|
Homilija pape Benedikta XVI. na svečanoj
misi ustoličenja za Papu u Vatikanu u nedjelju 24. travnja 2005.
Vatikan, 24. travnja 2005. (IKA)
Gospodo kardinali,
časna braćo u biskupstvu i svećeništvu,
poštovani predstavnici vlasti i članovi diplomatskoga zbora,
draga braćo i sestre!
Tri puta, tijekom ovih dojmljivih dana,
pratilo nas je pjevanje litanija svetih: prilikom pogreba našega Svetoga oca
Ivana Pavla II.; za ulaska kardinala u konklave, te danas, kad smo ih
ponovno pjevali uz zaziv: Tu illum adiuva – podrži novoga nasljednika
svetoga Petra. Svaki sam puta na sasvim osobiti način primio ovu molitvenu
pjesan kao veliku utjehu.
Kako li smo se osjetili napuštenima nakon
odlaska Ivana Pavla II.! Pape koji je 26 godina bio naš pastir i putokaz u
hodu kroz ovo vrijeme. On je tada prelazio prag prema drugome životu –
ulazeći u otajstvo Boga. No taj korak nije prelazio sam. Tko vjeruje, nije
nikada sam – nije sam u životu, a niti u smrti. U tom smo trenutku imali
prilike zazvati svete svih vjekova – njegove prijatelje, njegovu braću u
vjeri, znajući da će oni biti živa pratnja koja će ga otpratiti u onostrano,
do slave Božje. Znali smo da se ondje iščekuje njegov dolazak. Sada znamo da
je on među svojima i da je doista u svojoj kući.
Iznova smo bili utješeni prilikom svečanoga
ulaska u konklave, kako bismo izabrali onoga kojega je Gospodin izabrao.
Kako smo mogli prepoznati njegovo ime? Kako je 115 biskupa, iz svih kultura
i krajeva, moglo naći onoga kojemu je Gospodin htio povjeriti poslanje da
svezuje i odrješuje? Opet smo znali: znali smo da nismo sami, da nas
okružuju, vode i upravljaju prijatelji Božji.
I sada, u ovom trenutku, ja slabi sluga Božji
moram preuzeti ovaj nečuveni zadatak, koji uistinu nadilazi svaku ljudsku
sposobnost. Kako to mogu učiniti? Odakle mi sposobnost da to učinim? Vi ste,
dragi prijatelji, upravo zazvali čitav zbor svetih, predstavljen nekolicinom
velikih imena iz povijesti odnosa Boga s ljudima. Na taj način, i u meni
oživljava ova svijest: nisam sam. Ne moram sam nositi ono što po istini
nikada ne bih mogao sam nositi. Zbor svetaca Božjih štiti me, podržava me i
nosi me. A vaša molitva, dragi prijatelji, vaša milost, vaša ljubav, vaša
vjera i vaša nada prate me. Doista, zajedništvu svetih ne pripadaju samo
veliki likovi koji su nam prethodili i čija su nam imena poznata. Svi smo mi
zajedništvo svetih, mi kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, mi koji
živimo od dara tijela i krvi Kristove, po kojemu nas on želi preobraziti i
učiniti sličnima sebi samome. Da, Crkva je živa – to je čudesno iskustvo
ovih dana. Upravo za žalosnih dana papine bolesti i smrti to se pred nama
očitovalo na predivan način: Crkva je živa. I Crkva je mlada. Ona u sebi
nosi budućnost svijeta te stoga i svakome od nas pokazuje put prema
budućnosti. Crkva je živa i mi to vidimo: doživljavamo onu radost što ju je
Uskrsli obećao svojima. Crkva je živa – ona je živa, jer Krist je živ, jer
je on doista uskrsnuo. U boli, prisutnoj na licu Svetoga oca u danima
Uskrsa, promatrali smo otajstvo muke Kristove i istovremeno dodirivali
njegove rane. No sve ove dane mogli smo također, na još dublji način,
doticati Uskrsloga. Bilo nam je dano iskusiti radost koju je on obećao,
nakon kratkog vremena tame, kao plod svoga uskrsnuća.
Crkva je živa – tako s velikom radošću i
zahvalnošću pozdravljam sve vas, ovdje okupljene, časnu subraću kardinale i
biskupe, predrage svećenike, đakone, pastoralne djelatnike, katehete.
