U početku bijaše riječ. Onda Bog stvori anđele kao prvijence svog
stvaralačkog djela. Obdari ih bezuvjetnom ljubavlju prema ljudima i
pobjedonosnom snagom protiv svih zala na ovome svijetu. Nakon toga svakome
čovjeku dodijeli svog anđela čuvara. U svojoj bezgraničnoj mudrosti i
poštovanju slobodne volje čovjekove Bog svakome ponaosob prepusti izbor:
hoće li vjerovati u svog anđela čuvara ili ne. Na ljudima je, dakle, da li
će taj dar, što im ga je Stvoritelj ponudio, prepoznati i prihvatiti ili ne.
Anđeli čuvari mogu biti vjerni životni suputnici, pružati zaštitu, voditi i
braniti od zla. S njima čovjek može prijateljevati cijeli život kao s
najboljim prijateljem, ali ih može jednostavno i ignorirati, kao da ne
postoje.
* * *
- De, prijatelju, natoči – reče Tomo. Govorio je pijan, usporeno i polako.
Nalaktio se na stol zabuljen u praznu čašu i poderan stolnjak.
- Nemam ti ja sreće, prijatelju moj..
- Ajde, ajde, bit će bolje.
- Kada? Kad crknem?!
Pozna večer. U društvu boce s rakijom, u praznoj seoskoj birtiji sjedila su
dva prijatelja. Bili su podjednakih godina, kasnih pedesetih. Izrađeni i
pogrbljeni od poljskih radova, grubih crta lica, prosijedi i velikih
žuljevitih ruku izgledali su još i starije. Nekako su sličili jedan drugome,
kao da su braća.
- Ajd, al samo još jednu, putnu. Već je kasno, trebali bi krenit.
- E moj prika, lako je tebi. A što ću ja?
- Daj prekini više, Tomo! Neš valjda na današnji dan? Pa, kako te nije
sramota?
Tomo je gledao prijatelja preko puta, a onda stavi lice u one svoje velike
kvrgaste ručetine i zajeca. Debela žena koja je brisala čaše iza šanka
podigne glavu i zagleda se u njegovom smjeru.
- Uzelo mi je sve što imam, a sad i sina! A tek je okusio život, prijatelju
moj..
* * *
Tomislav Bunčić znao je da je sreća relativna stvar. Prva velika tragedija
koja ga je zadesila, još kao dječarca, bila je nesretna pogibija njegovih
roditelja. Poginuli su u eksploziji zaostale avionske bombe iz Drugog
svjetskog rata koju je otac davno negdje u polju pronašao, dovezao na kolima
kući i kako je mislio, deaktivirao. Godinama je na njoj u staji kovao
željezo. Mali je Tomo uživao gledajući snažnog oca kako radi. A onda se
dogodilo.
Kao da je bilo jučer sjećao se nasmiješene plavokose djevojčice koju nikad
prije nije vidio. Pojavila se toga jutra niotkuda i, stojeći iza kuće,
pozivala ga na igru: «Tomo, dođi! Idemo se igrati. Dođi!», zvala ga je
uporno.
I on je, više iz radoznalosti nego zbog igre, krenuo prema njoj, iza kuće. U
tom trenutku bomba je eksplodirala. Probudio se u bolnici. Imao je sreće.
Kroz ćošak kuće zahvatilo ga je nešto sitnih gelera po trbuhu.
Od tada je brigu o dječaku i imanju preuzela tetka, a kada je navršio
osamnaestu preselili su k njoj, u Osijek. Nedugo zatim upao je u loše
društvo. Njih nekolicina krali su automobile. Ne zbog zarade, više zbog
vožnje. U to vrijeme ukradene automobile nije niti imao tko kupiti. Kada bi
nestalo goriva jednostavno bi izvadili i prodali radio aparat ili kazetofon,
a vozilo ostavili negdje na periferiji. Tomo, najmlađi od njih, volio je
voziti. Osjećao je silnu nadmoć kontrolirajući snagu skrivenu ispod haube
motora. Zato su baš njega, kao najmlađeg i najneiskusnijeg, ubrzo uhvatili.
Nije to bila policija kao danas. Ponudiše mu izbor: da oda imena drugova ili
će dobiti pet godina strogog zatvora na Golom otoku.
Te je noći prvi put, u podrumskoj ćeliji, usnuo starca duge sijede brade
koji ga je nekako podsjećao na oca. Sjedeći ispod oraha u dvorištu njihove
stare kuće uporno ga je zazivao, a kada mu se približio ovaj mu reče: «Mali,
život je kratak. Razmisli! Dobro razmisli!»
Nažalost, nisu to bile godine za neko dubokoumno razmišljanje. Samo on zna
što je sve prošao u tih pet godina robije.
U Osijek se vratio izbrazdan dubokim ožiljcima, i u duši i na tijelu.
