|
Zamislite izoliranu i nezaštićenu osobu, odanu
istini koju će ostali smatrati zamornom. Razmislite o čovjeku koji je "u
potpunosti sâm". Ne posjeduje ništa ni izvana ni iznutra, nikakva obećanja u
budućnosti, ništa naslijeđenoga iz prošlosti, ništa u običajima svojih
navika i života što bi mu dalo snage za ono što je napravio."
Ova osoba koju je opisao Hilaire Belloc, bio
je sveti Thomas More (1477-1535), prvi od suvremenih svetaca. Bio je to More
koji se, zaista sâm, usudio suprotstaviti plimi raskola Henrya VIII i
odbijanju papinskoga autoriteta koji je vodio u raskol Engelske.
Iako često uspoređujemo našu situaciju sa
velikom arijanskom krizom ranog crkvenog razdoblja, engleska reformacija
ipak je prikladnija.
Sv. Thomas More vidio je razrješenje starog
kršćanstva i rađanje antikatoličkog doba koje se sada proširilo cijelim
svijetom.
More je bio, kao što Belloc naglašava, osobit
zbog mnogo stvari - njegov humor, njegovi talenti, njegova ljubav i
prijateljstva - ali više od svega, zbog žrtve koja je bila ponuđena usred
duboke usamljenosti. Njegovim suvremenicima bio je to čin ispraznosti. Iza
fizičke činjenice Moreovo mučeništvo jest njegov duh, te pouka za nas danas.
Većina katolika u proteklih 2000 godina nije
pretrpjela smrt ni izravni progon. Čak i na vrhuncu najgorih napada
poganskog Rima, većina kršćana spasilo je svoje živote. Ali postojala su
druga iskušenja, lukavija od perspektive trenutne smrti.
Razmislite o prirodi protestantskog
proganjanja uoči Henrya VIII. Događale su se krvava pogubljenja jezuita u
vrijeme kraljice Elizabete, i nastavila su se sporadična ubojstva katolika
kroz 17. st. Ali za veći dio, politika koja se nastavila i bila tako
uspješna sastojala se od maltretiranja i uznemiravanja. Katolicima se nije
odmah prijetilo životima, ali im se dala mogućnost da se ili odreknu svoje
vjere ili plaćaju nečuvene kazne. Samo su si bogati to mogli priuštiti. Masa
Engleza odrekla se vjere ili ju je tajno prakticirala, oviseći o šaci
isusovaca koji su potajno djelovali. U takvoj klimi, katolicizam slabi i
vene. Neke utemeljene katoličke obitelji održale su se generacijama, no
većina je popustila, tako da do vremena Georgea III (i američkog rata za
nezavisnost), katolicizam je tako beznačajan koliko i sekta Amiša u
suvremenoj Americi.
Zbog toga dovodi u zabludu misliti na način
zlokobnosti i senzacionalnosti, ne obraćajući pažnju na apatiju i moralni
kompleks lordova, što je podmuklije od službene politike države.
Čovjek upoznat sa lukavim iskušenjima i
nasiljem poganskog društva bio je sv. Augustin od Hippa, pišući u vrijeme
kada se Rimsko Carstvo tek djelomično konvertiralo. U Božjem gradu, govori
nam da Bog brine za svoje ljude tako da nikada ne mogu biti potpuno uništeni
ili oslabljeni nepovoljnim okolnostima. Nadalje, On neće uvijek dozvoliti
neprijatelju da naudi vjernicima fizički, ali neki oblik muke uvijek se mora
otrpjeti. To je križ kojeg svaki kršćanin mora nositi.
Progona, dakle, nikad neće nedostajati. Jer,
kad naši neprijatelji izvana otiđu ljutiti, slijedi trenutak spokojnosti -
čak prave spokojnosti i velike utjehe za slabe - nismo bez neprijatleja
iznutra, mnogih čiji skandalozni životi ranjavaju srca pobožnih. Tako da oni
koji žele živjeti pobožno u Kristu moraju trpjeti duhovno gonjenje od takvih
i drugih skretanja sa puta u mislima i moralu, čak i kada se ne radi o
fizičkom nasilju i srdžbi.
Biti udaren razvratnim reklamiranjem i zabavom
u najmondenijim prilikama, imati posla sa amoralnošću susjeda i kolega
radnika, jest primjer o kojemu je biskup-svetac pričao.
To je "duhovno gonjenje" koje, sa naših
ograničenih pogleda gledišta, manjka herezom i utjehom. Međutim, lako je
prepoznati pobjedu velikih mučenika na neopreznosti. Povijest nam pokazuje
bolje rezultate od očajničkih odluka. Crkva se trijumfalno izdignula od
rimski progona i hereze reformacije. Možemo biti prilično sigurni u
neminovnost ovih pobjeda, nikad sumnjajući kako će se stvari razviti. No za
muškarce i žene koji su proživjeli ove događaje, bilo je mnogo prirodnih
sumnji, koje su prevladane natprirodnom vrlinom.
Kroz sv. Thomasa Morea podnijela se najveća
žrtva za Boga, najprije je morao izdržati bolne mjesece neizvjesnoti,
ismijavanja i sve većeg siromaštva.