Pozdravljam vas, redovnici i redovnice, svjedoke preobražujuće prisutnosti
Boga. Pozdravljam vas, vjernici laici, u različitim oblicima života,
uronjene u veliki prostor izgradnje Kraljevstva Božjega koje se širi
svijetom. Ove se riječi ispunjaju osjećajima i dok pozdravljam sve one koji,
ponovno rođeni u sakramentu krštenja, još nisu u punome zajedništvu s nama;
i vas braćo iz židovskoga naroda, s kojima nas veže zajednička velika
duhovna baština, koja je ukorijenjena u neopozivim Božjim obećanjima. Moja
misao, konačno – poput vala koji se širi – leti prema svim ljudima našega
vremena, vjernicima i onima koji ne vjeruju.
Dragi prijatelji! U ovom trenutku nije
potrebno da predstavljam program svoga djelovanja. Nekoliko naznaka onoga
što smatram svojim zadatkom već sam imao prilike iznijeti u svojoj poruci u
srijedu 20. travnja; neće nedostajati i drugih prigoda da to učinim. Moj
istinski program djelovanja jest taj da ne vršim svoju volju, da ne slijedim
svoje ideje, nego da se, skupa s čitavom Crkvom, stavim u stav slušanja
riječi i volje Gospodnje te dozvolim da me On vodi, tako da On sam vodi
Crkvu u ovom času naše povijesti. Umjesto da iznosim program htio bih
jednostavno protumačiti dva znaka kojima se liturgijski izriče preuzimanje
petrovske službe; oba ta znaka, uostalom, točno odražuju ono što se
naviješta u današnjim čitanjima.
Prvi je znak palij, tkanina od čiste vune,
koja mi je položena na ramena. Ovaj drevni znak, što ga rimski biskupi nose
od IV. stoljeća, može se smatrati jarmom Kristovim, kojega biskup ovoga
grada, sluga slugu Božjih, preuzima na svoja ramena. Jaram Božji je volja
Božja, koju mi prihvaćamo. A ta volja nije za nas neki izvanjski teret, koji
bi nas pritiskao ili nam oduzimao slobodu. Poznavati ono što Bog hoće, znati
koji je put života – to je bila radost za Izrael, to je bila njegova velika
povlastica. To je i naša radost: Božja nas volja ne otuđuje, nego nas čisti
– ponekad i na bolan način – i tako nas privodi nama samima. Tako ne služimo
samo Njemu nego i spasenju čitavoga svijeta, cjelokupne povijesti. Simbolika
je palija, zapravo, još konkretnija: vuna janjeta želi predstaviti
izgubljenu ovcu, pa i onu bolesnu i slabu, što je pastir stavlja na svoja
ramena i vodi prema vodama života. Prispodoba o izgubljenoj ovci, što je
pastir traži u pustinji, bila je za Crkvene oce slika otajstva Krista i
Crkve. Čovječanstvo – svi mi – izgubljena smo ovca koja u pustinji više ne
uspijeva naći puta. Sin Božji to ne dozvoljava; On ne može prepustiti
čovječanstvo takvu bijednu stanju. Skače na noge, napušta nebesku slavu,
kako bi pronašao i slijedio ovcu, sve do križa. Polaže je na svoja ramena,
uzima naše čovještvo, uzima nas same – On je dobar pastir, koji svoj život
prinosi za ovce. Palij ponajprije kaže da sve nas nosi Krist. No u isto nas
vrijeme poziva da nosimo jedni druge. Tako palij postaje simbolom poslanja
pastira o kojemu govori drugo čitanje i Evanđelje. Sveti nemir Kristov mora
pokretati pastira: njemu nije svejedno što tolike osobe žive u pustinji. A
postoje toliki oblici pustinja. Postoji pustinja siromaštva, pustinja gladi
i žeđi, pustinja napuštenosti, usamljenosti, razorene ljubavi. Postoji
pustinja zaborava Boga, ispražnjenih duša koje nisu više svjesne čovjekova
dostojanstva i puta. Izvanjske se pustinje u svijetu umnažaju, jer su
nutarnje pustinje postale tako prostrane. Zato bogatstva zemlje nisu više u
službi izgradnje vrta Božjega, u kojemu bi svi mogli živjeti, nego su
stavljena u službu izrabljivačkih i razarajućih sila. Crkva u svojoj
cjelini, i pastiri u njoj, moraju se poput Krista zaputiti, kako bi poveli
ljude iz pustinje, prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim,
prema Onome koji nam daruje život, život u punini.
