|
Prodavaonica mješovite robe «Kalimero»
smještena je u dvije od desetak garaža u nizu u jednom riječkom neboderskom
naselju. U jednoj je smještena sama prodavaonica a u drugoj do nje je
skladište robe i sanitarni čvor. Trenutno nije bilo kupaca i prodavačica
Marina je stajala na vratima i zaključila da je sad pravi trenutak. Na ulici
nije bilo nikoga osim nekoliko dječaka koji su bacali petarde i troje
lokalnih pijanaca koji su na zidiću preko ceste pili pivo kupljeno kod nje.
Na vrata je nalijepila papir s natpisom «Vraćam se odmah». Zaključala je
vrata i otišla u susjednu garažu u kojoj je sanitarni čvor. Bilo je oko šest
navečer i sve do tada je bilo kupaca i nije se mogla maknuti od pulta.
Uvijek ima ljudi koji kupuju u zadnji čas, čak i na Badnjak. Od dve do
četiri obično svraćaju žene koje idu s posla da kupe kruh i mlijeko,
eventualno cigarete i kakvo sredstvo za čišćenje koje su zaboravile kupiti
vikendom kad obavljaju tjednu kupovinu u kakvom velikom trgovačkom centru.
Od četiri do šest svraćala su djeca i muževi koje su majke i žene slale po
zaboravljene sitnice za pravljenje kolača poput suhog kvasca, pecilnog
praška, vanili šećera, kora za pitu mađaricu i slično. Petarde su rasprodane
još jučer pa je dječake ljubazno otpravila govoreći im da će druga pošiljka
doći tek iza Božića. Bilo je u njenom poslu nekoliko sitnica kojima je po
naputku svog gazde kršila zakon. Znala je da ne bi smjela prodavati alkohol
lokalnim pijancima koji ga konzumiraju na zidiću preko puta. Svakog klinca
koji kupuje alkohol, cigarete ili malo jače petarde trebalo bi pitati osobnu
iskaznicu ali ona to nije pitala nikoga. «Od takvih živimo,» govorio je
gazda a inspekcija svih ovih godina ni jednom nije došla. A ni policije nije
bilo čak ni onda kad si je trebao.
Za nekoliko minuta se vratila, otključala
vrata i kako još uvijek nije bilo nikoga, uzela je telefon da nazove djecu.
Školski su praznici i njena djeca ih provode kod njene mame u selu desetak
kilometara od Rijeke. Nazvala je, saznala da na televiziji gledaju neku
američku božićnu komediju i jedu fritule dok nona peče orehnjaču. I ona će
ići tamo, večeras sa zadnjim autobusom koji kreće u jedanaest navečer iz
Rijeke u prigrad pa će onda svi zajedno na ponoćku. Na radiu su cijelo
popodne bile božićne pjesme. Trenutno su «Zagrebački mališani» pjevali
«Zvončiće». Sjela je na ljestve koje su služile da se slaže ili dohvati roba
na višim policama. Nije ona oduvijek bila prodavačica niti je željela to
biti. U školi joj je uvijek najdraži predmet bio crtanje a ona uvijek iz
crtanja najbolja u razredu. Njena majka, skromna udovica sa četvero djece
nije joj mogla omogućiti školovanje u Zagrebu u Srednjoj školi za
primjenjenu umjetnost a još manje na Akademiji likovnih umjetnosti. U to
vrijeme u Rijeci još nije postojala Srednja škola za primjenjenu umjetnost.
Krajnji domet u kojem je mogla iskoristiti svoju crtačku vještinu bio je da
završi školu za tehničkog crtača pri Građevinskom školskom centru. Njen
pokojni otac godinama je radio u jednoj velikoj građevinskoj firmi, tako da
je odmah poslije mature i ona tamo dobila posao.
U prodavaonicu je ušla grupa mladih da kupe
kolu, vino, čips i kekse za večernju zabavu. Svratila je i jedna starica da
kupi kuglice za bor. Na radiu je svirala «Tiha noć».
Na porti velike građevinske firme radio je
zgodan mladić koji je vanredno studirao na građevinskom fakultetu. Godinu
dana kasnije ga je završio a dvije godine kasnije su se vjenčali. Devet
mjeseci kasnije dobili su blizance Luku i Marka. Bili su podstanari a
društveni stanovi i povoljni krediti više se nisu djelili kao nekad. Njemu
se pružila prilika preko firme otići na rad u Libiju na šest mjeseci i
zaraditi lijepu sumu novca. Namjeravali su uz taj novac uzeti manji kredit i
kupiti stan. Ali nakon šest mjeseci i njegovog povratka više ništa nije bilo
kao prije a njoj nije bilo jasno zašto. Nije htio dizati kredit već je
otišao u Libiju još šest mjeseci pa onda još šest. Sa trećeg putovanja nije
se vratio kući već je otišao rođacima u Njemačku gdje ga je čekao novi
posao. S njim je bila njegova sadašnja supruga koja je tada bila tri mjeseca
trudna. Upoznali su se još na njegovom prvom putovanju. Ona je tamo radila
preko jedne druge velike građevinske firme.
