio, čitao Božju Riječ i tražio snagu
da može progovoriti ljudima. U Zaharijinu hvalospjevu, među ostalim nalazimo
i ove proročanske riječi: «A ti dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer
ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja
narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih» U tim riječima sadržan je
čitav Ivanov životni program i poslanje, ali i odgovor njegovim roditeljima
i rodbini na pitanje «Što li će biti od ovog djeteta?» Ivan postaje poseban
signal za novost koju Stvoritelj po njemu izvodi, odabran je da bude i više
nego prorok, naviještao je dolazak Kraljevstva Božjega po Isusu iz Nazareta,
riječju, krštavanjem i osobnim životom poticao je na velike promjene, na
obraćenje koje znači mijenjanje svojih navika, koje znači unutarnja promjena
mentaliteta. Od negativnih misli, nakana i djela valja se otvoriti mislima i
nakanama Božjim, Njegovu djelovanju u nama. To znači vjerovati Evanđelju.
Obraćenje je osobni odgovor svakog čovjeka iz njegovog duhovnog traganja za
srećom, za smislom. Obraćenje je izvanjski čin koji angažira, a svjedoci
zahtijevaju vjerodostojnost tog čina u djelima i življenju. Cilj obraćenja
je susret s Isusom, cilj je doživljaj Njegove prisutnosti, događaj Njegova
zahvata u tajnu našega života. Isus je onaj koga čekamo, Isus nam je obećan,
Isus je naš život i zato mu je važno okrenuti se i omogućiti mu da po
izravnanim stazama dođe do našega srca.
Ivan Krstitelj je pokazao da su u naviještanju Isusa Krista važna tri
koraka. Prvi korak: steći duboko iskustvo s Isusom Kristom. Drugi korak:
znati upozoriti druge da je Isus Krist jedini učitelj. To znači biti glas
koji viče u pustinji, to znači boriti se za istinu, to znači boriti se
protiv grijeha i zla, to znači imati snage poput Ivana Krstitelja upozoriti
političke predstavnike svoga vremena da ne smiju živjeti nemoralno, da ne
mogu varati svoje žene i živjeti s tuđima, da ne mogu profiterski živjeti na
račun drugih, da moraju živjeti za narod, da moraju štititi a ne ugrožavati
narod. Dragi slušatelji, pozvani smo biti glas, prorok i svjedok istine.
Možda smo previše pod utjecajem medija i tamnih sila koje nam nude i
serviraju svoju stranu priče o Kristu, Crkvi, obitelji, odgoju mladih, koje
nam nude društvo i narod bez Boga, koje nam nude svoju sliku slobode i
demokracije. To su sinovi ovog svijeta, to su sinovi tame, a mi smo pozvani
poput Ivana svjedočiti za svijetlo, biti glas koji govori svojim životom,
koji se čuje, koji viče, koji se bori za istinu, koji nije nijem i koji će
čuti što Bog govori svome narodu i na koje nas opasnosti i stranputice
upozorava. Danas se puno govori o pravu glasa, pa svoj glas dižu političari,
ustanove, udruge, nezavisne organizacije za nacionalna, manjinska i
seksualna prava, ali kad glas i to za istinu, za dobro, protiv zla, digne
Crkva, onda je se dočeka na nož, onda bi joj najradije Herodi današnjice
odrubili glavu i zauvijek je uklonili iz života ljudi i društva. Tada se
Crkvi prigovara da se miješa u privatni ali i javni život građana, tada je
se želi ušutkati. Kakva je to demokracija, svi imaju pravo na slobodu
mišljenja, govora, nastupa, osim Crkve. Zanimljivo, zar ne?
Treći korak: znati se povući kako bismo omogućili da Isus raste u srcima
onih koje smo k njemu priveli. Kad je Ivan doživio susret s Isusom, kad ga
je krstio, osjetio je da završava svoje poslanje preteče i propovjednika
obraćenja i da je Isus onaj koji treba rasti, da je on jači, da je on smisao
i cilj. Kako je u životu teško priznati nekoga jačim, boljim, uspješnijim,
kako se teško radujemo uspjehu drugoga, kako je teško dati prostora i
vremena za drugoga, kako često mislimo da nas drugi ugrožava, da nam je
drugi konkurencija, kako zavist i ljubomora mogu ovladati i u srcima nas
vjernika. Pozvani smo s drugima se radovati, obogaćivati i veseliti se
uspjehu svakog našeg brata i dati mu prostora, poticaja i pomoći da raste.
Kako se često, s druge strane ljudi odriču ugleda, slave, moći, časti,
priznanja, pljeskanja, kako se teško povući i osjetiti kraj svoje misije i
dopustiti i drugima da beru plodove našeg rada. Ivan je sve to znao, zato je
i bio istovremeno i malen i ponizan ali i velik, štoviše, najveći rođen od
žene. Dragi slušatelji, učimo od Svetog Ivana i molimo ga da nas zagovara da
i mi rastemo i budemo sposobni pomoći i drugima da rastu!
Ovih dana se u našim katedralama širom Crkve u Hrvata rede novi svećenici,
novi pastiri i proroci, novi glasovi koji će pozivati na obraćenje i
promjenu mentaliteta. Molimo za njih i naše svećenike, nemojmo ih samo
kritizirati i generalizirati njihove pogreške i posrtaje. Molimo da budu
svećenici koji će živjeti disciplinirano, moliti egzistencijalno, živjeti
skromno, raditi uporno i voljeti Boga i čovjeka. Molimo da budu ljudi koji
su sposobni izvesti narod iz ropstva duha i tijela! Na to smo svi pozvani!
|