Simbol jaganjca ima još jedan vidik. Na
starome istoku bio je običaj da kraljevi opisuju same sebe kao pastire svoga
naroda. Bila je to slika njihove moći, cinična slika: narodi su za njih bili
poput ovaca s kojima je pastir mogao činiti što mu je volja. S druge strane,
pastir svih ljudi, živi Bog, sâm je postao jaganjac, stavio se na stranu
jaganjaca, onih koji su zgaženi i ubijani. Upravo se tako On objavljuje kao
istinski pastir: »Ja sam pastir dobri... i život svoj polažem za ovce«, kaže
sâm Isus (Iv 10,14-15). Ne otkupljuje moć, nego ljubav! To je znak Božji: On
sâm je ljubav. Koliko puta smo htjeli da se Bog pokaže snažnijim, da jako
udari, pobijedi zlo i stvori bolji svijet. Sve se ideologije moći
opravdavaju na taj način, opravdavaju uništavanje onoga što bi se
usprotivilo napretku i oslobođenju čovjeka. Mi trpimo zbog Božjega
strpljenja. A opet svima nam je potrebno njegovo strpljenje. Bog, koji je
postao jaganjac, kaže nam da je svijet spašen raspelom, a ne po onima koji
razapinju. Svijet je otkupljen strpljivošću Božjom, a razara se
nestrpljivošću ljudi.
Jedna od temeljnih značajki pastira mora biti
ta da ljubi ljude skoji su mu povjereni, onako kako ljudi Krista u čijoj je
službi. »Pasi ovce moje«, kaže Krist Petru, i meni u ovom trenutku. Pasti
znači ljubiti, a ljubiti znači i biti spreman trpjeti. Ljubiti znači: dati
ovcama istinsko dobro, hranu istine Božje, riječi Božje, hranu njegove
prisutnosti, što nam je daruje u Presvetom sakramentu. Dragi prijatelji – u
ovom trenutku ja mogu samo reći: molite za me, kako bih naučio još više
ljubiti Gospodina. Molite za me, kako bih naučio još više ljubiti njegovo
stado – vas, svetu Crkvu, svakoga od vas pojedinačno i sve skupa. Molite za
me, kako ne bih pobjegao, zbog straha, pred vukovima. Molimo jedni za druge,
kako bi nas Gospodin nosio i kako bismo mi naučili nositi jedni druge.
Drugi znak, kojim se u današnjem bogoslužju
predstavlja petrovska služba, jest predaja ribareva prstena. Petrov poziv da
bude pastir, što smo ga čuli u Evanđelju, slijedi nakon izvještaja o obilnom
ulovu: nakon noći za koje su bezuspješno bacali mreže, učenici na obali vide
uskrsloga Gospodina. On im zapovijeda da ponovno bace mrežu, a mreža se tako
napuni da je nisu moglu izvući; 153 velike ribe: »I premda ih je bilo
toliko, mreža se ne raskinu« (Iv 21,11). Ovaj izvještaj, na koncu Isusova
zemaljskoga puta s njegovim učenicima, odgovara jednom izvještaju s
početaka: i tada učenici čitave noći nisu ništa ulovili; i tada je Isus
pozvao Šimuna da još jednom isplovi na pučinu. A Šimun, koji još nije bio
nazvan Petar, dade čudesan odgovor: Učitelju, na tvoju ću riječ baciti
mreže! I eto odmah dodjele poslanja: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!«
(Lk 5,1-11). I danas Gospodin kaže Crkvi i nasljednicima apostolâ da isplove
na pučinu povijesti i bace mreže, kako bi pridobili ljude za Evanđelje – za
Boga, za Krista, za istinski život. Crkveni su oci i ovome jedinstvenome
zadatku posvetili posebno tumačenje. Ovako kažu: za ribu, koja je stvorena
za vodu, smrtonosno je da bude izvučena iz mora. Ona je time odijeljena od
svoga životnoga elementa kako bi čovjeku poslužila za hranu. No u poslanju
ribara ljudi događa se upravo suprotno. Mi ljudi živimo otuđeni, u slanim
vodama patnje i smrti; u moru tame bez svjetla. Mreža Evanđelja izvlači nas
iz voda smrti te nas nosi u sjaj Božjega svjetla, u istinski život. I upravo
je tako – u poslanju ribara ljudi, nasljedujući Krista, valja izvesti ljude
iz slanoga mora svih otuđenja prema zemlji života, prema Božjem svjetlu.
