|
Vijesti su na radiju ponovno
bile loše. Hrvatsku ne žele primiti u europsku zajednicu. Tomu se ustrajno
protive stare kolonijalne sile Engleska, Nizozemska i još neke. Sloboda u
Hrvatskoj izgleda kao stari zgužvani papir. Šuta ga tko želi.
Ovo i slično odjekivalo je u
Ružinoj glavi dok je umorno sjedila za stolom. Pokušavala je i danas pronaći
kakav posao, ali uzalud. Ništa čudno! Velik je broj Hrvata nezaposlen.
Političari se prilikom izbora natječu tko će obećati veći broj radnih mjesta,
međutim, kada izbori prođu zaborave na to. I onda opet ispočetka, a u
međuvremenu se mora jesti.
Zbilja, kako će preživjeti ona
i mama sljedeće dane? Ruži to uopće nije bilo jasno. Potrošile su sav novac koji
su imale. Nije da su se razbacivale, ali on je otišao. Plaćanje svih dospjelih
računa, krštenja, vjenčanja, sprovodi ..., novac je curio kao lud. Mama je
istina primala neku mirovinu, ali što se može s tim? Nije dostatno izmiriti ni
četvrtinu od obveza koje uredno prispijevaju svaki mjesec. Da uspije ponovno
naći kakav privremeni posao, našla bi nekako i vremena da ga ne odbije. Ovako,
ni to sada nije baš tako moguće otkada je mama u bolnici. Nekako su je tamo
primili, samo ne žele pristati da baš sve bude besplatno. U zdravstvu se svaki
dan treba nešto novo i nešto više plaćati. Kuda ide ova država? Jesu li se
bojovnici za to borili, često i bez oružja, tako rekuć golim rukama?
Da je brat Damir tu, on bi znao
odgovore na mnoga pitanja. Bio je tako tvrd i tako stamen. Kako je samo junački
prebolio očevu smrt. Tek je kratko upitao gdje ga je točno granata pogodila i
kada. Sve oko sprovoda obavio je u tišini i onda opet otišao na bojišnicu. Nisam
ga mogla shvatiti. Zar može biti tako bešćutan? Kada sam ga prilikom jednoga
dopusta slučajno vidjela na očevu grobu, promijenila sam mišljenje. Dok je
mislio da ga nitko ne gleda, bio je to čovjek od krvi i mesa. Dugo je ostao na
tatinu grobu i opazila sam kasnije da je plakao, ali mu ništa nisam rekla.
Pravila sam se blesava i još ga više zavoljela nego prije. Valjda to tako mora
biti u muškom i vojničkom svijetu!? Ali, posljednje nije očekivala. Rat prošao,
bojovnici priznati u društvu. A onda su ih počeli čepati. Korak po korak, uporno
i djelotvorno. Vidjela sam da Damir to teško podnosi. Najprije je počeo psovati,
što unatoč ratu nikada nije činio. Onda se počeo i opijati, sve rjeđe odlaziti u
crkvu. U prvo vrijeme nas je slušao dok smo ga odvraćale od toga, poslije je
činio po svojem. Jedno vrijeme ne bi pio i bio bi izvrstan, bio bi kao prije, a
onda bi opet počeo i prelazio živjeti u neki svoj svijet. Kap koja je izgleda
prelila čašu bilo je kada su mu rekli da je lažni vojni invalid. Strahovito ga
to pogodilo. Uvijek je držao do poštenja i časti. Zbog toga je i otišao u rat,
ne osvrćući se hoće li otići i drugi. Poslije im nije zavidio što su se snašli
bolje nego on. Bio bi zadovoljan da su mu vratili prijeratni posao, ali nisu.
Snovao je zbog toga uštedjeti nešto od mirovine i započeti život. Nije bježao ni
od ženidbe, trudio se iz svoga ratnog svijeta preseliti u ovaj naš mirnodopski.
I onda dođe vijest da se ubio. Samo je svome suborcu, velikom prijatelju, poslao
porukicu na mobitel i otputovao na onaj svijet. Kamo sreće da su otputovali neki
drugi, a on da je još ovdje. Ruža se ugrizla za jezik. Izišla je pred kuću da
malo dođe sebi.
Gledala je oko sebe. Svijet
isti kao jučer, prekjučer, kao što će vjerojatno biti i sutra. Što smo mi?
Beznačajne jedinke u svemiru? Oko joj zape za kontejner. Ostalo je prikovano na
njemu. Okolo žive oni koji su se snašli, zašto ne bi malo zavirila ...?
Zastidjela se svojih misli. Da je samo čuju ...! Nije dovršavala rečenicu.
Kontejner ju je privlačio.