Zaposlio se kao električar u državnoj firmi i podigao kredit za automobil.
Njegov prvi automobil. Firma je nedugo zatim, pogođena inflacijom, propala.
Mučio se neko vrijeme radeći sve i sva dok nije upoznao Katicu. Oženio se,
no problemi su ostali. Niti dvije plaće nisu dostajale za pristojan život i
otplatu kredita. Baš kad je razmišljao o prodaji auta opet je usnuo čudan
san.
Sanjao je kako stoji na tavanu njegove stare kuće. Tavan je bio prepun
golubova. Bilo ih je posvuda, i po gredama i po podu. Gugutali su i lepršali
uokolo podižući prašinu. Bilo ih je na desetke. Između njih, sjedila je ona
ista djevojčica duge plave kose i plavih očiju. Osvijetljena slabim žutim
svjetlom gole žarulje podsjećala ga je na anđela. «Nemoj prodavati moje
golubove», molila ga je suznih očiju: «Nemoj, molim te».
Mokar od znoja, probudio se usred noći i do jutra nije mogao zaspati. Oko
podne toga dana nazvao ga je kupac iz Županje i ponudio dobru cijenu. Tjedan
kasnije slučajno je saznao da je čovjeka i automobil na autoputu, istoga
popodneva dok se vračao iz Osijeka, samljela cisterna. Poginuo je na mjestu.
Nekako u podsvijesti, a možda i zbog grižnje savjesti Tomo je povezivao taj
događaj sa svojim snom i nikada to nikome nije ispričao.
A onda je došao dan kada mu je Katica podarila Marka. U ono malo sretnih
dana u životu taj mu je bio najradosniji. Kraće vrijeme krenulo mu je
nabolje, no tada je došao prokleti rat. Nekad veseli, bezbrižni i bogati
ljudi široka slavonska srca, odjednom se pretvoriše u graničare koji
grčevito brane svoje. Sve je stalo, posla više nije bilo i u ljude se uvukao
strah. Tomo se, naravno, među prvima prijavio i kao dragovoljac završio u
brigadi gdje ga je dopao izviđački vod.
Jednog lijepog i sunčanog jutra, s nekolicinom drugova, rutinski je
patrolirao cestom kad osjeti neku čudnu tjeskobu i strah. Nije znao razlog,
no osjetio je kako mu srce u grudima snažno lupa. Malo je zaostao, okrenuo
se i pogledao prema rubu šume. Ugledao je nekog civila koji tamo nije trebao
biti, visokog svjetlokosog mladića koji ga je rukom, bez glasa, pozivao k
sebi. Zbunjen, kao da vidi prikazu, nije se usudio maći s mjesta i pogledom
je potražio ostale. Nikog nije bilo u blizini. Pognut, opet se okrenuo i
vidio kako ga mladić, još jače gestikulirajući, zove k sebi. Krene prema
njemu i začuje prodoran zvižduk. Pogleda uvis. U taj čas otvori se i nebo i
zemlja. Posred ceste padne jedna pa druga minobacačka granata. Ona druga
pala je upravo na ono mjesto gdje je Tomo do maločas stajao. Instinktivno,
skočio je u jarak pun kopriva na drugoj strani makadamske ceste. Sjeća se
samo da je pokrio glavu rukama, a da granatiranje nikako nije prestajalo.
Probudio se u bolnici lakše ranjen s potpunom perforacijom bubnjića desnog
uha. Njegovih je petoro suboraca tog nesretnog jutra poginulo.
Kao ratni vojni invalid povlačio se pola godine po toplicama. Invalidnina mu
je, sa 60 posto, revizijom smanjena na 30, pa drugom revizijom na 20 posto.
Liječnik mu je savjetovao da, ukoliko uopće želi zadržati invalidninu,
prijavi PTSP.
«S vašim ratnim putom dobit ćete najmanje 80 posto u sljedećoj reviziji»,
uvjeravao ga je doktor. Nakon dva puta po tri mjeseca boravka na
psihijatriji i terapije od sedam vrsta lijekova, sve se bezgranično odužilo.
Svakodnevno je morao nositi mokraću na analize, tri puta tjedno sudjelovao
je na grupnim terapijama, a još ga je čekala nova revizija. Privremena
invalidnina od 800 kuna dostajala je za režijske troškove, a nije se smio
zaposliti da i to ne izgubi. Tako je Tomo počeo piti. Lijekovi i alkohol
lagano su mu uništavali organizam. Katica je danonoćno radila, a novaca
nikad dosta. Jednog dana i ona se razbolila. Sve je išlo brzo. Od beznačajne
kvržice na dojci do zloćudnih metastaza prošlo je tek tri mjeseca. Sve u
svemu bila je to tužna sahrana na kojoj se, uz Tomu i sada već
osamnaestogodišnjeg Marka, okupilo nešto malo daljnje rodbine i susjeda.