Upravo je tako: mi postojimo kako bismo ljudima pokazali Boga. I samo gdje
se vidi Bog, doista započinje život. Tek kad u Kristu susretnemo živoga
Boga, spoznajemo što je život. Nismo slučajan proizvod, bez smisla
evolucije. Svatko je od nas plod misli Božje. Svatko je od nas željen,
svatko je ljubljen, svatko je potreban. Nema ničega ljepšega od toga da nas
dostigne, iznenadi Evanđelje, Krist. Nema ničega ljepšega od poznavanja
Njega i prenošenja drugima prijateljstva s Njime. Zadatak pastira, ribara
ljudi može se često činiti teškim. No on je lijep i velik, jer je to u
konačnici služenje radosti, radosti Boga koji želi ući u svijet.
Htio bih ovdje podvući još jednu stvar: kako
iz slike pastira, tako i iz slike ribara, vrlo jasno izranja poziv na
jedinstvo. »Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba
da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir« (Iv
10,16), kaže Isus na kraju govora o dobrom pastiru. A izvještaj o 153 velike
ribe završava se radosnom izjavom: »I premda ih je bilo toliko, mreža se ne
raskinu« (Iv 21,11). Jao, ljubljeni Gospodine, ona se sada raskinula! htjeli
bismo ožalošćeni reći. Ali ne – ne smijemo biti žalosni! Radujmo se zbog
njegova obećanja, koje nas neće razočarati, i učinimo sve što je u našoj
moći kako bismo prešli put prema jedinstvu što si ga ti obećao. Spomenimo se
toga jedinstva u molitvi Gospodinu, poput prosjaka: da, Gospodine, sjeti se
što si obećao. Učini da budemo jedan pastir i jedno stado! Ne dozvoli da se
tvoja mreža raskine i pomozi nam da budemo službenici jedinstva!
U ovom trenutku moje se misli vraćaju na 22.
listopada 1978., kada je papa Ivan Pavao II. započeo svoju službu ovdje na
Trgu svetoga Petra. Još uvijek i neprekidno odzvanjaju mi u ušima njegove
riječi: »Ne bojte se, otvorite širom vrata Kristu!« Papa je govorio
snažnima, moćnicima ovoga svijeta, koji su se bojali da bi Krist mogao uzeti
nešto od njihove moći, ako bi mu dozvolili da uđe i dali slobodu vjeri. Da,
on bi im zasigurno nešto oduzeo: vlast propadljivosti, izvrtanje prava,
samovolju. No ne bi oduzeo ništa od onoga što pripada čovjekovoj slobodi,
njegovu dostojanstvu, izgradnji pravednoga društva. Papa je govorio usto
svim ljudima, osobito mladima. Ne bojimo li se možda svi na neki način da –
ako bismo dozvolili Kristu da uđe sasvim u nas, ako bismo se sasvim otvorili
njemu – da bi On mogao oduzeti nešto od našega života? Ne bojimo li se možda
da treba napustiti nešto veliko, jedinstveno, nešto što naš život čini tako
lijepim? Nismo li tako u opasnosti da se nađemo u tjeskobi i lišeni slobode?
I još je jednom papa htio reći: ne! tko dozvoljava Kristu da uđe, ne gubi
ništa, ništa – baš ništa od onoga što život čini slobodnim, lijepim i
velikim. Ne! samo se u tome prijateljstvu širom otvaraju vrata života. Samo
se u tome prijateljstvu doista otvaraju velike mogućnosti ljudskoga
postojanja. Samo u tome prijateljstvu doživljavamo ono što je lijepo i što
oslobađa. Tako bih danas ja htio, s velikom sangom i jakom uvjerljivošću, na
temelju iskustva dugoga osobnoga života, reći vama, dragi mladi: ne bojte se
Krista! On ne oduzima ništa, a daje sve. Tko se njemu daruje, prima
stostruko. Da, otvorite, širom otvorite vrata Kristu – i naći ćete život.
Amen.
|