U prodavaonicu je ušao dječak kojeg je mama
poslala po kilo oštrog brašna. Na radiu svira «U to vrijeme godišta».
Njen bivši suprug je uredno plaćao
alimentaciju koju mu je sud odredio ali nikad u sve te godine nije došao
vidjeti djecu, nije ih zvao da ga posjete, nikad im nije pisao, čak ni
čestitku za rođendan ili Božić. Eto, ni ove godine.
Jedan od lokalnih pijanaca koji su na
obližnjem zidiću raspravljali o političkoj situaciji došao je kupiti još
nekoliko piva. Na radiu svira «Radujte se narodi».
Kad su blizanci imali pet godina njena firma
je otišla u stečaj a ona je dobila otkaz. Godinu dana dobivala je naknadu od
Zavoda za zapošljavanje i povremeno odlazila u Italiju gdje je na crno
radila kućne poslove kod jednog starijeg bračnog para. Izmjenjivala se s
jednom prijateljicom pa bi svaka radile po dva tjedna u mjesecu. Dok je bila
u Italiji djecu je čuvala njezina mama. Kad su krenuli u školu zaposlila se
kao kuhinjska radnica u jednom motelu. Dve godine kasnije i motel je otišao
u stečaj. U međuvremenu je kao zaštićeni najmoprimac dobila na korištenje
općinski stan treće kategorije a to znači – kuhinja, dvije sobe i WC
zajednički s još jednim stanom.
Ušao je mlađi muškarac sa podužim popisom koji
mu je vjerojatno ispisala supruga a možda i mama ili punica. Bilo je tu
svega – od jednokratnih pelena do vina i riblje paštete. Bio je to najveći
pojedinačni račun koji je taj dan napravila. Na radiu svira «Svim na zelji
mir, veselje».
U ovoj prodavaonici radi dvije godine. Plaća
nije velika ali je redovita, ima zdravstveno i mirovinsko osiguranje a ni
gazda nije loš. Bez problema dobije i godišnji odmor što u drugim privatnim
prodavaonicama nije slučaj. Samo da nije svaka druga nedjelja radna i druga
smjena do deset navečer. Gazda kaže da moraju tako raditi, inače će ih
pregaziti konkurencija koja ima isto takvo radno vrijeme. Prvi dan kad su se
zaposlile, upozorio je nju i njenu kolegicu na krađe i razbojstva kojih na
žalost ima sve više pa tako nešto mogu i one očekivati.
«Ako se to dogodi,» govorio im je, «ne
paničarite, ne pružajte otpor, ne svađajte se s njima, daje im sve što
traže, samo čuvajte svoju glavu. Radije ću imati opljačkanu trgovinu nego
mrtvu prodavačicu.»
Sa obližnje crkve čula su se zvona. U devet
sati počinje mala dječja ponoćka i dječaci koji su u blizini bacali petarde
su otišli. Ni pijanaca na zidiću više nije bilo. Na radiu je počela njena
omiljena božićna pjesma «Narodi nam se kralj nebeski». Pojačala je radio.
Sjetila se ponoćke od prije više od dvadeset godina na kojoj ju je čula prvi
put. Sjetila se dječaka koji su oko crkve pucali karbitom kao što ovi
današnji pucaju petardama. Sjećala se i tople kuhinje njene none u kojoj ju
je nakon ponoćke čekala svježa orehnjača i vruća bijela kava.
Vrata su se treskom otvorila i upala su dva
visoka čovjeka u crnom sa crnim skijaškim kapama navučenim do očiju. Jedan
ju je uhvatio za kosu, stavio joj lovački nož pod vrat i izderao se: «Ne
laj, nego daj sav novac iz kase!»
Drugi je u nju uperio pištolj. Nije bila
sigurna je li pravi, ali nož je sigurno bio pravi. Naravno da im je otvorila
kasu i dala sve što je imala. Uzeli su i sav viski i nekoliko šteka
cigareta. Kad su odlazili jedan je uzeo telefon i tresnuo ga o pod. Drhtavim
rukama uzela je telefonsku karticu i otišla do telefonske govornice koja je
bila dvadesetak metara od prodavaonice i nazvala 92. Nije se mogla sjetiti
broja gazdinog mobitela ali on ionako dođe oko devet i pol da pokupi novac i
zaključa. Vjerojatno je već na putu i trebao bi doći svaki čas.
Ugasila je radio. Te večeri nije stigla na
zadnji autobus koji kreće u jedanaest navečer iz Rijeke u prigrad i nije
bila sa svojom djecom na ponoćki.
|
