|
U povodu našega 500. broja, Urednik je
povjerio o. Ljudevitu Maračiću, dugogodišnjemu glavnom uredniku "Veritasa",
koji u listu surađuje od prvih brojeva, kada se mjesečnik još nazivao
«Glasnik sv. Antuna Padovanskoga», da opiše početke i rast ove revije, sve
do dana današnjega.
Sjećam se prilično dobro porođajnih časova. Na
općemu vjerskom obzorju stidljivo se naziralo proljetno buđenje koje je
Crkvi nagoviještao Drugi vatikanski sabor, te se i na domaćem području
počelo zapažati blago komešanje promjena. Naš redovnički subrat, o. Ivon
Ćuk, u ono vrijeme zaista poznati propovjednik, traženi konferensijer i
vrsni apologet, hrabro se upustio u pustolovinu koja, eto, traje već skoro
45 godina. Istina, njegova ideja da uredi, pripremi i u tisak dadne
katolički list nije bila ništa po sebi originalna. Još je bilo živo
prisjećanje na bogatu ponudu vjerskog tiska u međuratnom razdoblju, kada je
Crkva u Hrvata imala dnevnik, tjednike i bezbroj mjesečnika, da bi sve to u
ratu, a ono što je i preživjelo rat, bilo dokrajčeno slovom zakonskih
dekreta ili pod pritiskom policijske represije. Punih desetak godina totalni
muk…
Smioni pothvat
Uz punu podršku svojih poglavara, i materijalnu i moralnu pomoć, o Uskrsu
1962. godine o. Ivon pokreće katolički mjesečnik kojemu daje naslov "Glasnik
sv. Antuna Padovanskog", u izdanju Provincije franjevaca konventualaca,
kojoj je pripadao. Bio je to pionirski, smioni pothvat, koji je uskoro za
sobom povukao ostale publicističke djelatnike našega crkvenog života. I
nicali su redom, jedan za drugim, "Glas Koncila", "Glasnik Srca Isusova i
Marijina", "Marija", "Mali koncil", "Kana", i redom dalje, sve do dana
današnjega.
Prvi broj izišao je u skromnoj nakladi od 4.000 primjeraka. Bilo je to samo
istraživanje terena i ispipavanje raspoloženja javnih vlasti, koje su sve
više bile zatečene naglim porastom naklade, tako da je već nakon dvije
godine tiraža ovog mjesečnika dosegla godišnji prosjek od preko 33.000
primjeraka po broju. Porast naklade nastavljen je do 1966. godine, kada je
dosegnut rekord u broju primjeraka, gotovo 40.000 na mjesec, a pojedini
brojevi, kao onaj u cijelosti posvećen hrvatskom hodočašću u Svetu Zemlju,
tiskan je u 42.000 primjeraka. Od te godine tiraža stagnira i postupno
počinje opadati, sve naglije i brže, tako da je početkom 1973. godine, kada
se urednik povukao i došlo do značajnijih personalnih promjena, "Veritas"
tiskao u 22.000 primjeraka, ali s dosta remitende. Blaga tendencija opadanja
nastavila se i dalje, sve do naših dana, kada se revija tiska u 5.000
primjeraka.
Vjerojatno nitko od nas ne može potpuno objektivno odgovoriti što je taj
list značio za vjerski život našeg puka. Otklonimo li ekstremno mišljenje
onih koji precjenjuju njegovu ulogu, kao i onih koji podcjenjuju njegovu
važnost, ostaje da pokušamo mirno odvagnuti i odrediti njegovo mjesto u
životu Crkve u Hrvata, pa i šire.
U imenu sv. Antuna
"S mnogo volje pokrećemo list, koji nosi ime Božjeg i našeg miljenika.
Poradi čega? Da doprinesemo svoj obol Božjoj slavi, časti sveca i duhovnoj
potrebi naših vjernika. Antun je prolazio svijetom, propovijedajući djela
Gospodnja. Donosio je mir, utjehu, dobrotu, savjet i radost. To i samo to
želimo preko ovoga lista činiti i mi, njegova subraća". Ove uvodne riječi
prvog broja kao da najavljuju program koji bi list trebao slijediti.
