|
Često puta se na našem životnom putu nalazimo
na raskrsnici: kojim putem poći, sa kojim suputnikom, koju odluku donijeti,
koju ponudu prihvatiti, koji savjet poslušati, što učiniti? Naša savjest,
glas duše darovane od Gospodina, može nam tada dati siguran i jedino
ispravni odgovor na naša pitanja. Ali pored glasa savjesti, čujemo mi i glas
zavodnika i gospodara grješnoga svijeta koji nas želi odvratiti od pravoga
puta. Kako raspoznati ove glasove?
Jedan zanimljiv doživljaj kojega je doživio muž moje starije sestre, šogor
Branko, vrlo veliki vjernik, može nam možda pomoći i rasvijetliti nam
horizont našega shvaćanja:
«Kad smo gradili ovu našu kuću, brat i ja, moj tast Stjepan nam je svu ciglu
napravio i ispekao, jer je to naučio u zarobljeništvu u Njemačkoj za
vrijeme II Svjetskog rata. Trebala nam je i voda, te je on i taj posao
preuzeo na sebe. Sve je to tada ručno radio. Kad je iskopao par metara
duboko, sišao je u bunar, kopao zemlju i punio njome veliku kantu koju smo
mi užetom na vrtlu, okrećući kotač vukli prema gore i istresali van. Dok smo
mi jednu kantu punu zemlje vukli prema gore, tast je kopao dalje zemlju i
punio drugu kantu zemljom, kako bi što prije bili gotovi. Najednom, dok smo
vukli punu kantu zemlje na gore, dođe mi jasan glas iz duše:
«Nije dobro da on kopa dok vi vučete!»
Bio je to tako jasan glas upozorenja da sam se zabrinuo i to odmah doviknuo
tastu. On mi je na to odgovorio da se ne brinem, neka samo i dalje vučemo
zemlju gore, dok je on i dalje marljivo kopao i punio drugu kantu zemljom.
Kad smo ovu drugu kantu izvadili, opet mi dođe glas iz dna duše:
«Nije dobro da vučete dok on kopa!»
I ovaj put bio je to jasan glas opomene, te sam zabrinut i pomalo uplašen,
doviknuo u bunar tastu da ne kopa dok mi vučemo zemlju gore. On me opet
pokušao umiriti, da se ne bojim za njega i nastavio svoj posao. Pri
slijedećoj kanti koju smo izvukli, dođe mi glas, ali to sada više nije bila
samo opomena, nego sam to shvatio kao zapovijed:
«Nemojte vući dok on ne stane u stranu!»
Ovaj put sam shvatio da je tastov život bio u opasnosti. Morao sam odmah
nešto učiniti kako bi poslušao ovu zapovijed i doviknuo ozbiljno tastu:
«Nećemo vući dok ti ne staneš u stranu!» Tast se na to ispravio i
popustivši rekao: «Kad toliko navaljuješ, eto stao sam u stranu!»
Mi smo tada povukli tešku kantu na gore. Još je falio samo jedan okretaj
kotačem kako bi dohvatili ovu kantu, kad se konopac uz samu kantu
razriješio i teška kanta puna zemlje se stropoštala velikom brzinom nazad u
bunar do samih tastovih nogu koji je stajao priljubljen uz samu stijenku
bunara. Svi smo se sledili od straha. No tast nam je doviknuo da je dobro i
da mu se ništa nije dogodilo. Olakšani, shvatili smo da ga je samo Bog
spasio od sigurne smrti, te smo toplo zahvalili Gospodinu na ovoj milosti,
na očuvanju darovanog života.»
Samo oni glasovi koji služe za dobobit, održavanje, izgrađivanje i očuvanje
našega života i života naše braće i sestara, kako zemaljskog tako i vječnog,
jesu glasovi naše duše koja poznaje našu sadašnjost i budućnost, te ove
glasove možemo nesmetano i s povjerenjem uvijek poslušati.
Možda bi trebali u našem životu više otvoriti uši i srca, te češće slušati
glas svoje duše i tako dopustiti da ljubav prema Bogu omekša naše srce i
osposobi ga za djelotvornu ljubav prema bližnjemu, kako bi nam svima bilo
lakše na našem životnom proputovanju ovom zemljom. Neizrečena ljubav i
neučinjena pravovremena pomoć svom bližnjemu, ostavlja na našem srcu jednu
trajnu, otvorenu ranu boli koja nikad ne zacjeljuje.
Blago onima koji poslušaju glas svoje savjesti i učine onako kako ih taj
glas savjetuje:
«Ako danas glas Mu čujete, ne budite srca tvrda!»
|