Nije bilo orkestra jer za to nije bilo ni novaca, a kiša je pljuštala kao iz
kabla.
Tako su Tomo i Marko ostali sami. Tomo je, u svom jadu i nemoći, sve više
pio, a Marko je, kako to obično biva, ostao prepušten ulici. S novim
poretkom došle su i nove pošasti, pa je Marko, kao i Tomo nekada, upao u
loše društvo. Njih nekolicina krali su automobile. Zbog brze zarade,
naravno. Marko, najmlađi od njih, volio je voziti. Osjećao je nadmoć
kontrolirajući snagu skrivenu ispod haube motora. Zato su baš njega, kao
najmlađeg i najneiskusnijeg, ubrzo uhvatili. Da ne ode u Lepoglavu izvukao
se samo s uvjetnom kaznom odavši starije kolege. To je bilo kobno. Jedne su
ga noći golog i mrtvog pronašli pored ceste za Dardu. Izvješće patologa
upućivalo je na smrt od predoziranja, a policija je u izvješću napisala da
je mladić najvjerojatnije stradao kao žrtva obračuna klanova lokalnog
dilerskog miljea kojem je, prema njihovoj evidenciji, i sam pripadao. Osijek
je u to vrijeme bio glavni balkanski put droge.
Tako je Tomo pokopao i sina te se, nakon toliko godina, vratio u svoje rodno
selo.
* * *
Nakon obračuna Mira knjigu prometa odloži u ladicu šanka. Novac iz blagajne
stavi u platnenu vrećicu, brzim i nepovjerljivim pogledom prijeđe preko
prazne birtije, pa je strpa na dno svoje torbice. Uđe u malu prostoriju
pored zahoda. Sjedne i skine borosane. Malo je masirala bolna stopala pa
navuče čizme. S vješalice koja je visila iznad vrata skine sivi kaput.
Izađe, prebaci ga preko stolice pa s uzdahom krene prema jedinom preostalom
gostu.
- Ajmo, Tomo, kasno je. Moram zatvoriti..
Tomo klimajući jedva podigne glavu. Zabulji se u ženu. Bio je pijan. Bio je
jako pijan.
- E pa, ajde onda da ja i moj lega popijemo još po jednu, putnu..
Iz drugog pokušaja dohvati grlić prazne boce pa je izvrne kao da nekome
preko puta natače piće. S druge strane stola nije bilo nikoga. Par kapljica
natopi prljav stolnjak. Onda nesigurnim pokretom iskrene bocu i nakapa par
posljednjih kapi u čašicu ispred sebe.
- Eto, prazno! Prazno ko život! – zastade trenutak.
- Jel ti Miro znaš mojeg starog pajdaša? – upita ženu mucajući.
Ona ga je umorno i nestrpljivo gledala. Bila je iskusna, znala je kako s
pijanicama.
- Kako ne, znamo se mi odavno.. ajde..
- Lažeš! Njega ne poznaješ! On je samo moj prijatelj, moj najbolji
prijatelj..
- Dobro de, Tomo, moramo ići!
- On ti je anđeo, Miro moja – nastavi Tomo kao da je nema – on ti mene čuva
i pazi, i sve ... što bi ja bez njega?
Podigao se s praznom čašicom u ispruženoj ruci. Gledao je nekoga preko puta
stola.
- Živio ti meni sto godina, prijatelju! Jedino si mi ti u životu ostao..
Konobarica iskoristi trenutak pa ga prihvati pod ruku. U prolazu spretno
dohvati kaput i pogasi sva svjetla. Izađu u vedru i hladnu zimsku noć. Mira
zaključa vrata.
- Tomo, idem ja sada. Ajde, i ti si blizu, idi kući spavat. Vidimo se sutra.
Tomo, mrmljajući, samo odmahne rukom pa krene praznom ulicom u mrak. Teturao
je tako dok nije došao do svog dvorišta. Mjesečina je obasjavala njegovu
praznu neosvijetljenu kuću. Uđe u dvorište i umjesto da krene prema kući
zaputi se u staju. Gurne velika drvena vrata i zastade u polumraku ispred
starog traktora. Onda, prtljajući po kabini, pronađe iza sjedala petlitarski
plastični kanister s benzinom. Izađe van i krene prema kući.
Dok se tako njihao pred ulazom tražeći ključeve učini mu se da netko stoji
pored ograde. Okrene se i zabulji u mrak. Učini mu se da vidi svog
prijatelja kako stoji pored ograde. Smiren i nasmiješen, lagano podignute
ruke, pozivao ga je k sebi. Onako pijan, Tomo se malo bolje zagleda pa, uz
smiješak prepoznavanja, krene prema njemu. Primaknuvši se, na blijedom dlanu
Luciferove ruke, Tomo ugleda kutiju šibica.
