|
Dok je Ljeto čekalo
na carinskom prijelazu u Jesen, vukle su me noge cestom sa Svetog
Duha prema Ilici. Upravo sam ostavio operiranu majku u bolnici i
pitao se kada će mi ovaj zagrebački kvart donijeti sreću. Osjećao
sam tugu i bol kako struje zrakom, vitlaju me dok fizički stojim na
zemlji, a moj se duh kao neki ludi automobilist vozi pogrešnom
stranom ceste. Spuštao sam se polako prema svetom Anti, još jednom
mjestu koje me činilo sjetnim i neraspoloženim. Koliko je prošlo?
Ha, pola godine, čini se! Hana i ja u crvenim jaknama jedno do
drugoga u crkvenoj klupi, Božja riječ u Zimi na izmaku, sklopljene
ruke i pogledi puni čežnje. Jesam, bio sam zaljubljen u Hanu, iako
smo se upoznali tek koji mjesec prije, iako još uvijek nismo bili
par. Eto, i molimo se zajedno, bijah sretan kao dijete kad dobije
peticu, ma bijah dijete, kada malo bolje razmislim. Samo nekoliko
dana nakon te večeri "svečano" je izjavila kako treba nekog starijeg
muškarca i tada sam shvatio kako joj izgovorene misli i molitva nisu
ništa značile. Bio sam očajan i pomalo okrivljavao samog svetog Antu
kako je bio u dosluhu s prilično lažljivom djevojkom, kako joj je
pomogao u prevari moje osobe. Trudio sam se ne biti sebičan u svojoj
tuzi, uostalom, ta je djevojka zapravo prevarila i nas i Antu. Ipak,
oprostiti nisam mogao nikome.
Kada je majku
zadesio napadaj žuči i kada je završila u bolnici, prvo što sam
pomislio bilo je: "Moram proći pokraj sveca koji me nije volio!" Da,
neizbježan je bio put kojim sam pošao prema bolnici, i nisam ni
trepnuo kada sam započeo uspon ulicom Sv Duha; prošao sam pokraj
crkve kao da me ni najmanje ne zanima. Okrenuo sam leđa kamenom
zdanju, okrenuo sam leđa onome koji se priklonio djevojci koja je
moje osjećaje iscijedila kao zubnu pastu, a zatim stvorila krater na
mjestu gdje sam nekada imao srce. Nisam bio sretan, boljelo me,
nastavio sam s penjanjem Svetim Duhom, sada su mi misli opet bile
okupirane zdravstvenim stanjem moje majke.
S lijeve strane
organima vida ukazao se prelijepo uređeni vrt vojske onoga koji me
napustio. Kroz vrt se vijugava stazica nije otimala svom slatkom
zarobljeništvu među cvijećem dobra, stazica je živjela za cvijeće
koje joj je zapravo smetalo naći pravi put. I tom rajskom prizoru
sam okrenuo svoje lice, pitajući se hoću li ikada moći biti sretan
negdje kao što je ta oaza mirisa!
Već sam se lagano
uspuhao, nije uspon bio toliko strašan koliko sam ja bez kondicije.
Svratio sam u dućan po sok od jabuke i prešao cestu na kraju svoje
odiseje prema bolesnom roditelju. Ušao sam u bolnicu na vrhu grada
samo sa željom da mi uskoro mama izađe iz nje. Vjerojatno sam jedan
od mnogih alergičan na mirise koji se šire unutar nepoćudne zgrade,
miris koji je mješavina nade, starosti, nemoći i loše hrane. Kao i
svaki naivac, stavljao sam nadu na prvo mjesto i - ostajao
bespomoćan. Ovdje i snovi moraju na operaciju, jer sadrže previše
nade. Majka se, unatoč strahu koji me tresao, dobro ćutala, loše je
izgledala, ali je bila dobro. Nekako nisam baš riječi dobro
povezivao s ovom tužnom ulicom, crkvom i bolnicom pa mi je bilo
čudno vidjeti osmijeh iznad doline suza. Ispričali smo se,
nasmijali, potekla je koja suza i želja za mirnim noćima bolničkim.
Malo poslije
nalazio sam se na početku priče, spuštajući se prema najvećoj ulici
sa zebnjom na mjestu srca, pardon, kratera. Opet je preda mnom
stajao zidić iznad kojega se pružao nenadmašni pogled na vrt svetoga
Ante.
"Zagledao si se
nešto, mladiću?" - začuo sam glas, i tek tada opazih kako me odozgo
gleda vrtlar. Nije imao odjeću kao svetac, već obične hlače i
majicu, u rukama su se sjajile škare za živicu koju je upravo
pažljivo frizirao.
"Ma, ništa posebno,
samo prolazim!" - odgovorih pomalo ljutito, smatrajući čovjeka koji
mi se obratio prijateljem mog bivšeg prijatelja.
