|
Vatikan, 7. srpnja 2007. (Radio Vatikan) -
“Izmirenje”, ključna je riječ, “pozitivni razlog” dokumenta Motu proprio
"Summorum Pontificum" Benedikta XVI. objavljenoga danas o korištenju
Rimskoga misala iz god. 1962. To je istaknuo sam Papa u pismu upućenom
biskupima čitavoga svijeta. Pogled u prošlost, “na podjele” koje su
”razdirale Kristovo Tijelo”, piše Papa, potaknuo me je “učiniti sve kako bi
svima onima koji uistinu žele jedinstvo, bilo omogućeno ostati u tome
jedinstvu ili da ga ponovno pronađu”. Donosimo nekoliko važnijih svari koje
sadrži motu proprio, a stupit će na snagu 14. rujna ove godine, na blagdan
Uzvišenja svetoga Križa.
Od prvog članka Motu proprio utvrđuje da Rimski misal koji je objavio papa
Pavao VI. god. 1970. ostaje redovni oblik (forma ordinaria) liturgije u
Katoličkoj Crkvi latinskog obreda. Posljednju verziju misala koji je god.
1962. odobrio papa Ivan XXIII. i koji se koristio za vrijeme trajanja
Drugoga vatikanskog sabora, sad će biti moguće koristiti kao "Forma
extraordinaria" u liturgijskim slavljima. Stoga nije prikladno govoriti o
dvjema verzijama Rimskog misala kao da je riječ o "dva obreda", nego je
riječ o dva oblika jednoga i istoga obreda, pojasnio je Sveti Otac.
Dopušteno je dakle slaviti svetu misu iz Rimskog misala iz 1962. U tome
smislu Benedikt XVI. naznačuje nova pravila, koja zamjenjuju ona iz
prijašnjih dokumenata “Quatuor abhinc annos” i “Ecclesia Dei”. Uređeno je da
za mise slavljene bez naroda, svaki katolički svećenik latinskog obreda,
može bez potrebe ikakvog dopuštenja, upotrebljavati Misal iz 1962. ili onaj
odobren od Pavla VI. To je moguće svaki dan “izuzev Svetog Trodnevlja”. Još
je uređeno da zajednice Instituta Bogu posvećenoga života i Družbe
apostolskoga života mogu slaviti svetu Misu, u vlastitim molitvenim
prostorima iz Misala iz 1962. Na tim slavljima dopušteno je sudjelovati i
vjernicima koji to žele.
U petom članku se govori o stvarnosti župa, dopuštajući gdje postoji
ustaljena skupina vjernika koji žele Misu po prijašnjoj liturgiji, neka
župnik prihvati njihove zahtjeve za slavljene svete Mise po obredu Misala iz
1962. god. Župnik je dužan osigurati da se dobro tih vjernika uskladi s
redovitim pastoralom u župi, pod vodstvom biskupa”, “izbjegavajući neslogu i
radeći na jedinstvu čitave Crkve”. Ta slavljenja mise mogu biti u redovite
dane, u nedjelje ili na blagdane. Može biti dopuštena i u posebnim
okolnostima, kao vjenčanje, pogreb i hodočašća. Svećenici koji se služe
Misalom Ivana XXIII. “moraju biti osposobljeni i ne pravno zapriječeni”. U
posljednjim člancima dokumenta tvrdi se da Papina Komisija “Ecclesia Dei”
nastavi obavljati svoju zadaću. Osim ovlasti koje već ima, ta Komisija vršit
će autoritet Svete Stolice, bdijući nad izvršenjem i primjeni odredaba
Papinog Motu proprio.
Kako je već rečeno, dokument je popraćen pismom, upućenim biskupima čitavoga
svijeta. Papa pojašnjava razloge koji su doveli do Motu Proprio, koji
odgovara na „uporne molbe, ne maloga broja vjernika, o kojima je dugo
razmišljao Ivan Pavao II., a bile su predmet proučavanja na konzistoriju,
održanome 22. ožujka 2006. godine. Papa Benedikt XVI. nije propustio
ustvrditi kako „ su vijesti i sudovi doneseni bez dostatne informacije
prouzrokovali dosta zabune“ izazivajući „veoma različite reakcije“na jedan
nacrt čiji sadržaj u stvari nije bio poznat.
Benedikt XVI. se zaustavlja na strahu da bi se mogao „okrnjiti autoritet II.
vatikanskoga sabora“, dovodeći u sumnju „jednu od bitnih odluka“,
liturgijsku obnovu. Taj strah – upozorava Papa – nije utemeljen. Papa
potvrđuje da Misal koji je objavio Pavao VI. jest i ostaje normalni oblik,
redoviti oblik euharistijske liturgije“. Posljednje izdanje Rimskoga misala,
predsaborsko, koje je Ivan XXIII. objavio 1962. godine, moći će se rabiti
kao izvanredni oblik liturgijskoga slavlja. Stoga je Sveti Otac upozorio
„kako nije ispravno govoriti o dva izdanja Rimskoga misala kao da je riječ o
„dva obreda“, nego radije o dvostrukoj uporabi „jedinoga i istoga obreda“. S
druge pak strane, Papa upozorava na činjenicu da ovaj Misal nikada nije bio
pravno zabranjen i, stoga, u načelu je uvijek ostao dopušten. Uvođenjem
novoga misala – podsjetio je – nisu bile donesene norme za „moguću uporabu“
prijašnjega Misala, pretpostavljajući da će biti riječ o malo, lako rješivih
slučajeva. Ali, ustvari - stoji u pismu - ne mali broj je ostao vezan uz tu
uporabu rimskoga obreda.