»Otići ću u kuću, ponijeti neke
otpatke, praviti se da ih ubacujem unutra i usput malo zaviriti. Samo malo.«
Kao drogirana postupila je po
toj namisli.
Iz kontejnera je smrdjelo na
sve strane. Činilo joj se, više nego uobičajeno. Dok je bacala otpatke, odlučila
je odustati. Jednostavno ne može. Taman crkla! Na površini primijeti neki
karton. Pogleda pozornije i primijeti da je to jedan od onih kartona što su
stizali tijekom rata. Humanitarna pomoć, tako su ga zvali. Odakle sada ovdje u
ovo vrijeme? Valjda je netko čistio podrum pa izbacio ono što je bio navukao.
Više nesvjesno nego svjesno, odluči otparati adresu pošiljatelja. Ta adresa
nekako ju je smirivala, činila joj se kao ljudsko biće u čitavom ovom besmislu
koji nas je sve pogodio.
Skuhala si je čaj i promatrala
kako dan odlazi. Stizalo je proljeće. Pod prozorom već su mirisale lipe. Na
stolu je ležao taj komad papira, adresa. Nepoznati netko potrudio se u ratna
vremena pružiti ruku. Nepoznati!? Bi li je ponovno pružio?! I kilogram kave,
litra ulja ... dobro di došli. Ma daj! Daleko je Amerika. Tko će platiti telefon
do tamo!? Da mu piše, tko zna hoće li pismo stići do njega i dok stigne hoće li
sve to uopće više imati smisla? A i što da mu piše? Tko je on ustvari? Ponovno
je primijetila da lipe mirišu. Telefonirat će mu. Dosta razmišljanja, učinit će
to i gotovo. Ako ništa drugo, barem da tu misao skine s vrata.
Odgovorio je ozbiljan muški
glas. Primijetila je da se zbog sveukupnog stanja jednostavno izgubila. Započela
je zamuckujući. Glas ju je prekinuo pitanjem odakle joj njegov broj telefona?
»S paketa humanitarne pomoći«.
Činilo joj se da je dobro
odgovorila.
»Ali rat je davno prošao«,
odgovorio je.
»Da, znam, ali ...«, spetljala
se. Odjedanput je lupila slušalicom i izletjela van. Dosta s ovim! Što mi je,
zar sam poludjela? Idem obići mamu. Baš me briga što je u nevrijeme. Pustit će
me onaj vratar na ulazu. Upoznali smo se na jednoj od vojničkih predstava. I
njegov je sin ratovao.
Vratila se kasno. Nakon posjeta
mami još je jedno vrijeme lutala gradom. Njoj nije ništa govorila o svemu.
Pitala ju je treba li joj štogod. Sva sreća da nije odgovorila potvrdno. Samo da
se nekako iz svega ovoga izvući.
Probudila se kao prebijena.
Kušat će srediti sve zadatke koji je čekaju. A tako joj se ništa ne da. Odlučila
je ne doručkovati. Tko će još i to, a i jeftinije je. Izišla je u grad nošena
svojim mislima.
Televizor je upalila u vrijeme
Dnevnika. Mrzi te vijesti, ali mora ih gledati. Ne može se ostati gluh na
događanja oko sebe ma kako ih oni prikazivali. Valjda će ih netko konačno
naučiti kako se to radi, ovdje u slobodnoj Hrvatskoj, valjda. Slobodnoj? Valjda!
Zazvonio je telefon.
»Je li stan Josipović,
Hrvatskih osloboditelja 15«, pitao je glas s druge strane žice.
»Jest. Tko ste vi«.
»Ja sam onaj koga ste jučer zvali.«
»Odakle Vam naš broj«, Ruža je odlučila zvučati neprijateljski?
»Kako odakle? Zvali ste, na zaslonu je ostao Vaš broj, otišao sam na Internet,
provjerio o komu se radi, i to je to. Nisam valjda nešto pogriješio?«
»Ne, niste«, mijenjala je Ruža raspoloženje ni sama ne primjećujući kako se u
ovako kratkom vremenu različito ponaša, »samo sam nešto razmišljala, i tako«,
izvrdavala je.
»Zvao sam Vas sinoć nekoliko puta, ali niste odgovarali. Htio sam ...«
»Ma, znate, mama mi je bolesna pa sam išla u bolnicu i kasno se vratila.«
»Žao mi je da je tako. Neću puno smetati. Htio sam samo vidjeti koji je najlakši
način da Vam pomognem. Susreo sam ovdje neke koji Vas poznaju pa su mi pričali
...«
Ruža se rasplakala potpuno
nesvjesna da slušalicu i dalje drži u rukama.
»Ispričavam se, nazvat ću malo kasnije. Čujete li me, halo ...« |
