|
Opterećen godinama i prepun grijeha,
srastao s životom grešnika,
blizu sam i jedne i druge smrti,
a srce mi je nahranjeno zlom.
Nemam snage potrebne za
promjenu života, ljubavi, sudbe,
bez Tvog božanskog i čistog vodstva,
koje odvodi i brani od svakog zlog puta. …(1)
Riječi pjesme nizale
su se u njegovoj glavi. Više nije znao da li su uistinu pravi
stihovi, ili su se u njegovu sjećanju pomiješali stihovi nekih
starih pjesama. Bože, koliko je volio čitati stihove. Dapače, mnoge
je učio napamet. Koliko se mogao sjetiti, stihovi koji su mu
zaokupili misli vjerojatno su bili stihovi nekog slikara, kao što je
i on sam. Nije mogao raditi. Pred njim je bilo platno na kojem je
tek počeo slikati svoje novo djelo. Toliko je želio slikati more,
brodove, jedra. Umoran je bio od lica. Toliko lica koja su se
smješkala, bila ozbiljna, lica zagonetna pogleda. Smetalo ga je kada
poslije nekog vremena ne bi mogao povezati lice sa osobom koju je
portretirao. Ponekad je mislio da nije neki osobiti slikar. Stalno
se prisjećao rečenice Stvaraj likove tako da pokažeš što nose u
duši; inače ti umjetnost neće biti dostojna hvale (2).
Da li je njegova umjetnost dostojna hvale? Mnogi su ga slavili,
kupovali njegova djela. Za velike novce. Tako je mogao biti neovisan
i od roditelja i od prijatelja. A to je toliko želio, najviše od
svega. Biti svoj. Ali čini mu se da se izgubio. Ni sâm nije znao
gdje je pogriješio. Kada je sve otišlo nizbrdo? Kako? Zašto? Niti je
znao, niti je slutio da će se nešto slično dogoditi.
Na plaži, maloj,
pješčanoj, bio je sam. To je bila plaža na osami i rijetko bi tu
netko dolazio. Samo njegovi poznati. Znali su zajedno provoditi dane
u kući ujaka u blizini. Nedaleko se polagano kretala jedna mala
jedrilica. Polagano. Nije bilo vjetra. Samo lagani povjetarac. Eto,
jedrilica je bila tu, more prekrasne plave boje tu ispred njega, ali
…
Ustao je s namjerom
da krene prema kući. Od slikanja nije bilo ništa. Pokupio je svoj
pribor i uputio se prema puteljku, uskom, koji je vodio prema
njegovoj kući. Ali prije je trebalo proći pokraj male crkve i starog
groblja. Nalazili su se na vrhu brežuljka odakle se pružao prekrasan
pogled, s jedne strane na plažu, a s druge na malo naselje. Tu je
njegova obitelj nekada davno bila vlasnik zemljišta, koje se je
godinama prodavalo i smanjivalo. Izgleda da je malo tko od njegovih
želio tu živjeti. Samo bi on tu volio doći i boraviti. Sâm, a
ponekad i sa svojim prijateljima. Sa svojim društvom, koje mu je
ponekad godilo, a ponekad smetalo svojom površnošću. Puteljak kojim
je išao bio je uzak i rijetko je njime tko hodao. Bio je obrastao u
travu, a ponekad bi zasmetali i grmovi koji su rasli sa strane.
Približavao se vrhu
brežuljka, crkvici i groblju. Ni sâm nije znao zašto, ali uvijek je
bio fasciniran grobljima, starim posebno. Nije znao što ga je toliko
privlačilo tim mjestima koja su za većinu mjesta tuge. Njemu su
služila kao podstrek za razmišljanje. O raznim stvarima. Ljudima.
Životu. Znao bi često prolaziti tim malim grobljem i čitati natpise
s nadgrobnih ploča. Mada ih je već odavno znao napamet. Uvijek su mu
se činila ponovno novima. Što ga je tu vuklo? Najčešće je znao
razmišljati o ljudima koji su tu pokopani. Nije da ih je poznavao.
Ali, svejedno. Pročitao bi ime, koji put bilo je isklesano i
zanimanje ukopanih. Kakvi su bili ljudi? Kakvi su bili njihovi
životi? Da li su možda i neki od njih lutali ovim brežuljkom, i da
li su se i njihovim glavama vrzmale slične misli. Tu su bili grobovi
i nekih bratovštima, starih obitelji, grobovi časnih sestara,
svećenika. U jednom od grobova pokopan je i neki strani ambasador.