Prvo što upada u oči listajući prvo godište "Glasnika" jest njegova
jednostavna i skromna vanjska oprema. Na običnom novinskom papiru, bez
razlikovanja omotnice od ostalih stranica, list se danas doima zaista
staromodno i ponešto naivno. Izražena i naglašena duhovna nota s ponekim
primjerom i ponešto informacija, uglavnom iz vanjskoga katoličkog svijeta
(koje je pripremao potpisnik ovog priloga slušajući uglavnom svakodnevni
program Vatikanskog radija, samo dakako kada nije bilo "slučajnih" smetnji
na valovima), pomalo iz broja u broj počinje evoluirati prema sve
privlačnijim sadržajima i modernijem ukusu. Već od prvih brojeva odskaču
prilozi i članci koje urednik potpisuje pseudonimom Yves Ivonides. To je
jedini potpis koji susrećemo u prvom godištu našega "Glasnika".
U znaku pseudonima
Ujesen iste godine u Rimu počinje Koncil, ključni trenutak Crkve našeg
vremena, pa je razumljivo da su koncilske informacije i reportaže zauzimale
istaknuto mjesto u tim brojevima lista. Urednik je osobno kao izvjestitelj
prisustvovao prvim zasjedanjima Koncila, bio je akreditiran kao novinar,
jedan od rijetkih iz naših krajeva, te je objavio nekoliko iscrpnih i
analitičkih reportaža, kojima i danas možemo zavidjeti na životnosti,
iscrpnosti i dovitljivosti. Prva urednikova reportaža s Koncila zauzima
devet punih stranica u listu koji ima svega 24 stranice.
Ne možemo se sada prepustiti analizi pojedinih brojeva i godišta, jer bi za
to trebala cijela knjiga, a ne nekoliko naših stranica, te samo izdvajamo
nekoliko osobnih zapažanja sada iz daleke vremenske distance. Na primjer,
pitanje suradnika.
U "Glasniku" se izredalo, osim već spomenutog urednika o. Ivona, mnogo
poznatih imena katoličke publicistike, dakako, prema tadašnjoj tradiciji,
najčešće pod pseudonimom. Takva su bila sumorna vremena, pa je bilo
razborito kriti identitet od očiju javnosti, premda su unatoč tome
tajnovitost potpisnika lako prepoznavali oni koji su za to bili zaduženi.
Prvo takvo ime koje valja spomenuti, a pojavljuje se pod pseudonimom Vjera
Marini, pripadalo je ženi koja će uskoro postati i prepoznatljivi znak
katoličke publicistike u nas. Bila je to novinarka Smiljana Rendić, ludo
zaljubljena u Katoličku crkvu i oštra kritičarka nekih tadašnjih ekstrema
vezanih uz koncilsko i pokoncilsko buđenje. Njezin serijal o povijesti nekih
papa spada, usuđujemo se reći, u red najboljih priloga koji su ikad
objavljeni u našem listu. I sve dok nije naprasno prekinula svoju ne baš
dugotrajnu suradnju, Marini je neumorno popunjavala serije portreta i
susreta, čime započinje žanr vrlo omiljen u svim daljnjim godištima lista.
Vrsni suradnici
Uz Rendićku, koja je "prebjegla" polumjesečniku (i kasnijem tjedniku) "Glasu
Koncila", kojemu je ostala vjerna sve do svoje smrti, naš se list može
podičiti još jednim vrsnim suradnikom iz ove relacije. To je bio Živko
Kustić, sve do danas novinarska i publicistička ikona katoličke pisane
riječi. Šteta samo što je i njegova suradnja nedugo potrajala. Uz Kustića
svakako treba spomenuti Hrvoslava Bana, opet jedno od imena zakrivenih
pseudonimom. Ovaj tada mlađi književnik njeguje u listu roman u nastavcima i
obrađuje kulturnu povijest na zanimljiv način. Neko vrijeme je čak izgledalo
da bi Ban u daljnjoj perspektivi mogao naslijediti o. Ivona za uredničkim
stolom. No, i njegovo ime dosta brzo nestaje sa stranica našeg lista, što je
postala gotovo uobičajena pojava u prvom desetljeću našeg izlaženja. Ovdje
valja podsjetiti i na još neka, pretežito laička imena, zato redovito
zaodjenuta velom pseudonima, kao što je Selma Milanić (nadamo se da će je
čitatelji moći prepoznati u zasebnom prilogu ovoga broja), pa mnogi drugi,
kojima ograničeni prostor ne dopušta da ovdje posvetimo više pažnje.