Kada je došlo vrijeme pogubljenja, pozdravio
ga je s olakšanjem. U mučne dane prije suđenja, dok je bio pod zabranom u
Tower of London, njegova voljena kći i povjerenica Margaret, posjećivala ga
je. Više ih je virilo iz uskog prozora ćelije i špijuniralo Fr. Reynolda i
tri fratra Charterhousea koji su pjevali na putu do pogubljenja. Okreuo se
prema Margaret (svojoj dragoj "Meg") i rekao:
"Jer, Bog, uzevši u obzir njihov dugi život
proveden u najtužnijoj i najbolnijoj pokori, neće ih više pustiti da ostanu
ovdje u dolini bijede i velike nepravde, no brzo ih odavde prenosi u
ostvarenje vječnog blaženstva; ..."
More, po prirodi, nije bio mrzovoljan ni
melankoličan. Posjedovao je osobitu duhovitost koju je odnio sa sobom do
mjesta pogubljenja. Kada je prvi puta ušao u Tower, čuvar ga je zatražio
gornji dio odjeće. More mu je dao svoj šešir. Ponešto zapanjen, čuvar mu je
rekao da želi njegovu halju. More je ostao u najboljim odnosima sa svjim
tamničarima, te je čak svome krvniku dao poklon od zlata po običaju sv.
Kaprijana.
Thomas More je iza sebe imao najuspješniju
odvjetničku praksu u Engleskoj. Po smrti kardinala Wolseya, bio je imenovan
kraljevim kancelarom. Bila je to druga po visini pozicija u kraljevstvu.
More je bio izvrstan govornik, učitelj i vodeći pisac renesanse, zajedno sa
nizozemskim prijateljem - Desideriusom Erasmusom.
Kao mnogi njegovi plemići, bio je na vodećoj
poziciji reformacijskog pokreta, koji je nažalost odveo mnoge mlade,
inteligentne muškarce u herezu do vremena Martina Luthera. Zaista, na
pitanje o papinskoj vrhovnoj vlasti - važnoj točki engleske hereze - More je
dugo vrijeme bio neodlučan. Kao što Belloc objašnjava: Nije imao entuzijazma
za papinstvo... Izašao je iz generacije koja je bila protresena u srži,
njeni intelektualci prezirali su stanje u koje je sveta stolica Rima pala,
puni sjećanja na proganjanja i koncile, daleko od divljenja svjetovnoj pompi
i što je bilo gore, mehanički na papinskom dvoru. Da je smrt Thomasa Morea
bila smrt stvarnoj prisutnosti našeg Gospodina u sakramentu oltara ... bila
bi to sasvim druga stvar. Bio bi obvezan.
More je bio sklon razmišljati da je papinstvo
povijesni razvoj, napravljeno ljudskom rukom. U Engleskoj tih dana, na
Vatikan se gledalo kao na nominalnu instituciju, otkad je kralj imenovao sve
biskupe i opate. Samo kad je morao svečano odbaciti papinstvo, izbacio je
sve s uma i došao do nepobitnog intelektualnog zaključka da je papa glavar
kršćanstva, čiji autoritet nikada akt Parlamenta Henrya VIII nije mogao
abolirati.
Prema tome, inzistira Belloc, More nije imao
"privrženosti" ka svojoj odlučnosti. Nije postojalo emocionalne potpore ni
iz nutra, ali, tužno je reći, ni izvana. Njegovi prijatelji požurivali su ga
da se preda, a ne da trati svoj život na nešto što se tada činilo tako
trivijalnim. More je bio spreman složiti se s Henryem o svemu, samo ne oko
stvari u kojoj je raspravljao prošlih godina, nije htio mijenjati mišljenje.
Na koncu, o čemu se radilo u kraljevim
zahtjevima kao glave engleske crkve? Bilo je prepirki između papa i prnčeva
i prije, sa malim posljedicama, pomirili bi se prilično brzo. Mora se
zapamtiti da sve do Moreove smrti, sa usponom Crammera, da se ne događa
rastavljanje katoličke doktrine i liturgije. Henry je prezirao Luthera,
ostao je vjeran tradiocionalnim sakramentima, iako ga je slabi senzibilitet
natjerao da traži razlog i prekori papinstvo. Možda je More vidio bolje od
ostalih što je pred njima.
Kao More, mi smo otuđeni od društva. Kao i on,
i mi primjećujemo demoralizirajuću činjenicu da su "svi biskupi" (ili makar
većina) surađivali u svjetskoj Cranmerovoj obnovi i reformaciji. Možemo biti
odvojeni od ostalih koji dijele naša vjerovanja gdje su nekoć cijela
susjedstva i zajednica prakticirale katoličanstvo.
Manjak kulturne potpore možda je najveći teret
ortodoksnih katolika, osobito onih koji se trude odgojiti dobre obitelji.
