|
Hladno prosinačko jutro. Na prozorskom oknu
injem vezena čipka. U sobi još uvijek zbijena na bijelim jastucima glasna
tišina, a pored uzglavlja otvorene stranice molitvenika, usnule oko ponoći
zajedno sa umornim vjeđama redovnice Anastazije. Zvuk zvona sa tornja
kapelice pozivao je na zornicu. Morala je ustati. Vani je padao snijeg.
Ipak, bilo je teško priznati samoj sebi hoće li moći san od noćas prepustiti
nestajanju bez imena. Da li je to bio san ili dugogodišnja noćna mora?
Doživjeti blagodati Božića sa svojom obitelji
uz zajedničku molitvu – bila je još uvijek njezina jedina neostvarena
želja!
Odjenuvši se, preklopila je ruke i tiho
prošaputala zahvalu Gospodinu za novi dan koji je pred njom. Pokušala je iz
sjećanja izbrisati upravo ono što ju je iz godine u godinu sve više činilo
sjetnom i ranjivom, unatoč osjećaju neizmjerne punine odlučivši se za
crkveni poziv.
Bila je premalena da bi se sa nepuna tri
mjeseca života sjećala trenutka koji je bezbrižno odrastanje pretvorio u
agoniju bez kraja. Otac i mati, sa sestrom, živjeli su u malenom selu kojeg
Anastazija još i danas nosi u svom srcu kao toplo ognjište gdje je provela
svega nekoliko dana prilikom jednog i ujedno posljednjeg posjeta. Da, njih
se više sjeća no cijelog provedenog djetinjstva u obilju i blagostanju u
kući svoje bogate tete Terezije koja je morala postati njezin drugi dom.
Kilometrima daleko, tamo gdje nije dopirala pjesma veselog ratara, zvuk
razdragane tamburice i topot konja vranaca. Tamo se nisu žutjela zrela
žitna polja, u nosnicama nije podrhtavao miris procvalih lipa, a ni prosinac
nije teturao po ugaženim stopama u snijegu na putu do crkve. Kamen do
kamena, bez razgranatih krošnji i trešnjinog cvijeta, sa mirisom vrućeg
asfalta uz škripu kočnica, započinjao je svaki idući, najtužniji dan
njezina života u velikom gradu.
Zašto je nisu pitali? Zašto nitko nije osjetio
grižnju savjesti što život jedne tek' rođene sićušne djevojčice usmjeravaju
svojom voljom na drugi put. Na put bez osmijeha! Da je bila samo malo
starija, uhvatila bi se ona svojim malim ručicama za majčine šokačke skute i
nikada ju ne bi otrgnuli silom. Možda je i svoju sestricu mogla tada
nagovoriti da ju negdje sakrije na sigurno, možda na mjesto koje ne poznaju
odrasli? U stari bakin drveni ormar, u čardak napunjen kukuruzom ili u
kućicu nestašnog Žućka. Barem na kratko, dok se ne dogodi čudo, dok ne
shvate da ona pripada njima, da na stolu u maloj kuhinji ima još uvijek
mjesta i za njezin tanjur, da u skromnom zajedničkom sobičku ima mjesta i za
njezin krevetić. Bila bi ona tiha, sasvim tiha, čak i kada bi bila gladna ne
bi ispustila suzu. Nitko ne bi niti znao da postoji! Samo bi im se slatko
smješkala, slušala njihove priče nakon napornog rada pri povratku sa njive,
malenim prstićima sa majkom mijesila tijesto za božićni kolač, prostirala
slamu za malenog Isusa u jaslicama podno okićene jelke iščekujući zvona
kapelice što pozivaju na polnoćku.
Bože, kako je samo željela ispružiti obje svoje ručice – desnu majci, a
lijevu ocu i tako doći na misu da ju svi vide! Zar bi itko imao srca uzeti
malo uplakano djetešce iz majčinog naručja, a pri tome ne zastati i upitati
se – smiju li je učiniti nesretnom u samo jednom običnom trenutku?
Oca su se svi bojali. Da li njegovog snažnog glasa ili hladnog pogleda koji
je govorio umjesto riječi? Bilo mu je samo važno što će ljudi misliti u selu
i kako će prihvatiti vijest o rođenju djeteta, a ne sina nasljednika! Sestru
je već imala, istina, voljela ju je više no što je sebi smjela priznati, ali
niti nju nije imala koliko je htjela. Njene dvije pletenice rado bi postale
malenoj Anastaziji radost u zajedničkoj igri, da je samo moglo biti tako!