Različite kritike
"Glasnik" sve više pobuđuje pažnju i podijeljenost u našoj crkvenoj
javnosti. Iz raznih dopisa i urednikovih odgovora vidi se da su reakcije
znale biti prilično burne i kritičke. Odgovori najčešće duhoviti, ponekad sa
žalcem sarkazma. Godine 1965. mjesečnik povećava format, tehnički je vrlo
dotjeran, tiska se u Osijeku, nakon što se počelo u Đakovu i nastavilo u
zagrebačkoj "Epohi". Jedan urednik u tadašnjim političkim novinama piše:
"Tehnički ste dobro opremljeni. Izišli ste iz grafičkog paleolitika, u
kojemu se do nedavna nalazila vjerska štampa kod nas." Baš nekako u to
vrijeme, rješenjem nadležnoga suda trebalo je zaplijeniti cjelokupnu nakladu
listopadskog broja iz 1965., ali je srećom odluka preinačena u novčanu
kaznu, ne baš tako neopipljivu.
Uskoro se na stranicama "Glasnika" pojavljuju novi trendovi koje je tek
završeni Koncil počeo promicati,a to su otvorenost liturgijskoj obnovi i
ekumenskoj djelatnosti. Baš ta tema ekumenizma, koju pokreće mladi doktor
ekumenske teologije, Juraj Kolarić, bilježit će kroz dva desetljeća
otvorenost lista za koji su neki počeli govoriti da je konzervativan i
zatvoren za promjene i obnovu. Počele su stizati kritike, s desne i s
lijeve, te je list počeo biti oprezniji i osjetljiviji na pisanje, što do
izražaja dolazi i u urednikovu odgovoru čitateljima: "Urednik mora imati
izvanredna ticala, mora instinktivno slutiti pa pogoditi o čemu ovaj tren
treba pisati, kako to treba pretočiti… Zato se urednik s jednom rečenicom
bori i do dva sata u noći. Može li, ne može li, kako će biti shvaćena, jer
vjersko novinarstvo nije samo prepisivanje katekizma i slaganje molitvenika…
Kad bi naše pobožne dušice znale sve muke urednika, manje bi kritizirale, a
više za nj molile. On je uvijek (bilo) na tavi, (bilo) na žeravici."
Promjena imena
Unatoč svemu, čini se da urednik ipak nije bio dovoljno oprezan, pa je zbog
jednoga vrlo zanimljivog razgovora (o stanju Crkve u socijalističkim
zemljama) prosinački broj "Glasnika" iz 1967. zabranjen i ovaj put zaista
zaplijenjen i uništen. Bio je to golem financijski udarac za tada afirmirani
list, i ujedno poticaj da se promijeni ime, o čemu se u Uredništvo
razmišljalo i prije. Prvi sljedeći broj pojavljuje se pod današnjim nazivom
"Veritas", a urednik obrazlaže promjenu ovim riječima, makar su mnogi
slutili da je djelomična pozadina promjena posljedica prethodnih represija:
"Svakako, to nismo učinili radi pomodarstva. A nije učinjeno bez razloga.
Možemo vas uvjeriti da je to trebalo izvršiti. Veritas u latinskom jeziku
znači istina. Čini nam se da se naše vrijeme najviše ogriješilo upravo o
istinu. Sveti Antun borio se za života da učvrsti evanđeosku istinu koja se
u to vrijeme mrvila… Naziv 'Glasnik' ne odgovara više ni sadržaju ni
grafičkoj opremi našeg lista. On se razvio u nešto više…Morali smo uskladiti
naziv s onim što list predstavlja. Zato smo to i učinili."
