"Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša", pisao je prije dvije tisuće godina apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima. Je li kroz povijest kršćanstva bilo uzaludno propovijedanje i vjerovanje tolikih generacija koje su živjele na ovoj zemlji i kako današnjem čovjeku posvjedočiti istinu Kristova uskrsnuća. 

Slutim da prvi dio Vašeg pitanja ima svoje polazište u postmodernom govoru koji u najmanju ruku sugerira skeptičnost. U ove naše dane gotovo naviknuti na "krive proroke" i kao strastveni medijalni konzumenti katastrofa, ni mi kršćani nismo imuni na stavove i pojedinačne trenutačne procjene o uzaludnosti vlastitog truda da nas također zna obuzeti malodušje. 

 

Hara virus ravnodušnosti 

 

K tomu, nezahvalno je i gotovo iluzorno mjeriti vjeru prošlih vremena ili naših dana, uspjeh ili neuspjeh u apostolskoj zauzetosti oko navještanja Radosne vijesti. Ipak, odmah na početku kategorično odgovaram, kako za prijašnje generacije, tako i za našu današnju, da naše propovijedanje i vjerovanje nipošto nisu uzalud. Naprotiv! 

Živeći u vremenu s izrazito učestalim procjenama o nemogućnosti promjena i kvalitativnih pomaka na bolje, i mi vjernici smo izloženi suptilnijim opasnostima virusa koji se zove ravnodušnost. Skeptičnost i izvjesni luksuz beznađa ne mogu si dopustiti čak ni ateisti. A beznađe nije ništa doli govor nevjere. Kao vjernik, želim i nastojim biti čovjek nade. Već takvo življenje sasvim je primjereno propovijedanju i svjedočenju Kristova uskrsnuća. Jer svjedočenje - pa tako i svjedočenje uskrsnuća - nije u prvom redu intelektualni pothvat ili dušobrižničko inzistiranje, nego sasvim konkretna kršćanska praksa. Kao nepopravljivi optimisti omogućit ćemo svakodnevno "mala uskrsnuća", koja se ugrađuju u mozaik velikog Kristova Uskrsa. Dakle, naše je sugerirati i činiti male korake kako bi vjera u veliko bila moguća. 

Vjerujući u dobro omogućujemo ostvarenje novog dobra. Čak je lakše svjedočiti nego "verbalno propovijedati" uskrsnuće. I ako ta naša kršćanska praksa svjedoči kulturu života, a ne smrti, koja svoju konačnu potvrdu ima upravo u Kristovoj pobjedi nad smrću njegovim uskrsnućem, živjet ćemo i nadalje kao prolaznici na ovoj zemlji, ali ne i kao vječni smrtnici. Jer smrt je uksrsnućem pobijeđena. Ako svjedočimo životom, a i umiranjem, onda smo propovjednici i svjedoci da naš život ima budućnost, jer za nas vjernike život jest i umiranje, ali bez smrti jer naši mrtvi nemaju samo prošlost, oni upravo Kristovim uskrsnućem imaju i budućnost. Jer smrt je za vjernike uskrsnuće. Samo to uskrsnuće nije i ne smije biti tek nešto što se ima dogoditi, ono se ima ostvarivati već svakodnevnim življenjem, uskrsnim životom već ovdje i sada. Stoga nam je, upravo kako navodite u pitanju, propovijedati i svjedočiti uskrsnuće, a ne Uskrs kao jednokratni čin ili samo djelo u Isusovu životu.  

 

Uz Papin posjet 

 

Stoga bi naši suvremenici još izrazitije mogli i trebali u našim vjerničkim životima iščitavati to naše uskrsno življenje, našu otkupljenost već ovdje i sada. Ne smijemo zaboraviti, da smo mi kršćani jedina živa Biblija koju svijet još čita. 

Uskrs je svetkovina pobjede života nad smrću, a i Bogočovjek Isus Krist je prošao muku križa, tri dana je ležao u grobu, da bi nakon toga slavno uskrsnuo. Kako to da je jedan od temeljnih i prepoznatljivih simbola kršćanstva križ, a ne prazan grob? 

Kad bi prazan grob bio u prvom planu našeg "kršćanskog prepoznavanja", onda bi se zasigurno sugeriralo nešto što nipošto nije primarno kršćanskom vjerovanju u Isusa Krista, a to su čudesa. Isus nije želio poslati poruku u vlastitu moć činjenja čudesa, nego sposobnost i odlučnost slobodnog prihvaćanja patnje koja ima snagu promjene i preobrazbe. Jer prazan grob nije dokaz, a još manje konačno svjedočanstvo o Kristovu uskrsnuću. Dakle, ne kroz moć "prazna groba", nego kroz dosljednost prihvaćanja života, i onoga s križem i patnjom, postaje se i danas živi znak nade u skrsnuće. 

Tako je križ, ta ludost, za ondašnji i ovaj naš današnji svijet "ne-logika" postala logikom kršćanstva, te oni koji vjeruju u uskrsnuće prihvaćaju život (križ), a ne traže čudesa (prazan grob). 

