|
- Spremna? – anđeo je zapitao
zvijezdu Večernjaču.
Odloži zvono. Večeras ti neće trebati.
Kako to misliš? Pa zar si zaboravila da je 24. prosinca?
Nisam zaboravila.
Što čekaš onda? Na treći ćeš zvon zbaciti svoj plašt i zasjati najjače što
možeš.
Večeras neću izaći na nebo.
Što si to rekla?
To što si čuo.
Nećeš izaći na nebo?
Ne. Zavaljena u crnu fotelju
nebeskog bespuća Večernjača je svojim krakovima nervozno lupkala o naslon.
Ti mora da se šališ.
Ne šalim se. Anđeo zaleprša
krilima, obleti jednom oko zvijezde, a onda joj stane nasuprot i pogledom, koji
i nije bio baš odveć anđeoski, dade do znanja da čeka objašnjenje.
Više od dvije tisuće godina neumorno sjajim svake večeri. U jednoj Božićnoj noći
potrošim energije dovoljne za idućih 364 dana u godini. A kome je to važno?
Kako kome? Pa njima, ljudima!
Možda i jest, da bi i noću vidjeli ratovati. Čim
sunce zađe, traže druge izvore
svjetlosti, kako bi im put ka grijehu neprestance bio vidljiv. A ja naivno
sjajim i sjajim. Svakog se Badnjaka ponadam kako će se, ugledavši me, sjetiti u
čemu je veličina Božićne noći, da će jednom zauvijek odložiti oružje, odbaciti
zlo i zahvaliti Bogu na predivnom daru života. No, moje su nade uzaludne. Zbog
toga večeras ostajem ovdje. Nigdje se ne mičem.
Kako hoćeš. Ja odlazim. Sa zalaskom posljednje
sunčeve zrake, moram se oglasiti svojim zvonom.
Čekaj malo. Tu na njegovom vrhu ima
malo prašine. Daj mi ga. Ulaštiti ću ga svojim zvjezdanim sjajem.
Hvala. Izvoli.
Večernjača uzme zvono sa široko ispruženog dlana
snježnobijelog anđela, lagano ga prodrma i uz gromoglasan smijeh ispusti točno
nad Zemlju. Neeeee……
-------
Zvono! – reče vojnik popravljajući zelenu beretku.
Kako se samo našlo tu?
Bit će da je palo s neba…
Sigurno se radi o neprijateljski avionu!
Hoćeš reći da smo gluhi i slijepi?
Ono što je sada bitno je to da se obranimo. Zauzmite položaje!
Osamnaestorica dvadesetogodišnjaka očiju uprtih u nebo. Lagani vjetrić podiže
zrna pustinjskog pijeska i zabavlja se nišaneći 36 širom otvorenih rožnica.
Čujete li?
Što?
Tamo gore… čini se da netko pjeva…
Na na na na…
Ima glas djeteta.
I čini se da leti…
Posvijetli!
Sjaj reflektora i pogledi vojnika upereni u smjeru nepoznatog glasa.
Smanjite malo tu umjetnu zvijezdu. Ništa ne vidim.
Vođena nekom neobjašnjivom silom ruka komandira pritišće prekidač, a nekih
desetak metara iznad zemlje jedan anđeo miče dlanove sa svojih očiju i desnicom
uperenom u sljepoočnicu pozdravlja.
Tiha noć!
Tiha noć! – poredani u bojni red jednoglasno odgovore vojnici.
Tražim jedno malo zvono. Jeste li ga možda vidjeli?
Vojnici jednoglasno šute.
Je li tko vidio zvono ovog djeteta?
Anđeo se nakašlja i učtivo opomene komandira.
Ja nisam dijete. Ja sam anđeo.
Dobro. Je li tko vidio zvono ovog anđela?
Ja sam ga pronašao tu usred pijeska – istupi četvrti s desna. – Izvoli. Evo!
Male ručice snježnobijelog anđela dotaknu velike vojnikove.
Je li moguće da ove ruke u Božićnoj noći umjesto ruke svog prijatelja, svoje
žene ili djeteta drže pušku?
Ali…?
Hoćete reći da niste znali kako nam se u ovoj noći rodio Krist Gospodin?
Zatočeni smo tu već više od mjesec dana. Svi su nam dani isti.
A noći?
Ova je malo drugačija…
Zbog čega je drugačija?
Čini se da na nebu nešto nedostaje, al' ne znamo što…
Nedostaje zvijezda Večernjača.
Baš sam htio reći!
Lijepo. A znaš li zašto je nema?
Vojnik negativno odmahne glavom.
Nema je, jer više ne želi biti vaša suučesnica u ratu!
Kako to misliš?
Već više od dvije tisuće godina svakog 24. prosinca neumorno izgara na nebu,
kako bi ljude podsjetila na njihov dug prema onom koji je za njihov mir platio
svojim životom, a rodio se na sutrašnji dan. No, oni je i ne primjećuju. Sjaj
bojnih krjesova miliji im je od svjetla voštanice u kakvoj crkvi ili toplom
domu…
To nije istina. Svi bismo mi ovu noć proveli radije u toplom domu i pred
crkvenim
oltarom, ali ne možemo. Naši su domovi daleko.
Vaš jedini i pravi dom nalazi se tu,
u vašem srcu. A da biste u njega unijeli mir i sreću potrebna je samo snaga
volje i ustrajna molitva. Svi svoje sudjelovanje u ratu opravdavaju potrebom za
mirom, no jeste li se ikada zapitali zbog čega ni jedan rat po svom završetku
nije donio svijetu željeni mir? Umjesto njega, na nekom drugom dijelu zemaljske
kugle, počeo je novi. To je zbog toga što se mir ne postiže ratovanjem. On se
pronalazi u srcima.
Vojnici su ga netremice gledali. U
pokojem oku zaiskrila se suza, a u svakom srcu radost, nada i mir.
Pogledajte! – viknu komandir i poput malog djeteta
poskoči i glasno zaplješće rukama.
Večernjača!
-------
Htjela sam provjeriti gdje si…
Hajde, hajde, ne izmotavaj se…
Anđeo veselo zalepeće krilima i svojim zvonom intonira najnoviju i najljepšu
pjesmu nebeskih visina u posljednje dvije tisuće godina… |