Tako ulazimo pomalo u razdoblje koje imenom opečaćuje djelatnost nove
revije. U prvi plan izbija traganje i borba za istinu, što posebno do
izražaja dolazi u mjesečnim osvrtima i prigodnim komentarima. To je sada
najjača, ali i najizloženija strana revije. Uz o. Ivona, komentare (bez
žestine i oštrine koje su krasile urednika) piše Živko Kustić, ali samo
zakratko. O. Celestin Tomić počinje pisati svoje biblijske serijale, u čemu
je ostao vjeran do svoje nedavne smrti. Revija se istovremeno okreće
mladima, pa Tribina mladih vjernika zauzima dosta stranica. Dugo su je
zajedno uređivali o. Nikola Roščić i o. Ljudevit Maračić, dvojica koja će
uskoro preuzeti odgovornu i vodeću ulogu u uređivačkoj politici revije.
Život kao bitka
Naklada je počela dosta naglo opadati. Pojavljuju se mnogi drugi listovi,
neki pokrajinskoga obilježja, a neki namijenjeni i za cijelo nacionalno
područje. Apologetski, ponekad polemički stil glavnog urednika počeo je
dijeliti duhove. Neki su se naprosto okrenuli drugoj ponudi. Naklada lista
tijekom 1970. pada za pet tisuća, čuju se kritike na račun "Veritasa", ali
o. Ivon ne sustaje: "Podrška čitatelja ublažit će sve ubode koji dolaze sa
strane i pružit će nam neslomivu snagu da se borimo za ono što smatramo –
Istinom. Ne kažemo da smo neprevarljivi. Uvijek smo pripravni javno pogrešku
ispraviti, ali tko nas neobrazloženo napada, bit će uvijek napadnut. Život
je bitka, a ne nekakav bolećivi sentimentalizam. Oštrina riječi nije uvijek
nedostatak ljubavi. To je za one koji nam predbacuju da smo često polemični…
Ljubav nije izdana kad se netko pošteno za istinu bori.. Važno je ne bježati
od svjetla. Ne moramo svi jednako misliti, ali svi moramo ljubiti istinu i
ustrajno je tražiti."
Ta odlučnost uvukla je "Veritas" i u neke neugodne borbe, kakva je npr. bila
otvorena polemika sa zadarskim nadbiskupom u vezi s osnivanjem metropolije u
Splitu. Uslijedila je čak i tužba tridesetorice katoličkih intelektualaca
tadašnjoj BKJ, zato što "Veritas" ruši autoritet jednog nadbiskupa, na što
se urednik osvrće u listu: "Za 'Veritas' neka se previše ne brinu. Ako piše
krivo, sam će propasti. Ako bude nastavio s istinom, bit će raspet. Ostat će
samo oni koji ništa ne kažu!" Od vrsnog apologeta Yves Ivonides se razvija u
rasnog polemičara. Do dana današnjega mnogo je rečeno i zapisano o tom
polemičkom i uzbudljivom periodu našeg lista. Vrijedilo bi to opširnije
obraditi, ali to sada nije tema našeg prikaza, makar pomalo stvara okvir
onoga što će ubrzo uslijediti.
Promjena urednika
O Božiću 1972., deset punih godina otkako je pokrenuo ovaj list, o. Ivon Ćuk
odlazi. Za glavnog urednika imenovan je o. Ljudevit Maračić, koji će tu
službu obavljati preko 25 godina, sve do jeseni 1998. Kao izravni sudionik u
ovim promjenama, potpisnik može navesti samo nekoliko njemu poznatih
čimbenika koji su doveli do toga. Najprije, vrtoglavi pad naklade. U tri
godine list je smanjio tiražu za dobrih 10.000 primjeraka, zatim, tu je već
spomenuta pojava naglog povlačenja određenog broja vrsnih suradnika, pa
nezavidna financijska situacija zbog visokog poreza (blokiran žiro-račun,
što je trebalo dugo razmrsivati i nakon promjena), i konačno određena
izolacija u samom uredništvu, jer se većina članova povlačila i distancirala
od prenaglašene kritičnosti i polemičnosti, koja je mogla zbuniti čitatelje.
I konačno, ne manje važan razlog, bilo je zdravstveno stanje o. Ivona, koji
će uskoro na tešku operaciju i zasluženi oporavak.
I tako je u veljači 1973. u impressumu lista osvanulo novo ime glavnog
urednika. Prvi brojevi, uz malo krzmanja i nesigurnosti, ipak su potvrdili
da novo uredništvo želi slijediti zacrtani put, srednji put, kako smo liniju
lista više puta nazivali u Uredništvu. Ipak, objektivno govoreći, izgubili
smo kvalitetu, što smo pokušali uravnotežiti povećanjem broja stranica.