Izazov da bi se bilo manje tvrdoglavi i da popuste neke napetosti zvoni u
naših ušima poput preklinjanja Moreove obitelji u maglovitoj i bolnoj
monotoniji zatvorske ćelije. Uvijek inzistirati na jedinstvenosti sadašnje
crkvene krize mogla bi biti pogreškom. Prepoznati da muškarci i žene
trijumfiraju nad sličnim nedaćama, jest dati nekome nadu u pobjedu kroz
upornost. Sljedeća poduka mučeništva sv. Thomasa Morea jest način na koji je
to upoznao. Može se činiti da čuvena filmska verzija - ČOVJEK ZA SVA DOBA
(1966) prikazuje sveca kao sumnjičava čovjeka koji pravno sjecka riječi. Ne
optužuje izravno kralja. Izbjegava otvoreno priznanje papinske nadmoći i
jednostavno odbija zakleti se bez da objavi razloge za to. Samo kad je bivši
kancelar bio stjeran u kut svojih optužitelja, koji netočno inzistiraju na
izdaji, More pušta oštru kritiku Henrya i parlamenta, u ovom pogledu film je
istinit.
More je upotrijebio svaki retorički način da
izbjegne kaznu.
Kada (govori Belloc) su prošli zadnju fazu
suđenja, u zadnje dane prije njegove žrtve, neobično je promatrati kako je
bio miran, još uvijek pitajući svoje protivnike da dokažu slučaj, i čuvajući
u rezervi sve što je mogao reći.
Tradicionalno se uči da kršćani trebaju
učiniti sve da izbjegnu smrt od progonitelja. U mučeništvu Polikarpa,
napisanog u 2. st., hvali se heroizam muškaraca i žena koji se svojevoljno
suočavaju sa smrću. No oni, bez pretjeranog i ponosnog oduševljenja,
izazivaju Boga aktivno tražeći mučeništvo koje im ne pripada, te bivaju
ukoreni.
Bio jednom jedan čovjek (govori Polikarpov
korničar) ... Quintus imenom,
Frigijac.. čija ga je hrabrost napustila na pogled zvijeri. Bio je to onaj,
koji je natjerao i neke druge da se dobrovoljno predaju, i nakon mnogo
nagovaranja bio je nagovoren od guvernera da dâ zakletvu i ponudi tamjan. (I
to je razlog, braćo, zašto ne odobravamo ljudima da se nude spontano.
Evanđelje nas ne uči takvom čemu.)
Rani kršćani obraćali su se stihom koji
govori, "kada vas progone u taj grad
pobjegnite u drugi", Matej, 10: 23. Polikarp se na nagovaranje svojih
prijatelja sakrio na selo i nije bio uhićen sve dok ga poganske vlasti,
nakon mnogo truda, nisu otkrile i okružile njegovo skrovište. Čak i na ovoj
točki mogao se sakriti. No znao je da je sada bilo pravo vrijeme. Suočio se
sa svojim krajem hrabrim i čak radosnim držanjem, poput sv. Thomasa Morea 14
stoljeća kasnije.
Mučeništvo, o kakvom govori sv. Augustin, i o
kome se osvjedočio sv. Thomas More, traži strpljenje i brižljivi zanos.
Mučeništvo znači prihvaćanje pokore zajedno s Božjim korakom, ne sa
vlastitim. To znači izbjegavanje žustrih i drskih postupaka, ne čineći drsku
pojavu pretpostavljene pobožnosti ili predati se iritaciji u lice naše Gospe
od Fatime i njezin zahtjev da se odano vrše dužnosti našeg položaja u
životu. Nikad nije teško otkriti vjeru. Ne postoje posebne formule koje će
otključati skrivene tajne ka lakom spasu. Do tog istog znaka, vidimo da je
teško saviti se prema zapovjedima Boga. Neki od najvećih kršćana u
prošlosti, kojima se divilo zbog njihovih učenja, poput Origena i
Tertulliona, oslobodili su mjesto sebičnom entuzijazmu. Od biča hereze i
sami su postali hereticima.
Lekcija je to onima koji se drže tradicije da
ne postanu farizeji, koji su bili ultra tradicionalisti svojih dana, na samo
vidljivi i hipokritični način. Konačno, suvremeno mučeništvo traži milosrđe.
Ovo je vrijedno neprestanog preispitivanja, posebno kada nas iskušenje tjera
da otkrijemo naše neprijatelje.
Kada je Polikarp otkriven od svojih
zarobljivača "otišao je među njih i pričao s njima, a svi tamo bili su
pogođeni njegovom starosti i smirenošću". Čak i kada se More pozvao na pape,
svece i vjernike koji bi se usprotivili aktu parlamenta, "izravno suprotni
zakonima Boga i njegove svete Crkve" u većini najzvučnijih tonova i u lice
Crownovih progonitelja, završio je ovom mirno i velikodušnom notom:
"Nemam više što reći moji lordovi, no poput
blagoslovljenog apostola sv. Pavla, koji je bio prisutan i koji je dao
pristanak na smrt sv. Stjepana, i zadržao odjeću u kojoj su ga kamenovali
nasmrt, i nastavit će prijateljstvo tamo zauvijek, tako da vjerujem i zbog
toga srčano molim, pa kako su mi lordovi na zemlji bili sucima mojoj
presudi, da se možemo u nebu sretno i zajedno sresti u našem vječnom spasu."
|