Majci su rekli da nosi dvojke, čemu se otac
neizmjerno radovao jer ako već jedno rođeno žensko dijete sijedi u zapećku,
dva će muška vragolana koja očekuje, zasigurno biti dika svom ocu i u dobru
i u zlu. Upozorio je svoju ženu da je još jedna djevojčica u njihovu domu
svakako suvišna. Mati je već tada morala razmišljati kako preživjeti s malo
novca uz još dvoje gladnih dječjih usta. Dok je bilo živadi po dvorištu i
krava u stajama nije ju ništa moglo pokolebati, ali sada, sada kad nema više
ni za ogrjev, sada zaista nije bilo lako!
Kada bi smjela priznati samoj sebi da ni to
nije bio razlog očaju, bilo bi joj lakše! Često je u sebi ponavljala staru
narodnu: "Gdje ima za jedno - ima i za dvoje"! Noseći svoja još dva nerođena
čeda, obećala je dati svojoj sestri jedno dijete u proljeće kada oboje
ugledaju svijet. Njezina sestra Terezija, koja na žalost nije mogla osjetiti
svu radost majčinstva, bila je osim toga u jako lošem braku pa je i sama
razmišljala kako će se dolaskom malog djeteta sastaviti mozaik jednog
ispraznog života dvoje ljudi koji su davno potrošili svoju ljubav i postali
jedno drugom stranci. Nije bila u pravu, ne!
Otac je cijelo vrijeme bio siguran da će Bog
biti na njegovoj strani, da će mu ispuniti želju i to je često spominjao! "
Samo da bude sin, samo sin " - gotovo je buncao!
Tako je mislio čovjek koji nije znao kako je živjeti u tuđem domu, slušati
prepirke zbog djeteta kojeg nisu mogli imati počevši s jutrom pa sve do
večeri i slagati novčić za novčićem u svoju škrinjicu umjesto toplih riječi
i još nježnijih poljubaca za kojima je toliko žudila. Imala je sve ono što
se može kupiti! Skoro sve, a ono o čemu je sanjala svake noći, nije imalo
svoju cijenu! Bila je to ljubav njene obitelji koja joj je ukradena bez
pitanja!
Na zaprepaštenje svih u selu, posebno u krčmi
u koju je otac tako često svraćao ispijajući čašicu za čašicom, pročula se
vijest o rođenju samo jednog djeteta i to ponovo djevojčice!
Ni glasa od dvojcima, kako je liječnik predvidio.
Punih tjedan dana otac se nije trijeznio, izlazio je iz kuće sa zvukom prvih
pijetlova, a lijegao s mjesecom lutalicom. Jedni su ga žalili, a oni drugi
mu zamjerali, poučeni snagom svoje vjere da su dobro zdravlje i dug život
blagoslov od Boga i da je suludo nositi u sebi takve misli!
"Nije muško! Neće pod moj krov, nosi ga što
dalje, učini ženo što god znaš sa djetetom"- govorio je otac kao zaluđen.
Mati je svake večeri molila u suzama Gospodina da joj podari snage da
podigne svoje novorođenče, a kada je vidjela da joj muž sve češće prijeti
batinama i izbiva iz doma zatvarajući posljednji vrata seoske krčme sa
nakrivljenim šeširom i pjesmom u cik zore, počela je moliti Gospodina da
pruži sigurno utočište njenom tromjesečnom čedu koje je ipak morala odvojiti
od sebe i predati ga u ruke svoje sestre, kako je i obećala.
Sigurno ju je jako boljelo, a možda i više od toga, kao krošnju drveta koje
je znalo da je jesen uranila i da još nije vrijeme da ju dočeka na svom
kućnom pragu žutu, hladnu i uplakanu.
Za to vrijeme mala je Ana rasla, u dalekom velikom gradu, u izobilju
ovozemaljskog, podučavana u elitnim školama postala je naočita mlada dama
koja slovi kao dobra prilika u visokim slojevima društva u kojima se morala
kretati. Unatoč tome bila je nesretna. U zemlji koja nije bila njezina, u
obitelji koja joj nikada nije pružala ljubav, već samo sigurnost i novac!
Pravi su roditelji sigurno zauvijek zaboravili na nju, nije se sjećala niti
doma ni kućnog praga, a sada nakon dvadeset godina odvojenog života bilo je
suvišno nadati se povratku. Dijelili su ih kilometri i ogromna praznina.