Sveti Otac se zaustavlja na pokretu nadbiskupa Lefebrea, „čija je vjernost
starome Misalu postala vanjsko obilježje“. Razlozi ovoga raskola, pojašnjava
Papa, dublji su, jer su mnoge osobe koje su prihvatile II. vatikanski sabor
i bile vjerne Papi i biskupima „željele ipak pronaći oblik, njima drag,
svete liturgije“. A to je i stoga što se „u mnogim mjestima slavilo na način
vjeran propisima Misala“. Čak se – istaknuo je Sveti Otac – novi Misal
„shvaćalo kao ovlaštenje ako ne i obvezu na kreativnost, koja je često
dovela do izobličenja Liturgije, na granicu podnošljivoga. Papa biskupima
govori o svome osobnom iskustvu. Vidio sam – piše – kolike su bile rane
prouzročene proizvoljnim izobličenjem Liturgije, osoba koje su toliko bile
ukorijenjene u vjeru Crkve“. Upravo je stoga Ivana Pavao II. bio ponukan
1988. godine objaviti Motu proprio „Ecclesia Dei“, okvir propisa za uporabu
Misala iz 1962. godine. Ali taj dokument ne „sadržava detaljne naredbe“,
nego se poziva na velikodušnost biskupa prema „opravdanim težnjama“ onih
vjernika koji su zahtijevali služenje rimskim obredom. Taj je dokument
smjerao pomoći Bratovštini svetoga Pija X. „da nađe puno jedinstvo s
Petrovim nasljednikom, nastojeći iscijeliti sve bolniju ranu“. Ta pomirba
još nije uspjela, žali se Benedikt XVI. S druge strane, služenje Rimskim
misalom iz 1962. godine ostalo je teško, prije svega jer su se biskupi, u
nedostatku pravnih normi „bojali da autoritet Sabora ne bi bio stavljen u
sumnju“. Ipak, i zbog sve većega broja mladih privučenih ovim liturgijskim
oblikom „pojavila se potreba za jasnijim pravnim uređenjem“ što nije bilo
predvidljivo prije dvadeset godina. Osim toga Papa ističe da norme „ teže
osloboditi biskupe od uvijek novoga procjenjivanja kako odgovoriti na razne
situacije“.
Osvrnuvši se na drugu zabrinutost očitovanu u raspravama o Motu proprio, to
jest da bi veća mogućnost uporabe Misala iz 1962. godine mogla dovesti do
„nereda ako ne i do raskola u župskim zajednicama“. I taj strah – ustvrdio
je Papa – ne izgleda mi stvarno utemeljen, poglavito jer služenje starim
misalom „pretpostavlja izvjesnu mjeru liturgijskoga obrazovanja i pristup
latinskome jeziku“. To su uvjeti koji se ne nalaze lako. Stoga, potvrđuje u
pismu, novi će Misal „zaista ostati redoviti oblik rimskoga obreda“. Zaista
je priznato da „ne nedostaju pretjerivanja“ vjernika „vezanih za staru
latinsku tradiciju“. Uostalom, dva uporabna oblika Rimskoga obreda „mogu se
uzajamno obogaćivati“; uključujući u stari Misal nove svece i nova
predslovlja. Na isti način u Misalu Pavla VI. još se više može očitovati
„sakralnost koja brojne privlači staroj uporabi“ – primijetio je Benedikt
XVI. i potaknuo da se učini „vidljivim duhovno bogatstvo i teološka dubina
Misala“.
Benedikt XVI. potvrđuje, dakle, da nema suprotnosti između jednoga i drugoga
izdanja Rimskoga misala, te podsjeća kako „u povijesti Liturgije postoji
rast i napredak, ali nema prekida“, ističući kako ono što je za prošle
naraštaje bilo sveto „ne može iznenada posve biti zabranjeno ili naprosto
štetno“. Sa svoje pak strane ni svećenici zajednica koje su vjerne staroj
uporabi ne mogu „načelno, isključiti slavljenje po novim knjigama“. U
zaglavku pisma Papa ohrabruje biskupe. Ovi novi propisi – piše – nikako ne
umanjuju vaš autoritet i odgovornost, jer je biskup „u svojoj biskupiji
voditelj liturgije“. Osim toga poziva biskupe da napišu izvješće o
vlastitome iskustvu, tri godine nakon stupanja na snagu propisa sadržanih u
Motu prorio. I to na način, ako bi se pokazale ozbiljne teškoće „da se mogu
tražiti putovi za njihovo rješavanje“.
|