Francuski. Kako li je on došao tu? Grob njegove obitelji nije bio
tu.
Izlazeći iz malog
ograđenog prostora gdje se nalazilo groblje, uputio se prema
crkvici. Učinilo mu se da su vrata crkvice otvorena. To je bila
mala, ali lijepa crkva. Najvjerojatnije srednjovjekovna. Ušao je
unutra. Bila je prazna. Snopovi svjetlosti probijali su se kroz
prozore, tako da je sav prostor izgledao pomalo nestvarno. U crkvi
nije gorjelo ni jedno drugo svjetlo, osim svijeća kraj glavnog
oltara. Volio je tu atmosferu polumraka, te boje starih drvenih
klupa, oltârâ. Sjeo je na jednu klupu koja je zaškripala pod težinom
njegova tijela. Onako u mraku, činilo se kao da su klupe bile ne
tako davno obnovljene, obojene. Seoski župnik se sigurno dobro
brinuo za crkvu. Na zidovima je bilo mnogo što manjih, što većih
slika iz raznih razdoblja. Najvjerojatnije zavjetnih. Na njima su se
mogli vidjeti stari jedrenjaci, sveci. Na jednom oltaru nalazila se
slika Majke Božje. Nije znao koliko je bila stara, ali ga je
privlačila svojim bojama i svojom ljepotom. Majka Božja u haljini
nebesko plave boje, a preko haljine tamno modri plašt. Ona taj plašt
drži svojim rukama malo odmaknut od svog tijela, a ispod plašta se
vide ljudi, djeca, koje štiti. I ljudi i djeca, svi imaju pogled
prema Marijinu licu.
Godio mu je taj mir,
ta tišina. Nije bilo zvukova koji su mu mogli odvlačiti pažnju.
Uronio je u svoje misli. Pokušao je proniknuti duboko u sebe, u
dubinu svog bića. Pronaći se. Pronaći ono nešto svoje što je
izgubio, od čega se udaljio. U glavi je i dalje bila zbrka misli.
Nizale su se slike mjesta, lica. Neke slike bi se zadržale koji
trenutak, a neke bi samo proletjele.
Što je htio od svog
života? Da li je to ostvario? Zašto je onda tako nezadovoljan, tup?
Često je osjećao da je možda potrebno tako malo da izađe iz
začaranog kruga, iz svog usnulog stanja. Ponekad bi mu se činilo da
jasno vidi u čemu griješi. U stvari, dobro je znao u čemu. Samo to
nije mogao odbiti od sebe, nego je pustio da ga struja nosi. Baš
tako, pustio je da ga vode. To treba prekinuti.
Odjednom je osjetio
da više nije sam. Pogledao je prema vratima i vidio je da je netko
ušao. Nije odmah prepoznao tko bi to mogao biti.
-
Duhovnu
šetnju? – ponovio je. – Da znaš da si pogodio. Nisam mogao raditi,
pa sam malo prošetao. Ovdje je takav mir, da jednostavno liječi.
Treba mi malo odmora od buke, neprekidne žurbe, nesuvislih
razgovora, lažnog života. – rekao je i zastao.
Ostali su tako
nekoliko trenutaka sjedati u tišini, svak sa svojim mislima.
Htio je još
razgovarati, ali nekako riječi nisu mogle teći. Nije htio uvrijediti
Marca, jer je on jedan od rijetkih koji ga je razumio. S njim se
moglo razgovarati. Možda je i on sam u sebi vodio borbu, a o tome
nije htio ni s kim razgovarati.
Prošlo je još neko
vrijeme tako u tišini, a onda se Marc polagano ustao.
Marc je izašao iz
crkve i za sobom zatvorio vrata. Odjednom je bilo mračnije. Ustao se
i uputio prema oltaru sa slikom Majke. I njegov pogled je bio
podignut prema Njenom licu. Prišao je bliže. Htio je i on sam biti
jedan od onih ljudi i djece zaštićenih Marijinim plaštem.
-------
(1) - Stihovi pjesme
Molitva
Bogu Michelangela Buonarrotija u slobodnom prijevodu autora.
(2) - Leonardo da
Vinci Traktat o slikarstvu.
|