Ovogodišnja korizma bila je u znaku velike patnje iračkog naroda zbog rata koji se i ovih dana odvija pred očima svjetske javnosti. Jedan od onih koji je najupornije dizao svoj glas protiv rata, koji je uvijek "poraz čovječanstva", jest i papa Ivan Pavao II., no, na žalost, njegovi su apeli bili kao glas vapijućeg u pustinji. Zbog čega toliko patnji, ratova, prirodnih katastrofa i drugih nedaća, a tako malo radosti u svijetu? 

Vaše pitanje zapravo, pojednostavljeno rečeno, jest pitanje čovjeka kao takvog. Misliti da se na njega može odgovoriti u ovom razgovoru i s nekoliko rečenica, bilo bi neumjesno pa čak i arogantno. No, time nipošto ne želim reći da ta i takva pitanja ne treba postavljati. Naprotiv! 

S jedne strane vidim "poraze čovječanstva" i patnje prouzrokovane izravnim ljudskim djelovanjem i s druge strane tzv. nepoznatu patnju kao izvjesni "misterij". Premda se dobije dojam kao da prevladavaju "porazi čovječanstva", osobno sam skloniji tražiti razloge sreće i nade, one osobne i čovječanstva kao takvog. Zašto? Jer lamentiranjem nad čovječanstvom i katastrofičnim dijagnozama o ponašanju čovjeka i svijeta općenito ne pomažemo im ići naprijed. Upravo i ovaj blagdan Uskrsa dodatno opravdava jedan takav stav. Zapravo, u čovjeka je ugrađeno više plemenitosti i dobrote nego što nam se ponekad čini. Konstatacija o odsutnosti dobra i dobrote stvara samo nove frustracije i ne potiče baš na još zamašnije zauzimanje oko ostvarenja čovjeka i društva po mjeri Božjoj. Time nipošto ne želim poručiti da treba uljepšavati svijet. Konstatacija kako jest u svijetu, dapače, to je naša zadaća, ali onda nipošto stati na tome, nego otkriti i drugi korak, tj. pomoći svojim sasvim konkretnim životom da taj svijet postane bolji, uz svu kontigentnost, dakle, ograničenost nesavršenog bića. 

I u našoj domovini zrcale se raznorazna prepletanja i sukobi interesa svjetskih moćnika. Često se puta govori kako smo malen narod, i uz to najvećim dijelom katolici i da svoju samostalnost imamo zahvaliti i Vatikanu. Kako u tom kontekstu gledate na skori treći Papin pohod Hrvatskoj i može li taj događaj, osim na vjerskom, utjecati i na naš međunarodni položaj? 

Prije svega veselim se ponovnom posjetu Svetog Oca našoj domovini. Moram priznati da u meni postoji i izvjesni strah, znajući za njegove ne baš zanemarive zdravstvene teškoće, tj. hoće li moći i uspjeti ispuniti tako opsežan program bez značajnijih fizičkih smetnji. Zasigurno, ne samo zbog činjenice da je riječ o jubilarnom 100. putovanju izvan Italije, što će izazvati osobitu pozornost svih svjetskih relevantnih medija, svaki posjet Svetog Oca nekoj zemlji je i izvjesna vanjskopolitička, dakle međunarodna promidžba dotične države. Ta u konačnici njegovi pohodi su zapravo državni posjeti. 

 

Predsjednik nije odgovorio 

 

No, kolikogod volim svoju zemlju, moram priznati da mi to nije u prvom planu mojih osobnih iščekivanja. Više želim usredotočiti svoja očekivanja i svoju pažnju na riječi i govore ohrabrenja u našem aktualnom, kako crkvenom, tako i društvenom trenutku, koje će nam Papa zasigurno uputiti. Hoće li naići na plodno tlo ili ćemo svoju pažnju primarno usmjeriti na zbrajanje broja prisutnih, tzv. bolji prijam u Zadru ili Osijeku, Dubrovniku ili Rijeci, odnosno odjek posjeta u svjetskoj javnosti. Jer ipak, dugoročno gledano, najbolja promidžba naše zemlje i najkvalitetnije poboljšanje međunarodnog položaja naše domovine zapravo su promjene koje bi se trebale dogoditi u nama, potaknute i skorim posjetom, poticajem i ohrabrenjem koje će nam dragi gost iz Rima uskoro uputiti. 

Svojedobno ste bili posebno u središtu interesa medijske javnosti kad ste u rujnu 2000. godine zajedno s časnom majkom sestara dominikanki, sr. Katarinom Maglicom, napisali otvoreno pismo predsjedniku Mesiću. Je li Vam on ikada odgovorio na Vaše pismo, i što Vam se čini, je li se danas u Hrvatskoj nešto promijenilo u odnosu na ono o čemu ste pisali prvom čovjeku u državi? 

