|
U spomen: Ante Vujić, 1938. – 2007.
Zagreb, 18. ožujka 2007. - Jučer, u subotu 17.
ožujka sahranjen je u svom rodnom mjestu Kijevu Ante Vujić, uzoran hrvatski
vjernik i domoljub, nakon što je ispraćen u Zagrebu gdje je proveo
posljednje godine svoga života i gdje je i umro 13. o. mj. u 69. godini.
Tko je Ante Vujić? Njegov lik i život mogu se
sažeti ovim riječima: vjernost Bogu, obitelji i hrvatskoj domovini! Te je
vrijednosti do kraja svoga života živio uzorno s cijelom obitelji, u njima
je odgojio i svoju djecu, a njima je zadivio i svakoga tko ga je poznavao.
Ante Vujić rođen je 1938. u Kijevu, kraj
Knina. Ondje se 1956. vjenčao s Marom Maloča. Bog ih je blagoslovio s troje
djece: Pavica, Ana i Jure. U poratnoj komunističkoj državi nije bilo lako
živjeti. Antu su mobilizirali u tadašnju jugo-mornaricu gdje je morao
služiti čak tri godine. Za to vrijeme supruga je ostala s troje malodobne
djece nezbrinuta, bez posla, živeći od poljoprivrede. Jedva se preživljavalo
dok joj se suprug nije vratio iz vojske. Nakon kratkog zaposlenja u Solinu,
poput tolikih Hrvata pošao je 1964. na rad u inozemstvo u Francusku. Uskoro
mu se pridružila i cijela obitelj. U Parizu su našli smještaj i posao i
krenulo se u život. Djeca u francuske škole, oboje roditelja na rad.
Iseljenički život nije bio lagan. Ipak, Ante se uspio zaposliti u jednoj
firmi gdje je ostao 23 godine, jer su cijenili njegovu čestitost, poštenje,
savjesnost i marljivost.
Koncem prošle godine, 26. prosinca 2006. Ante
je sa suprugom Marom proslavio u Zagrebu zlatni pir, 50. obljetnicu braka u
krugu svoje obitelji. Ovo je slavlje, koje je započelo najprije sv. misom
zahvalnicom, bilo nešto posebno imajući u vidu okolnosti u kojima se odvijao
njihov dugi i nimalo lagan životni vijek. Bila su to dva života ujedinjena u
jednom blagoslovljenom braku i uzajamnoj vjernosti, i gotovo cijeli radni
vijek proveli su na privremenom radu u inozemstvu, sve do mirovine. A onda
su se 1995. godine vratili u svoju sada slobodnu domovinu za kojom su toliko
čeznuli i konačno je i dočekali.
Prigodom njihova zlatnog jubileja s Antom smo
opširnije bili razgovarali o njegovu životu, pa nam je na pitanje, što ih je
držalo i održalo u stranom svijetu da su opstali i vratili se u domovinu,
Ante odgovorio:
„Bog, obitelj i Hrvatska. To su vrijednosti
koje smo čuvali, njegovali i koje smo prenijeli našoj djeci. A tu nam je
Crkva, tj. naša Hrvatska katolička misija u Parizu pomogla i spasila nas. U
odsutnosti domovine ona nam je bila oaza gdje smo doživljavali domovinu i
gdje su nam naši svećenici bili pravi pastiri. Spominjem samo neke od njih:
don Zdravko Ostojić i don Miljenko koji su nam sredili sve dokumente tako da
smo se mogli zaposliti, pa isusovci o. Vlado Horvat, o. Ivica Vitez i drugi
patri, koji su odgajali našu djecu u pravom vjerskom i hrvatskom duhu.
Svake nedjelje išli smo u hrvatsku crkvu, a djecu smo redovito vodili svake
subote u hrvatsku školu i na vjeronauk. Molitvu smo redovno obavljali,
nikad nismo sjeli za ručak ili večeru a da se nismo prekrižili i pomolili;
tako je to bilo u Kijevu, pa u Parizu, a tako je sada i u Zagrebu.“
Ante se po dolasku u Pariz odmah uključio u
rodoljubni rad za domovinu. Kad je Papa Ivan Pavao II. dolazio u Pariz
1980.g., Ante se prvi samoinicijativno javio i zajedno s nekoliko hrvatskih
rodoljuba pomogao je o. Vladi Horvatu organizirati veličanstvenu akciju
pozdrava Pape sa stotinjak hrvatskih zastava koje su zavijorile oko Svetoga
Oca i francuskog predsjednika na glavnom pariškom trgu Concordu, a čije su
se fotografije našle kasnije u svim monografijama ovog Papina pohoda
Francuskoj. Naravno da jugo-režim nije ostao indiferentan. Srednju Antinu
kćerku Anu uhapsili su 1983. u domovini zbog tzv. 'neprijateljske
propagande' i osudili je na godinu i po dana zatvora. Bila je jedna od
posljednjih osuđenih žena komunističkog jugo-režima koja je kao politička
osuđenica imala čast i zaslugu robijati za svoju domovinu i svoj narod u
zloglasnom ženskom zatvoru u Požegi.