"Ajde, nisi ti prvi
koji se zagledao u Bijelu, stalno nam dolaze ljudi!"- reče vrtlar
dobroćudno.
"Oprostite, o čemu
vi pričate? Moram ići!" - već sam zakoračio kada se gromoglasni
smijeh uspeo ulicom kojom sam se spuštao.
"Pa, dobro,
mladiću, jeste li vi slijepi kada ne vidite ovu ljepoticu? A mislim
da i slijepi ljudi mogu više od vas osjetiti njenu pojavu na
daljinu." - zaderao se čuvarev čuvar, okrenu sam se i vidio kako mi
pokretima glave sugerira na koju stranu svijeta svrnuti pogled.
Ostao sam bez teksta.
Ruža. Velika bijela
ruža uspinjala se prema nebu, nisam mogao vjerovati da je nisam
prije primijetio. Zar je moguće da postoji od ljepšega ljepše? Na
trenutak sam zanemario bijes prema svetom Anti i ostao jednostavno
zadivljen nečim izuzetno jednostavnim. Upravo je to bila ova ruža,
nenametljiva, glavna junakinja prostora u kojem će provesti svoj
vijek. Sada mi se činilo kako stazice franjevačkog vrta itekako
imaju svoj cilj, odvući one koji ružu svetog Ante na bilo koji način
pokušaju ukaljati. Svojim mislima, djelom i propustom. Neću vam
lagati, još uvijek nisam imao srca, još sam neke stare priče
zamjerao svetom Anti, ali želio sam barem ovaj cvijet odvojiti od
svojih ljudskih vatri.
"Kažete, mnogo ljudi dolazi gledati Bijelu, to joj je ime, zar ne?-
priupitah vrtlara onog koji me zaboravio.
"Naravno, nije
teško zaključiti, zar ne?"
"A vi se brinete za
ružu svetog Ante, ali to vam ne bi smjelo biti tako naporno?- rekoh
ne odvajajući svoje biće od Bijele.
"Ti kaza sve,
mladiću!" - bile su posljednje riječi što mi je taj čudni čovjek
uputio, potpuno se predavši svom pozivu održavanja cvijeća što
zdravijim.
Ne zasitivši se
ruže, ipak sam nastavio lagano koračati ususret svjetlima velegrada.
Opet sam razmišljao o prolaznosti, o osobi koja me iz zasjede
emocionalno umorila, o majci i nadi, vrtlaru, crkvi koja me opet
gledala oči u oči; Bijela je bila iznad svega. Čovječe, obična
biljka me impresionirala, nasmijah se samom sebi. A onda mi
prostruji mislima; što ako me i ona iznevjeri, ako dopusti da je
dotaknem, pa shvatim kako je samo plastični ukras, još jedna
prijevara? E, pa valjda trebaš vjerovati da nije umjetna! Baš to,
osjetiti kako je prava, biti spreman kako ćeš je cijeli život
milovati samo pogledom, možda bez najmanje šanse provjeriti je li
sve što si sanjao! Eto, na prepad me uhvatio cvijet i riječi jednog
vrtlara, pomalo neobičnog tipa koji ti najprije skrene pažnju na
tako nešto, a onda zašuti kao da ga ni nema. Tada ponovo shvatih
kako je Bijela u vrtu sveca s kojim sam u svađi, koji vjerojatno
želi da se ponovo zaljubim, da ponovo patim. Još se nisu ni ohladile
molitve s Hanom, a već mi šalje novu ružu.
A možda ta njegova
želja ni nije toliko loša, možda mi želi najbolje. Samo, kako ću
smoći snage ponovo doći u njegovo krilo, kako ću skupiti svu
hrabrost i usuditi se zakoračiti tamo gdje sam bio samo nakratko
sretan. Pa da, u neku ruku, nesretan ne bijah unutar vrta, već samo
izvan. Da smo Hana i ja cijelo vrijeme ostali moleći se, možda bi
sve dobro završilo. Riječ možda krateru kao zamjeni nije ništa
značila, a ne bi je ni srce vjerojatno zdravo za gotovo.
Dok smo unutar
vrta, ha? Opet sam okrenuo leđa spomenu na sveca, nezadrživo mi se
približavala buka s Ilice, shvatih kako sam večeras u ulici koju
upravo napuštam ostavio sve najdraže. Ali vratit ću se. Zbog majke.
Ipak. A zbog Bijele možda promijenim mišljenje koje sam želio
podijeliti s vama. Jer mi je teško. Moraš vjerovati, mislim kako bi
baš to rekla ruža u koju sam se zaljubio na prvi pogled. Kad bi ruže
mogle pričati....Moraš vjerovati.
|
