|
Ovo je priča o tome
kako sam postao kršćanin.
Jednog dana dok sam
ležao na suncem obasjanom pijesku na obali mora dogodilo mi se nešto
vrlo neobično što ću pamtiti cijeli život. U jednom trenutku, ne
pamtim točnog časa, javio mi se glas Božji. Taj glas je bio nježan
kao lahor i snažan kao duboka misao. Više puta mi je ponavljao:
''Sine, plivaj uz obalu zlatnu, tamo gdje je voda bistra i nazireš
joj dno!'' To je možda značilo da ne idem daleko od obale, niti
igdje gdje mi nije jasan put, gdje bih možda osjećao strah i sumnju,
nemir i tjeskobu. Nije mi bilo baš jasno to upozorenje s obzirom da
sam se samo sunčao i namjeravao plivati. Doista sam bio zaljubljen u
more i nikako nisam mogao shvatiti da bi mi ova suncem okupana plaža
mogla donijeti nešto što ne bi bilo ugodno i toplo. Poslije kraćeg
drijemanja na pijesku dignuo sam se i otišao prema moru. Voda me je
milovala svježinom i čarolijom svoga svijeta kojemu sam se potpuno
prepustio i dopustio da me oblikuje i nosi valovima. Izložen ugodnoj
toplini srpnja ležao sam tako na vodi raširenih ruku kao da sam
razapet. Da, uistinu sam bio razapet i uronjen u ljepotu. U početku
ništa nisam mislio, ali mi se kasnije malo zadrijemalo. Ustvari,
mogao bih reći da to nije bilo drijemanje nego meditativno
sanjarenje u kojem sam sanjario da sam iznenada postao kralj. Bilo
je čarobno zamisliti se u ulozi kralja kojemu se svugdje vrata
otvaraju i koji može kupiti i dobiti sve što poželi na ovome
svijetu. Kao kralj Dionizije uzviknuo sam ''Sve je ovo moje, valovi
su mi sluge, a more mi je kočija. Nikog nema iznad mene ni pored
mene… Tko je sretniji od kralja?'' Za to vrijeme, dok sam snivao
svoj lagodan kraljevski san, voda me je nosila kamo je htjela, a ja
nisam ni slutio da me je odvela u tamnomodri beskraj. Kad sam
otvorio oči, jeza mi dođe sve do kosti. Obuzeo me je strah. Ovoj
vodi sada nisam vidio dno, a pogled prema dolje učinio mi se mračan,
neproziran i hladan. U tom trenutku sam osjetio istinsku samoću.
Ostao sam sâm i nestao je moj san. Nije li to ono na što me je
upozoravao Božji glas? Ne, pomislio sam, Bog mi je nešto simbolično
govorio, ako je to uopće bio njegov glas. Nedugo zatim, još sam se
više uplašio, jer je izdaleka oko mene kružio veliki morski pas.
Srce mi se stegne od silnog jada, pa u panici uhvatim naglo snažne
zaveslaje natrag. O Bože, kako je sada daleko bila obala! Plivao sam
tako brzo kako mi je srce lupalo, ali uzalud. Neman je bila brža i
snažnija od mene, brzo mi je uhvatila petu i odlomila komad. Nisam
znao koliko mi je odgrizla noge, samo sam je vidio kako je zaronila
u tamno modri beskraj. Između mene i nje ostao je krik i krvavi trag
. Moje natjecanje, izazivanje i bježanje od zvijeri, pretvorilo se
sada u kričanje boli. Od tada nisam pamtio više! U toj nesreći koja
mi se dogodila znam da sam mogao proći i gore. Plutao sam jedno
vrijeme u nesvijesti, a moji prethodni jauci privukli su ribare sa
čamcem koji su mi pomogli da živ dođem na obalu. Izgubio sam puno
krvi, ali ipak kad sam došao u bolnicu oporavio sam se. Liječnik mi
je rekao da ću morati nositi protezu, ali će sve biti u redu. Dok je
moja rana polako cijelila, nisam imao mira i postavljao sam sve više
bjesomučnih pitanja samome sebi: ''Zašto mi se to moralo dogoditi i
kako se tu mogao stvoriti morski pas kad ga nikada nije bilo u ovim
krajevima.'' Istina je da su ponekad ribari pričali u konobama da su
vidjeli morskog psa u luci, ali poslije se otkrilo da je to zapravo
bio samo dupin. Nemate pojma kako mi je bilo probuditi se i vidjeti
sebe u krvavo bijelim povojima potpuno svjestan da sam nepovratno
izgubio jedan dio sebe. Nikada više neću moći trčati, a tko zna da
li ću više moći plivati. Obuzet osjećajima krivnje i mržnje
razmišljao sam samo o jednome; o osveti. Odlučio sam ubiti morskog
psa. Uzeo sam očevu lovačku pušku i nekoliko dana nakon što sam
izišao iz bolnice uzeo sam čamac i zaplovio na pučinu. Tražio sam ga
i čekao, ali nije došao. Odlučio sam ga zavesti i ukrotiti kao
matador bika u areni. Moja crvena krpa je bila svježa govedina koju
sam kupio u mesnici. Namamljen mirisom krvi došao je moj
neprijatelj. Nisam dugo čekao svojih pet minuta pravde. Ubio sam ga.