Pričajući o tim godinama patnje, progona, ali
i ustrajne nade Ante nam je među ostalim rekao: „A onda kad je došla
Hrvatska država možete misliti kako smo bili radosni, kako smo slavili. Neki
su nam i od naših još za vrijeme komunizma pesimistički znali reći: 'Nikad
se ti nećeš vratiti u Hrvatsku!' Ali evo tu sam, i svoju mirovinu sada u
njoj provodim. Doživjeli smo pedeset godina braka, šestero unučadi. Rad je
bio težak, namučili smo se, ali je Bog blagoslovio i zadovoljni smo. Imamo
svoju kuću, napravili smo si i grobnicu i više ne tražimo ništa, i dok Bog
drži, hvala mu!“
Svoju su djecu Ante i Mara lijepo odgojili uz
pomoć Božju, uz pomoć Crkve i hrvatskih svećenika u Parizu. Uspjeli su im
prenijeti vrijednosti koje su i njih vodile: ljubav prema Bogu i domovini.
Kad su djeca krenula u školu počela su međusobno govoriti francuski. Otac je
međutim bio veoma odlučan: u kući se govori samo hrvatski, a izvan kuće kako
žele! To je djeci omogućilo ne samo da su naučila hrvatski, nego i još više
porasli u ljubavi prema svome narodu. Sve troje Antine djece već su
osnovali obitelji i to ne sa strancima nego s Hrvatima!
Kćeri Pavica i Ana završile su srednju školu,
a sin Jure pravni fakultet u Parizu. Ana i Jure su se zajedno s roditeljima
vratili u domovinu. A i Pavica, koja je trenutno zaposlena kao tajnica
gradonačelnika u jednoj pariškoj općini, s obitelji se sprema na povratak u
domovinu. Sin Jure najbolje je kapitalizirao roditeljsku pečalbu u tuđini za
sebe i domovinu. On je jedan od rijetkih Hrvata u Francuskoj druge
generacije koji su završili fakultet. Uglavnom djeca naših iseljenika završe
srednje škole i onda se zapošljavaju. Jure danas živi s obitelji u Zagrebu i
radi u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija i predaje kao
profesor na Diplomatskoj akademiji. Objavljuje knjige i do sada ih je
napisao već pet. Područje njegova znanstvenog rada jest geopolitika. O
svojim roditeljima i životnom putu njegove obitelji Jure ovako razmišlja:
„Životni put moje obitelji iz sela Kijeva,
siromašnog i težačkog kraja, do pariške metropole tipičan je primjer jedne
prosječne hrvatske obitelji koja je morala napustiti krajem šezdesetih
godina svoju domovinu pod gospodarsko-političkim pritiskom tadašnjeg
totalitarnog jugo-komunističkog režima. Iznimno cijenim njihov trud i
snalažljivost kad su se ohrabrili doći u Pariz, bez znanja jezika, dovoljne
naobrazbe i radne kvalifikacije. Unatoč tome i svih egzistencijalnih
restrikcija i odricanja neizmjerno sam im zahvalan najprije što su nama kao
djeci, a kasnije i kao odraslima pružali dovoljno obiteljske ljubavi i
potpore. Posebno cijenim što su nam pružili mogućnost pohađanja visokih
francuskih škola i što su nas odgajali u vjeri koja je u našoj obitelji
uvijek bila usko povezana s domoljubljem.“
Životni uspjeh Ante Vujića i njegove obitelji
koji su u stranom svijetu unatoč tolikim poteškoćama sačuvali temeljne
ljudske, kršćanske i hrvatske vrijednosti, i u njima svoju djecu odgojili,
koji su se u domovinu povratili i u nju i svoju djecu natrag doveli,
zaslužuje svaku pozornost, priznanje, ali i divljenje. Bog, obitelj,
domovina – vrijednosti koje su danas nažalost u slobodnoj Hrvatskoj i te
kako ugrožene sa svih strana, - ova je obitelji pokazala kako ih se može i
treba njegovati, čuvati i dalje razvijati, jer su one temelj na kojima se
gradi i obiteljska i narodna sretnija budućnost.
I za kraj: prigodom jučerašnjeg Antina
ispraćaja u župi bl. Augustina Kažotića u Zagrebu, u kojoj je Ante proveo
posljednje godine svoga života, župnik o. Tomislav Kraljević na kraju
obreda istaknuo je kako je Ante sa svojom suprugom ostavio cijeloj župi
lijep primjer kršćanskog svjedočenja: svake nedjelje zajedno sa svojom
suprugom, i to držeći je pod ruku, dolazio je redovito na župsku svetu misu.
- Vjernost do kraja, vjernost Bogu i obitelji u hrvatskoj domovini!
Ante, hvala Vam! Bila Vam laka hrvatska gruda,
koju ste toliko voljeli, i u kojoj sada počivate! A Bog Vam nagradio sve ono
dobro što ste nam svojim primjerom i preko svoje obitelji ostavili u
baštinu!
|