Počinju se javljati nova imena, pseudonimi pomalo nestaju. Pokušavamo svakom
broju dati određenu temu s više priloga.
Od onih koji listu nastoje vratiti ili bar sačuvati popularnost svakako
valja spomenuti vrsne i zapažene uvodničare, o. Nikolu Roščića i o. Špira
Marasovića. Njihovi mjesečni osvrti, pod raznim nazivima, izazivaju pažnju,
pobuđuju osvrte, potiču na razmišljanje pa i osmijeh, zašto ne? List
izbjegava skrajnosti u idejnom svrstavanju, ako se o tome u nas može uopće
ozbiljnije govoriti. U povodu 150. broja lista njegov tadašnji odgovorni
urednik Nikola Roščić piše: "Što zapravo hoće 'Veritas'? Pomalo suzdržan,
kritičan i bez popuštanja senzacionalnosti, 'Veritas' prati život i zbivanja
u općoj i mjesnoj Crkvi, uvijek sklon da ističe izvorne i autentične
kršćanske vrednote, da bude glasnik evanđeoske poruke koja oplemenjuje
čovjeka. To je njegova namjena, koja opravdava njegovo izlaženje i
opstanak."
List sve češće ugošćuje poznata imena crkvene i svjetovne javnosti,
objavljuju se razgovori, pa se u tom razdoblju izredalo dosta poznatih i
zanimljivih ljudi iz svijeta i domovine. Uredništvo kroz više mjeseci
anketira čitatelje da bi upoznao njihove sklonosti i mišljenja o samom
listu. Od tema koje posebno vole, čitatelji izdvajaju Bibliju, ekumenizam,
mlade i kulturnu prošlost.
Manje uzbuđenja
Sljedećih godina, sve do sredine devedesetih, primjećuje se neko smirivanje,
ali pomalo i dalje naklada pada. Izdavač je ponovno uspio okupiti sve
najbolje svoje snage kojima je Provincija franjevaca konventualaca
raspolagala. Nakon pet godina pauziranja čitatelji su ponovno imali priliku
susresti ime Yvesa Ivonidesa, koji će kroz dulje vrijeme pisati povijest
papa. Uredništvo dobiva kao vanjske suradnike poznate katoličke djelatnike
svećenike Žarka Brzića iz Zadra i Luku Depola, urednika "Malog Koncila", a
od ženskih imena sve popularnije postaju Maša (današnja Ana Penić), koja će
ostati najvjernija vanjska suradnica lista do dana današnjega, i njezina
kolegica Marija Kunić (pseudonim). Njihova pisanja su se rado čitala,
prepričavala i komentirala. Unijele su u list toplinu koja često nedostaje
muškom peru.
List uživa određenu reputaciju, posebno kod dijela svećenika i biskupa. Tako
biskup Mijo Škvorc, svojedobno i sam redoviti suradnik lista, u povodu 200.
broja "Veritasa" bilježi: "Nisu to puke informacije. Nisu to skandalozne
pričice. Niti je 'Veritas' nasjedao jeftinom senzacionalizmu, niti pukoj
naivnosti, niti ogorčenom kritizerstvu. Čak i onda kad je zazvečalo
polemičko oružje, bilo je sve brzo spremno na primirje i – čak – na savez."
Potreba promjena
Određenu stabilnost potvrđuje i dugovječna vjernost tiskari "AG Matoš" iz
Samobora, koja već desetljećima tiska i sponzorira izdavačku djelatnost
našeg mjesečnika. Ipak, baš ta dugovječnost (preko 25 godina) potaknula je
urednika o. Ljudevita da se postupno povuče, te je 1998. službu glavnog
urednika preuzeo Marko Puškarić, dosad jedini stručno osposobljen
novinar-urednik, koji se iz osobnih razloga nakon skoro sedam godina povukao
s te službe i prepustio mjesto novim ljudima. Na provincijskom kapitulu,
održanom u proljeće ove godine, kao četvrti glavni urednik revije "Veritas"
pojavljuje se o. Ivan Bradarić, kojemu želimo da uvede list, ako ne možda do
tisućitog broja, onda svakako do daljnjih ili bližih proslava i jubileja.
|
