|
Vatikan, 2. travnja 2007. (Radio Vatikan) - U
ponedjeljak, 2. travnja, tijekom svečanosti održane u Bazilici svetoga Ivana
Lateranskoga, nakon 21 mjeseca zaključen je biskupijski dio kauze za
beatifikaciju i kanonizaciju sluge Božjega Ivana Pavla II. Bio je to
trenutak koji su radosno očekivali vjernici iz cijeloga svijeta. Isto se
tako, sa snažnim osjećajima i velikim uzbuđenjem iščekivala i Sveta Misa
zadušnica za Ivana Pavla II., koju je, s početkom u 17 sati i 30 minuta, na
Trgu svetoga Petra predvodio papa Benedikt XVI. Jutros je pak, u spomen na
drugu obljetnicu preminuća pape Wojtyłe, kardinal Stanisław Dziwisz služio
Svetu Misu na njegovu grobu. Kardinal je tijekom Mise istaknuo kako je Ivan
Pavao II. bio „Papa života“, te napomenuo kako nas činjenica da upravo
svetost postaje najkarakterističnija i najprepoznatljivija crta njegova
ponašanja i njegove službe, ispunja radošću i nadom. Kardinal, koji je bio
osobni tajnik Ivana Pavla II., večeras će predvoditi bdijenje s mladima, u
spomen na blagopokojnoga papu, koje će popratiti razmišljanja nadbiskupa
Angela Comastrija, glavnoga Papina vikara za Grad Vatikan.
Formulom pročitanom na latinskome jeziku, msgr. Slawomir Oder, postulator
kauze, objavio je predaju dokumenata o životu, krepostima, kao i općenito
čudima pape Wojtyłe, Zboru za proglašenje svetih. Kardinal Camillo Ruini,
Papin vikar za grad Rim, pred okupljenim je vjernicima razmišljao o
duhovnome liku Ivana Pavla II., i posebice o njegovu osobnom odnosu s Bogom.
Taj se odnos – kako je napomenuo kardinal – pokazao vrlo jakim već u
djetinjstvu, i nije nikada prestao rasti i jačati. Otac je volio ovoga
poljskog mladića, sjedinio ga je sa sobom i zadržao ga je u tome jedinstvu,
ne pošteđujući ga kušnji u životu, i čineći ga uvijek ponovno dionikom Križa
svoga Sina. Siguran da ga Bog voli, i radosno odgovarajući na tu ljubav,
Karol Wojtyła je pronašao smisao, jedinstvo i svrhu vlastita života. Sve one
koji su ga upoznali, izbliza ili samo izdaleka, pogodilo je bogatstvo
njegove čovječnosti, njegova potpunoga ostvarenja kao čovjeka; ali još je
znakovitija činjenica da se ta punina čovječnosti na koncu podudara s
njegovim odnosom s Bogom, drugim riječima, s njegovom svetosti – istaknuo je
kardinal Ruini.
Osvrnuvši se na dvije bitne sastavnice osobnosti Karola Wojtyłe – molitvenu
dimenziju i slobodu, kardinal je kazao da je papa molitvu doživljavao kao
dar, užitak i radost. Pritom se prisjetio njegove sabranosti, štoviše – kako
je kazao – potpunoga predanja u koje je uranjao kada je molio. Prisjetivši
se bezbrojnoga mnoštva ljudi koji su mu se obratili kako bi primili Božju
pomoć, kardinal Ruini je kazao da je u ladici klecala, papa držao prošnje
koje su mu stizale, kako bi ih osobno prikazao Gospodinu. Govoreći pak o
slobodi Karola Wojtyłe, kardinal je istaknuo kako je uvijek bio spreman
poslušati, i prihvatiti kritiku; osobito je volio suradnju i poštovao je
slobodu svojih suradnika, ali je isto tako znao biti samostalan u konačnim
odlukama i posebice, nije odustajao od zauzimanja teških i „nezgodnih“
stajališta u strahu od reakcije vlasti protivnih Crkvi, u godinama službe u
Poljskoj, ili od nerazumijevanja i neprijateljstva prevladavajućega općeg
mišljenja u godinama papinstva.
Njegov veliki poticaj „Ne bojte se!“, kojim je započeo svoje papinstvo,
proizišlo je i iz te unutarnje slobode, nadahnute vjerom; a on je,
konkretno, bio zarazan poticaj koji je oslobodio Poljsku, i ne samo nju, od
straha i političke, kulturne i duhovne podložnosti. Ivan Pavao II. bio je
odvojen od dobara ovoga svijeta, - kazao je nadalje kardinal - i upravo mu
je to duševno stanje pomoglo cijeniti ljepotu prirode i umjetnosti, kao i
toplinu prijateljstava, odvažnost misli i športske uspjehe. Spomenuvši
njegovu skrb o braći, koju je Karol Wojtyła svjedočio još kao mladić,
kardinal je napomenuo kako se papa koncentrirao na pozornost prema osobi i
njezinim problemima. Zbog toga se neprestano zalagao za materijalnu pomoć
siromašnima i potrebitima, kao i za skrb o bolesnima. Njegovo je srce bilo
za siromašne, malene i one koji trpe, a to objašnjava i duboku duhovnu
blizinu koju je osjećao prema Majci Tereziji iz Kolkate. U stvari, iza
neiscrpne snage njegova svjedočenja Kristove istine, stajala je čvrsta vjera
– bila je to jednostavna vjera djeteta, a istovremeno vjera velikoga čovjeka
kulture, svjesnoga današnjih izazova; bila je to ponajviše vjera čovjeka
koji je u određenom smislu već vidio Gospodina, doživio izravno iskustvo
otajstvene i spasenjske nazočnosti Boga u vlastitome duhu i životu – kazao
je između ostaloga kardinal Ruini, te na koncu podsjetio kako je i u
najvećoj boli, Karol Wojtyła utjehu pronalazio u Mariji, kojoj se u
potpunosti povjerio.
Jedan od najvažnijih simboličnih trenutaka na današnjoj svečanosti bilo je
postavljanje voštanih pečata na brojne dokumente sakupljene tijekom 21
mjeseca rada. Proučavanje tih dokumenata sada je zadaća Zbora za proglašenje
svetih. Odgovarajući na upit novinara naše radio postaje, u čemu se sastoji
razmatranje tih dokumenata, kardinal José Saraiva Martins, pročelnik te
vatikanske ustanove, napomenuo je kako povik „Svetac odmah“ jasno govori što
misli Božji narod, ali to nije dostatno. Stoga je potreban rad ovoga zbora
kako bi se utvrdilo je li taj glas svetosti utemeljen. Puno sam se puta
susreo s Ivanom Pavlom II., i uvijek sam bio duboko uvjeren da je on doista
svet, s onom svojom tako dubokom poniznošću, i tako snažnim duhom molitve –
kazao je nadalje kardinal. On je doista bio svet, bio je živo Evanđelje, i
sada, kada proučavam taj slučaj, jasno je da ta sjećanja moraju biti nazočna
u mojoj duši i mome srcu. Stoga se nadam da će kauza što prije doći do
završnoga razdoblja. Valja podsjetiti da se za Ivana Pavla II. nije čekalo
pet godina za početak kauze za beatifikaciju, ali on nije oslobođen samoga
procesa. Svi želimo da Ivan Pavao II. bude što prije uzdignut na čast
oltara, ali poštujući norme Kanonskoga prava – kazao je kardinal Saraiva
Martins.
|