U daljini je još odjekivao zvuk moje puške. Beng! Beng! Beng!
Poslije toga nastala je tišina. Krv je pretvorila more u ljubičastu
boju, a ja sam bio sretan. Nedugo zatim sam se zapitao: ''O, da li
sam zbilja sretan?''. Ne, prazna je opet i sama duša moja, zaključio
sam. Čudio sam se tom svom osjećaju samoće i bijede, sada kada
slavim pobjedu ubojstvom svoga ubojice. Dok me je tjeskoba
progonila, sa juga, kroz šum valova i maestrala, javi mi se opet
glas Boga; ''Zašto sve to činiš Dionizije?''.
''Kad nemam mira'',
odgovorim, ''Osjećam se nesretno zbog rane i boli koju mi je
nanijela zvijer''.
Ali, mi Bog reče
ovo: ''Oprosti samome sebi, oprosti moru i oprosti morskom psu koji
je bio gladan kao što si i ti sada gladan''.
''Nisam gladan nego
sam tjeskoban, Bože''
''To je isto.
Gladan si ljubavi, mira i sreće. To je ona glad koja te progoni kao
što progoni morskog psa njegova glad.''
''Znam, Bože da
sam kriv i da sam običan grešnik. Ti si mi još dok sam se sunčao
govorio da otvorim oči, da ne snivam i ne putujem suviše daleko, ali
te ja nisam razumio. Nisam te poslušao jer su me maštanja o
vlastitom kraljevstvu odvela daleko. Prepustio sam im se u
potpunosti.''
''Da, postao si rob
svojih misli, a one su te udaljile od prirodnog osjećaja slobode. Ti
si stvorio svoju ideju o moru i htio si mu postati umjetnik i kralj,
ali si na okrutan način spoznao da ono nikada neće biti tvoje
carstvo.''
''Samo malo, Bože,
nije mi jasno što to znači udaljiti se od prirodnog osjećaja
slobode?''- upitao sam.
''Sloboda i dužnost
su povezani, a ne razdvojeni. Morski pas pliva i jede iz dužnosti
koju ima kao zvijer, i u tome nema njegove krivnje. Dužnost čovjeka
je da bude čovjek , a ne da razmišlja kako je netko drugi po službi
koja mu nije darovana.''- reče mi Bog.
''Znači li to da se
čovjek mora odreći mašte. Ako, da, kako će onda uživati u životu.''
''Ne, još nisi
shvatio da ti već imaš jedno kraljevstvo koje ti se neće oduzeti i
da stoga ne trebaš hrliti za tuđim. To ti nije potrebno, jer tvoje
kraljevstvo nije more, nisu zvijezde, nisu ljudi, nisu funkcije,
niti išta stvoreno i rođeno. Tvoje kraljevstvo je tvoje srce,
odnosno tvoja duša koju sam ti stvorio. Ni sam ne slutiš koliko se
blaga skriva u tvom neponovljivom originalu. O, da li znaš da uvijek
čujem otkucaje tvoga srca?'' ''Kako to, a zašto si Bože dopustio da
budem nesretan i prepušten mislima koje su me mogle odvesti u
smrt?''
''To je uvijek bilo
zato što često kad sam kucao na vrata tvoga srca, ona su bila
zatvorena ili si ti bio odsutan. Stoga, nisi mogao čuti moja
upozorenja niti pročitati moje poruke koje sam ti ostavljao''.
Na kraju, Bog mi je
rekao još nešto što me je duboko dirnulo i od tada sam odlučio da ću
slušati Njegov glas do kraja svog života.
''Rekao sam vam
odavno: Istina će vas osloboditi! Zato gledaj u nju uvijek, slušaj
je, traži je očima, rukama, i svim svojim osjetilima. Traži je
svojim razumom i svojom voljom bez koje ćeš opet zadrijemati. Čuvaj
se da ti zabluda ne postane predmet istine. Primi Duha Svetoga koji
ti je Branitelj. Zazivaj ga i On će ti doći. Vjeruj mi, jer ćeš
jedino sa mnom postati kralj u vječnom kraljevstvu koje počinje sada
iz tvog srca.'' |