Slutio sam da ćete mi postaviti i to pitanje. Što reći? Osobni odgovor nismo nikada dobili i čudno bi bilo kad bismo ga nakon toliko vremena još i očekivali, premda bi možda - s tolikom vremenskom distancom - bilo zanimljivo pročitati odgovor na neka pitanja našeg pisma: pijetet prema mrtvima, dokazivanje nečije nevinosti ili njegove krivnje od sudstva, koliko nam je predsjedničke prisutnosti u javnom životu uistinu nužno i potrebno, ishitreni i nepromišljeni koraci pomirenja itd. Da, u Hrvatskoj se od tada puno toga promijenilo od navedenih tema i pitanja, na žalost, kao iz nekog inata bojim se ne na bolje, nego na gore. Očekivanja društva i nas i dalje su na stanovištvu da dotična služba ima prije svega ulogu povezivanja i mirenja, nipošto podjela i razdvajanja. 

Kako se prema Vašem mišljenju Crkva treba danas ponašati u našem društvu, i može li se kako utjecati na odgovorne u politici, ekonomiji, znanosti, umjetnosti i drugim područjima, da bi život u Lijepoj našoj bio dostojniji čovjeka? 

Razmišljanje predstavnika Crkve u Hrvatskoj o politici, na žalost, ma kako dobronamjeran bio, nalazi se na vrlo klizavom terenu. Zašto? Zato jer postoje uvriježena mišljenja da su Crkva i politika dva posve različita subjekta i kao takvi ne mogu (štoviše ne smiju!) imati međusobno nikakve veze. To je potpuno netočno! Crkva se ne smije miješati u partijsku, stranačku politiku, ali, u ekonomskoj, znanstvenoj i kulturnoj politici ove zemlje njen bi angažman morao i trebao biti dobrodošao prinos, jer to je također i njeno poslanje. Crkvi nije poslanje biti daleko od ljudi, nego, naprotiv biti s ljudima, zauzimati se za dobro čovjeka i društva. 

Crkva se ne smije dati zavesti niti slijegati ramenima, po načelu "Tako je, što možemo!" Možemo! Ne smijemo popustiti pred klimom da je bavljenje politikom nečastan posao i kako je bolje njom se ne baviti! Nekad smo imali jednopartijski sustav, a sad se stvara klima da ljudima omrzne politika kao takva. Što je činiti? Treba se aktivno uključiti u rasprave i ne odati se malodušju te u izvjesnom smislu riječi kapitulirati. Dakle, pomoći stvaranju novih generacija političkih kreatora i načina vođenja političkih diskursa, to nije bavljenje politikom, nego omogućavanje politike. Stoga Crkva treba i u ovom našem hrvatskom društvu pomoći da u njemu bude moguća politika, odnosno politike po mjeri čovjeka. U tom kontekstu osobno nemam nikakvih teškoća s kritikama Crkve jer je onda na tragu Kristovom, jer onda ispunja svoje poslanje, a to je biti s ljudima. 

 

Korisno sjećanje 

 

Hrvatski su biskupi odlučili da od ove godine prvi put, jedan od njih, konkretno dubrovački biskup Želimir Puljić, predvodi misno slavlje na svibanjskoj komemoraciji bleiburških žrtava. Ovih se dana spominje inicijativa o trajnom obilježavanju žrtava Krbavske bitke. Što mislite, bi li se kod nas na jednome mjestu trebalo podići spomenik svim hrvatskim žrtvama kroz povijest, i kako na ovu ideju gledate u kontekstu uskrsnuća svega stvorenoga na koncu vremena? 

l osobno sam mišljenja da treba moliti za sve, i žive i mrtve, i uspjele biografije i manje uspjele životne priče, i predstavnike raznih političkih opcija kao i sve stradalnike, ma ne znam od koje ruke bili pogubljeni, odnosno od koje i u kojoj se ideologiji to stradanje dogodilo. Stoga pozdravljam i podupirem odlazak u Bleiburg i druga stradališta. Međutim, politike i političari skloni su čak i u tim kontekstima ubirati poene, pa se kao Crkve ne smijemo dati upregnuti ni u čija politička kola. 

Što se tiče obilježavanja pojedinih stradanja, pa i našega naroda tokom povijesti, tu treba također biti vrlo razborit. Naime, u tom kontekstu nameće mi se pitanje, koliko zapravo trebamo sjećanja da se ne bi dogodilo nepotrebno "produciranje povijesti"? Živimo na prostorima gdje se ponekad povijest iz velikog žara prevrednuje, pa nije više sjećanje, nego nesvjesni bijeg od stvarnosti. Korisno je sjećanje koje djeluje inspirativno za preobražavanje stvarnosti na zajedničko dobro i nije usmjerena lekcija protiv nekoga danas. Nadam se da će tako biti obilježeno i spomen na stradalnike Krbavske bitke (1493.), sve drugo bi bilo opasno sjećanje i nekršćanska molitva mementa. Stoga sam osobno skloniji o gradnji "spomenika budućnosti", a to je rad i zauzimanje oko preobrazbe čovjeka i društva kao takvog, po mjeri Božjoj. Jer na koncu vremena spremnost i sposobnost za uskrsnuće bit će mjereno upravo kroz uspjele i kršćanski i ljudski dosljedne živote, a to su spomenici za budućnost i spomenici budućnosti.