|
Već u ranom djetinjstvu moj me
je otac učio i odgojio tako, da ne smijem krasti tuđe stvari, jer ukradeno neće
nikad biti moje vlasništvo.
Za vrijeme komunističkog režima
u domovini, mnogi Hrvati i Hrvatice morali su napustiti svoju rodnu grudu i poći
u svijet «trbuhom za kruhom», te sam i ja po završetku škole morala otići na rad
u Njemačku. U jednoj tvornici stakla upoznala sam i prijateljicu Macu iz okoline
Siska. Bila je vesele i razdragane naravi, punačka, te sam rado boravila u
njezinom društvu. Radila je težak posao na vatri i zraku punom staklene prašine.
Brzo se razbolila od bronhijalne asme, te naglo i neočekivano umrla u 53. godini
života. Njezino tijelo bilo je spaljeno u krematoriju, a urna prenešena na
groblje u domovinu. Nakon njezine smrti bilo mi je žao što je bila spaljena, jer
to još nije bilo uobičajeno kod nas katoličkih vjernika. Osjećala sam zbog toga
nekakav teret na duši, ali između neba i zemlje događaju se čudne i neshatljive
stvari koje čovjek može samo naslućivati i vjerovati, ali ne i potpuno shvatiti.
One noći kad je Macina urna bila otpremljena u domovinu, sanjala sam čudan san:
Ležala sam na krevetu u mojem
malom stanu u potkrovlju, kad najednom ugledam pokojnu Macu. Došla mi je u
posjete s jednim mladićem, obučenim u čudno plavo odijelo. Obradovala sam se što
ju vidim, svjesna da je umrla, te ju upitah:
«Maco, pa to si ti! Kako si
Maco?»
«Meni je lijepo, prelijepo», odgovorila je.
Pogledala sam ju bolje i radosno primijetila:
«Pa ti si sada posve šlank».
«Ja sam sada dobila novo tijelo», odvratila je.
Dalje sam upitala:
«Kako vi živite tamo na onom svijetu?»
«Živimo u zajednici, imamo svoje vođe i kada želimo nekuda ići, odjavimo se kod
njih».
«Da li ti je žao što si bila spaljena?»
«To je najbolje što ste mogli učiniti», potvrdila je.
«Jesi li blizu Gospodina?»
Nasmiješila se na to i rekla:
«Pogledaj!» Podigla je pri tome ruku i čudna, lijepa plavkasta svjetlost
obasjala joj lice.
Uozbiljila se i rekla:
«Idi u moj stan! Ima tamo jedna stvar...»
Na to sam ju prekinula i rekla:
«Šta te sad briga za zemaljske stvari. Tebi je sada dobro i nemoj se više
brinuti za to.»
Samo me je šutke saslušala,
stala na sredinu moje sobe, nasmiješila se, mahnula mi u znak pozdrava i
najednom nestala.
Probudila sam se i shvatila da
sam to sve samo sanjala. Sjetila sam se doslovce toga sna i bilo mi je krivo što
sam prekinula Macu u govoru, te nisam saznala koja je to stvar u njezinom stanu
što ju muči i na onom svijetu. Otišla sam odmah u njezin stan, ogledala se po
njemu, ne bi li našla onu čudnu, nepoznatu stvar. Pitala sam se:
«Što je to moglo biti da Maca
još za života nije mogla to riješiti?» Nakon kraćeg traženja, pogled mi najednom
padne na drveno Kristovo raspelo u njenoj spavaćoj sobi. Kao munja prostruji mi
glavom onaj događaj kako je Maca došla do toga križa. Mi katolici iz
Rheinsko-Mainskog područja hodočastili smo Blaženoj djevici u Marienthal svakog
Duhovnog ponedjeljka. Kao i uvijek bilo je i tada to hodočašće obnova za dušu i
tijelo. Svečana sv. Misa s izvrsnim propovijednicima kao što je bio fra Ignacije
Vugdelija, prekrasna priroda i osjećaj zajedništva, činili su da je svako
hodočašće bilo nezaboravno. Na dvorišnom prostoru iza crkvene zgrade moglo se
nabaviti mnoštvo suvenira rezbarenih u drvu. Maca i ja smo redom razgledale
suvenire i došle do mjesta gdje su se prodavala Kristova raspela različite
veličine. Najednom sam zaprepašteno ugledala Macu kako stavlja u svoju torbicu
jedno raspelo, ne plativši ga. Ja sam ju morala opomenuti:
«Maco, ta stvar se ne krade!»
«Imaju oni dosta toga»,
odvratila je ležerno. Ostala sam bez riječi.
«Sada kad je umrla, vjerojatno
je htjela izravnati taj dug», prošlo mi je kroz glavu.
Obećala sam Maci i sebi da ću
platiti taj njezin dug, kako bi ona našla svoj mir. Shvatila sam i vjerovala da
joj se duša nalazi u fazi čišćenja, u čistilištu, jer vjerujem da ništa nečisto
neće ući u Kraljevstvo nebesko. Taj san je ujedno i učvrstio moju vjeru u
čistilište, te sam se počela više moliti za sve svoje drage pokojnike.
Slijedeći put kad sam došla u
Marienthal, pronašla sam prodavača Kristovih raspela i vidjevši slično, pružila
sam mu novac rekavši:
«Htjela bih platiti ovo raspelo
za moju prijateljicu». Prodavač se tajanstveno nasmiješio, kao da je poznavao
cijeli slučaj i dodao:
»Ona je već uzela raspelo?!»
Potvrdila sam i shvatila svu težinu grijeha krađe, a i lakoću držanja Božje
zapovijedi «ne ukradi», kojom Gospodin samo želi spriječiti da čovjek grijehom
krađe optereti svoju besmrtnu dušu. Rado sam učinila ovu žrtvu plaćanja Macinog
duga, jer tko zna, možda ću se i sama jednom nalaziti u sličnoj situaciji, kada
će mi biti potrebna nečija svesrdana pomoć. Pokojnu Macu s tim u svezi nisam
više nikada sanjala. Nadam se da je našla svoj vječni mir u Gospodinu. |
