|
Kad je došlo vrijeme mirovine, ponekad je
Katarini nedostajao bliski kontakt i neposredna komunikacija s ljudima. Isto
tako kretanje i šetnja, te se odlučila da subotom ide na buvljak, nedaleko
sveučilišta u Mainzu, kako bi povezala korisno s ugodnim. S divljenjem je
razgledala raznolike antikvarijske figurice i stvarčice koje se mogu samo
tamo pronaći, jer se više nigdje ne proizvode. Bilo je tu svega i svačega:
alata i mašina, kuhinjskog pribora i servisa, odjeće i obuće, tepiha i
namještaja, nakita i ukrasa, voća i povrća, jela i pića. Pretežno se ovdje
prodavala rabljena roba, ali se tu moglo kupiti i posve novih stvari koje su
potjecale iz trgovina koje su se zatvorile. Kada se kućanstva raspadnu ili
ljudi sele u druge gradove, tada rasprodaju cijelo pokućstvo po vrlo
jeftinoj cijeni. Od jednog svojega zemljaka Katarina je čula šaljivu
dosjetku:
« Na buvljak je najbolje ići u proljeće, kada starci poumiraju, jer tada
nasljednici rasprodaju njihove stvari budi-zašto, tj. vrlo jeftino».
Kupci su ovdje pretežno stranci, te se mogu
čuti gotovo svi evropski jezici. Ima tu i Nijemaca koji se ne stide svojeg
siromaštva i kupuju rabljenu robu. Tko jednom pođe na buljak, taj će uvijek
rado tamo ići. Jednom je Katarinu upitala njezina bivša kolegica s radnog
mjesta:
«Što, vi idete na buvljak? Imate li još mjesta u vašem stanu?».
Vjerojatno je poznavala ljude koji tamo odlaze, jer uvijek pronađu ponešto
što im se sviđa, te se s vremenom toga nakupi dosta, da se napokon ti kupci
mogu i sami pojaviti s ovim stvarima kao prodavači na buvljaku. To je
Katarini potvrdila i jedna zemljakinja iz Wiesbadena koja sada prodaje sve
svoje kupljene stvari. Poneki pak prodavači antikvarijskih stvari, čini se,
dolaze na buvljak samo da izlože i pokažu svoje lijepe skupljene stvari. Žao
im je prodati te stvarčice koje su strastveno sakupljali, jer uživaju
gledajući u njih. I to se može nazvati ovisnost o skupljenim stvarima. Ima
tu i kupaca koji isključivo kupuju samo ono što je jeftino. Jednom je
Katarina čula kako jedna prodavačica komentira, obraćajući se jednom kupcu:
«Ein Euro Mann, ha? Jedan euro čovjek, je li?» (Kupuje samo stvari za jedan
euro.)
Jedna druga prodavačica rekla je:
«Imam osjećaj, poneki ljudi žele da im sve stvari poklonimo».
Katarina je rado odlazila na buvljak, jer je
tamo susretala svoje zemljake i ponekad ugodno čavljala s njima.
Jednog prohladnog subotnjeg dana uputila se opet na buvljak s namjerom samo
da malo prošeta. Došavši tamo po navici je obilazila štandove. U drugom
redu na samom početku, ugledala je lijepo prostrt stol na kojemu je bio
izložen vrlo lijepi servis, stolno posuđe za 6 osoba, za kavu i ručavanje.
Bio je od lijepog bijelog porculana, ukrašen s njezinim omiljenim motivom,
bijelim cvjetovima đurđice s lijepim zelenim listićima. Odmah je vidjela da
su servisi gotovo novi, neupotrebljavani. Upitala je prodavačicu za cijenu.
Ona joj je rekla kako komplet stoji 15 eura, ali da postoji već
zainteresirani kupac, jedna žena, koja je otišla po novac. Nepisano pravilo
buvljaka, potaklo je Katarinu da kaže:
«Ne želim se stavljati ispred prvog kupca, iako bih ja za to dala i 20
eura.»
Znala je naime da je ovo stolno posuđe mnogo skuplje.
«Pričekat ću zato prvog kupca», nadodala je.
Ubrzo je stigla jedna starica s vunenom kapom na glavi, koja je držala
drhtavom rukom svoj mali novčanik. Na lošem njemačkom, vjerojatno je bila
Poljakinja, objasnila je da nema dovoljno novaca za taj servis. Prodavačica
joj je dala do znanja da ne može sniziti više već ionako prenisku cijenu.
Tužan pogled starice dirnuo je Katarinu. Instinktivno, gotovo medijski
Katarina je osjetila staričinu silnu želju da posjeduje ovo stolno posuđe.
Osjećaj sućuti i neobjašnjivog milosrđa prema toj strankinji, najednom je
obuzelo njezino srce. Imala je silnu želju da obraduje ovu staricu i da joj
ispuni ovu, možda posljednju želju. Iako je znala da je to sada njezina
prigoda da i sama nabavi ovo stolno posuđe koje joj se tako neobično
svidjelo. Znala je da takovo posebno lijepo stolno posuđe više nikad i
nigdje neće moći nabaviti. No, ona se ipak odlučila za ovu staricu, a ne za
ove stvari. Katarina je upitala staricu:
«Koliko imate novaca?»
Ona joj je pokazala nešto malo više od 10 eura. Katarina je posegla u svoj
novčanik i nadodala toj sumi još nedostalih 5 eura i pružila prodavačici
koja ju je iznenađeno i s divljenjem pogledala. Tako je Katarina pomogla
ovoj starici da kupi željeno stolno posuđe. Starica joj se zahvalila s
jednim toplim «hvala» i Katarina je nastavila svoj put radosnog i sretnog
osjećaja u duši, gotovo lebdeći od miline. Bila je sretna jer je uspjela
nekog obradovati, odlučivši se za čovjeka, a ne za stvar.
Možda bi u svijetu bilo više sretnijih ljudi, kada bi više pazili na krunu
božjeg stvaralaštva, na čovjeka, stavljajući ga uvijek i u svakoj prilici
na mjesto ispred materijalnih stvari.
|
