|
Maleni su anđeli sjedili na
mekim oblacima i nestrpljivo čekali da dobri Bog završi večernji obilazak
svijeta i ispriča im obećanu priču. Jedan ga je anđelak čak potegao za bradu.
Konačno je i dobri Bog sjeo k njima, onog malog anđela što ga je potegao za
bradu uzeo u krilo i upitao:
- Što želite znati, dječice?
- Obećao si da ćeš nam ispričati kako su nastale zvjezdice – nekoliko anđelaka
je uglas odgovorilo.
- Dakle, ovako - počne dobri
Bog svoju priču - svaki put kad neko dijete učini dobro djelo, na nebu nastane
nova zvijezdica. A kada je zločesto, jedna zvijezdica utrne.
Dobri Bog je još pričao, a mali
anđeli su jedan po jedan spuštali svoje zlatne glavice na meke, bijele oblake i
pozaspali. Osim onoga malenoga radoznalog. On je između oblaka virio kroz
prozor, ravno u jednu dječju sobu. Tamo je upravo jedna mama završavala priču,
poljubila Juru, poljubila Martu, poljubila malešnog Antu, rekla – lijepo
spavajte, slatko sanjajte i anđeli vas čuvali, te tiho zatvorila vrata za sobom.
Jure i malešni Ante su odmah zaspali, a Marta je gledala kroz prozor nebo osuto
zvjezdicama. Nije joj se spavalo, ali nije željela zamoliti mamu za još jednu
priču, jer je već velika, a Jure bi jedva dočekao da joj se smije, iako i on
rado sluša priče. Maleni anđeo čuje što djeca razmišljaju, pa se nečujno
smjestio na Martinom jastuku i tiho joj u uho počeo pričati priču. Anđeo je još
bio malen, pa nije dugo pamtio. Zato je pričao priču koju im je dobri Bog
večeras ispričao. Ujutro je Marta mami očarana pričala kako nastaju zvijezdice.
- Od kud ti to? - pitala je
mama.
- Sanjala sam. – veselo je
odgovorila Marta.
Marta je bila djevojčica
neobuzdane mašte, koja je vjerovala u čuda. Razmišljala je puno o priči koju joj
je anđelak ispričao. Malena djeca puno razmišljaju o stvarima o kojima odrasli
nemaju pojma. Znala je ona da je svijet velik i da dobri Bog ima puno posla
gledajući taj veliki svijet, pa se pobojala da mu neko dobro djelo nije
promaklo. Nagovorila je braću da popišu svoja dobra djela i pošalju ih u nebo,
za svaki slučaj.
Jure, Marta i malešni Ante su
vrijedno prionuli poslu. Pisali su sva dobra djela koja su učinili ovaj tjedan.
Zapravo Jure i Marta su pisali, a malešni Ante se uglavnom motao oko njih,
veselo pocupkivao, virio u ceduljice, praveći važno lice kao da zna čitati.
Jure je pisao o tome kako je
šaptao Mati na testu iz matematike.
- Zar i to spada u dobra djela?
– čudio se malešni Ante.
- Naravno da spada. Da mu nisam
šaptao – važno je odgovorio Jure - dobio bi jedinicu, njegov tata bi se
razljutio, možda ga čak i istukao.
Poslije škole su, umjesto
nogometa, zajedno prešli sve zadatke, ponovo, da slijedeći put prođe i bez
šaptanja.
Marta je pisala o tome kako je
za vrijeme posjete obližnjem domu umirovljenika od jedne stare, usamljene bake
uzela tvrdi, sasušeni kolač i pojela ga. Malešni Ante je napravio grimasu na
licu i rekao da baš ne razumije kakvo je to dobro djelo.
- Ta baka uvijek sjedi sama,
nitko joj ne dolazi u posjetu i tužnim očima gleda druge posjete. Jučer je baka
blistavih očiju nudila sve svojim kolačima, sretna zbog toga da i ona može nešto
ponuditi, a najviše sretna zbog toga da može pokazati da je i nju netko
posjetio.
Zalijepili smo maminu vazu,
koju je neki nespretnjaković razbio, pisao je Jure dalje, gledajući optužujući u
malešnog Antu. Mama je vazu dobila od tate, davno, i jako ju je voljela. Zato je
bila tužna kad se razbila, ali ništa nije rekla.
- Ja sam slagala da nemam
zadaću – nastavila je Marta – i pomogla baki praviti pekmez.
- Laži ne spadaju u dobra djela
– javio se malešni Ante važno.
- To je dobronamjerna laž. Da
nisam slagala, baka mi ne bi dopustila da joj pomognem, a pekmez treba dugo
miješati i nju bole ruke. Poslije sam pisala zadaću dugo u noć – pomalo žalosno
dodala je Marta.
Starim susjedima na kraju ulice
– javio se Jure – smo pomogli odnijevši u kontejner smeće, koje stoji pred kućom
već mjesec dana.
- Ali oni ne znaju da ste to vi
učinili – zbunjeno reče malešni Ante.
- To nije važno – važno će
Jure. Ne moraju ni znati, važno je da su se obradovali.
- Odvojili smo igračke i odjeću
za pomoć siromašnoj djeci – dodala je Marta. To je isto dobro djelo.
- O, da – prihvatio je Jure. To
je dvostruko dobro djelo. Tata je odmah rekao da smo time napravili dobro djelo
mami koja ne voli gomilanje stvari.
Jure je još pisao o tome kako
je od svoje ušteđevine odnio popraviti staru djedovu budilicu, koja je prije
toga pokvarena tjednima stajala na vitrini, kao da i dalje radi.
Marta je pisala o novoj
djevojčici u razredu, krupnih smeđih očiju, skromne odjeće, s kojom se nitko
nije želio družiti. Danas joj je Marta pružila ruku dok su išli na užinu i
osjetila njen zahvalni stisak.
Jure je pisao o tome kako je
tati pomogao oprati auto, jer tata se uvijek žuri i nikad ga sam ne opere kako
teba.
- Napiši da sam slušao priče
bake Pere - rekao je važno malešni Ante. Tata uvijek kaže da slušanje njenih
priča spada pod dobra djela. Mama se onda ljuti na tatu i kaže da je bezobrazan.
Ona uvijek rado sluša priče bake Pere. Ja isto, kaže mališan.
Djeca su dugo pisala. Nizala su
se dobra djela, velika i mala. Napisavši mnoštvo papirića, izašli su van,
pružili ručice i poslali sva svoja dobra djela u nebo. Ali nebo je daleko, a
ručice su malene. To je gledao vjetar koji se odmarao u obližnjoj krošnji pa je
odlučio pomoći djeci. Puhnuo je tako jako, da su svi papirići poletjeli sve do
bijelih oblaka gdje su ih maleni anđelci razdragano dočekivali i radosno vješali
po nebu nove zvjezdice. Nebo je zasjalo od dobrih djela malenih dječjih duša.
(Mojim dvjema princezama čiji
osmjesi su dovoljni da rastjeraju povremene naoblake na mojem nebu) |