U kući u kojoj je odrasla zajednički odlazak
na božićnu molitvu za vrijeme blagdana koji je Ana toliko priželjkivala nije
bio moguć. Uspješan posao i prestiž bili su jači od vjere koju je
propovjednik preporučivao na nedjeljnim misama na koje bi Ana odlazila
kradom pravdajući svoje izbivanje iz kuće odlaskom prijateljici , koju
ustvari nikada i nije imala u ovako velikom i hladnom gradu prepunom betona
i smoga. Hranila je svoju dušu riječima vjere i vraćala se u svoje raskošne
odaje s nadom da je to posljednji put!
Nova je obitelj bila sve, samo ne obitelj! Bio
je to samo vanjski sjaj, sjaj izrazito skupog porculanskog servisa za
objedovanje i pozlaćenog pribora za jelo, postavljen stol za podnevni objed
koji je nalikovao dvorskom, uz poslugu sa uštirkanim kragnama na njihovim
odorama. Bila je to samo raskoš obične ljudske nezasitne želje za prestižem
u visokim slojevima društva koji je mamio uzdahe mnogih koji nisu znali
pravu istinu. Nisu znali koliko su nesretni upravo ti "veliki i
nezamjenjivi"! Bili su to ljudi koji su od vjere i Boga okrenuli pogled na
drugu stranu - prema ponoru! Teta Terezija, možda iz očaja, zajedno sa
svojim suprugom predala se alkoholu koji ih je vukao sve dublje i dublje na
dno! Bilo je trenutaka kada je Ana mrzila samu sebe, zgražajući se nad
slikom svoje nove obitelji koja je sličila cirkusu, ali sa dobro osiguranom
egzistencijom. Često je bila sama, te je tako prazninu ispunjavala odlaskom
u crkvu, naravno kradom i molitvom za jednu i drugu obitelj. Osjećala je
svakim danom sve više pripadnost Gospodinu, u toj tišini i ozračju topline
koja je u njoj sve češće budila sanjara. Prazninu u pukotinama svoje nutrine
ispunjavala je vjerom!
Jedna, naizgled sasvim obična subotnja večer
mjeseca prosinca, kada su teta Terezija i njezin suprug odlazili na kartanje
u obližnji gradić, pretvorila se u noćnu moru! Pri povratku kući, automobil
je kliznuo sa ceste rušeći se u provaliju, a s njim u jednom sasvim običnom
trenutku u snježnom prosincu i sve ono što se zove vjerom i nadanjem! Ana
nije više imala nikoga. Bila je sama, u velikom gradu punom betona i smoga,
okružena ljudima sa uštirkanim kragnama! Nije plakala! Samo je bespomoćno
zurila kroz prozor prateći pogledom snježne pahulje!
Drugo je jutro spakirala svoje stvari i
krenula put samostana u čije je dvorište često navraćala kradom. Kleknula
je pred raspelo kojem se oduvijek divila i zaplakala. Bile su to prve suze
nakon dugo, dugo vremena, dok je snijeg i dalje padao pokušavajući ju svom
svojom bjelinom skriti od istine i boli koja joj je dušu raskidala u
komadiće.
Osjetila je na svom ramenu toplu ruku časne majke koja je rekla: " Ne plači
dijete i dobro nam došla. Ako želiš, od danas je ovo i tvoj dom "! Zagrlila
je Anu svom ljubavlju ovoga svijeta ili joj se to samo učinilo, ali znala je
da takav zagrljaj nije nikada osjetila. Ana, novim imenom Anastazija,
pronašla je konačno svoju obitelj.
Nakon ispričane životne priče bilo je jasno zašto je toliko čeznula za
zajedničkom božićnom molitvom, no ni Božić nije bio predaleko. Sada je
Gospodinu svakoga jutra čistog srca mogla predati u ruke svoje molitve i
biti sretna. Imala je svoju novu obitelj, u sivilu grada kojemu nije nikada
pripadala.
Idućeg jutra sniježilo je više nego ikada, no odlazak na polnoćku bit će
uistinu čaroban, u svojim je mislima tiho šaputala Anastazija. Na ulaznim
vratima kapelice stajalo je nekoliko vjernika koji su uživali kao i ona u
mekoći snježnih pahulja i ugođaju nadolazećeg Božića. Prilazila je sa
osmijehom! Netko ju je uhvatio čvrsto za ruku, prvo za desnu, pa netko za
lijevu, pokušala se otrgnuti u nekom čudnom strahu, u nekoj čudnoj
neizvjesnosti! " Ana, mi smo tvoji roditelji, ti si naša kćer koju smo
neizmjerno ljubili cijelog svog života - oprosti nam! " Zaplakala je, ali od
sreće i ušla zajedno sa svojom obitelji u kapelicu držeći ih čvrsto za ruke!
Bilo je to ostvarenje tajne želje koju je o Božiću uvijek sanjala!
|
