Bilo je to prije pedeset godina. Majka udovica, kojoj je suprug, a moj otac,
umro odmah po pom rođenju, svakoga me je dana poslije podne vodila u
obližnji park, sav zasađen zimzelenim drvećem.
Igrajući se u pijesku, praveći kućicu za Isusića, pored mene je sjela
djevojčica, koju je majka na koljenima klečeći, pridržavala rukama.
More je šumilo, a hladna bura moje ruke dirala, ali, nije mi smetalo što su
bile plave, i promrzle od hladnoće.
Djevojčica je bila tamnoputa, duge kovrđave kose, nalik majci. Nisam
razumjela jezik. Kasnije saznala da je bio romski. Majka je
svojoj maloj kćeri pjevala, ljuljala je u krilu, milovala je.
Nekako sramežljivo sam malenoj pružila ruku, i ta dražesna, kao živa lutka, djevojčica ju je prihvatila.
Kako me je majka brižno dobro utoplila, bilo mi je prevruće. Najprije sam
skinula cipelice, jarko crvene, lakirane, koje mi je izradio tetak. Imao je mali obrt, pa sam svake godine dobila na dar par
cipela.
Znam, bilo je to prije Božića, u Adventu. Majka mi ih je iz paketa, netom
dobivenog, obula. Prvi puta sam vidjela tako lijepe cipele, pa
još i lakirane. Stalno sam se sagibala, koračajući do parka, ne bih li se
mogla, kao u zrcalu, ogledati, što je majci bilo dražesno i smijesno.
Dvije su se majke spontano upoznale i ispričale svaka svoju obiteljsku
priču. Obje su bile bez muževa, a mi malene, bez očeva.
Dok smo se smijale, bacale pijesak, kojeg je bura razdragano nosila uokolo,
nisam ni primijetila da moja mala prijateljica, Ana joj je bilo ime, uopće nema cipela, tek
tople zimske, vunene
čarape.
Meni je još uvijek bilo toplo, ali, ne i nogama. Majka me je potapšala po
ramenu i lagano uzela za ruku govoreći kako bismo trebale krenuti, jer je
već vrijeme kad iz obdaništa, tako se je tada zvao vrtić, treba doći moj
brat Ivan.
Majka me je poljubila u obraz, uzela moje nove cipele, nove, crvene,
lakirane i htjela mi ih obuti. Pogledala sam je molećivo i
rekla: Mama, ja imam mnogo cipela, a Ana ih nema.
Držala sam maminu ruku, i pomogla držati i cipele, koje su pristajale Ani, baš po mjeri.
Jako se dobro sjećam da je njena majka zaplakala, i da joj je moja majka
obrisala suze sa lica.
Spuštao se je mrak, dvije su se majke dogovorile i sutradan vidjeti u parku,
a složila sam se i ja, jedva čekajuci sljedeći dan da vidim Anu u novim,
lijepim cipelama.
Isusić kojeg sam napravia u sitnim, malim kuglicama pijeska, milovao je
moje lice, Anino i sviju nas. Kod kuće nas je čekao sladak posao. Pečenje
kolača za Božić koji nam je sutradan zakucao na vrata.
I danas kad i sama imam dvoje odrasle djece, unuku i unuka, mnogo je lijepih
Božića, ali ovaj je bio poseban i priču o njemu sam često slušala.
