Pokušali su, osvajajući
drvene ljestve, koje su posudili od susjeda i naslanjajući ih na visoko
izrađen kup sjena, dotaknuti dno nebeskog svoda.
I svaki put, puni nade,
volje i želje od koje su izgarali, padali bi u trenu kad bi se propinjali na
prste stojeći na zadnjoj letvici gubili ravnotežu (sada znaju da to nije
bila ravoneža nego realnost).
San dvojice dječaraca,
svakim ponovnim pokušajem i svakim ponovnim neuspjehom bivao je sve veći, a
nebo nad njima sve dalje i dalje i činilo se kao da će ih jednog trenutka
poklopiti svojom težinom, kao kaznom za grijeh koji čine.
To je bila njihova tajna.
Kao i svako dijete na
ovozemaljskoj kugli, tako su je i oni krili i bili ponosni na nju.
Ali,njihova tajna bila je,
za njihove godine, godine devetogodišnjaka, čini se malo preozbiljna.
Oni su htjeli (tiho ću
kazati da slučajno nitko ne čuje), oni su htjeli vidjeti ima li Boga na
nebu!
Bili su ponosni na svoju
želju, ali su je ljubomorno skrivali do drugih, plašeći se samog ispunjenja
ali i načina kako će netko od njihovih prijatelja reagirati (jer većina njih
ne zna niti da Bog i postoji).
Kao da su nešto posebno -
činilo im se kada su tiho planirani novi pokušaj.
U svojim očima bili su
veliki, nedostižni i ponosni na sebe, ali i na svoje roditelje, koji su im
govorili o Bogu i o mjestu njegovog postojanja (zamislite, čuli su daBog
postoji u vašoj duši - koje je to otkriće bilo za njih).
Jedino, nakon toliko
pokušaja da se domognu barem stopala neba, mučilo ih je gdje tražiti Njegovu
ruku: da li na nebu ili u duši (malo čudno da Bog može stati u dušu jednog
dječaka).
Tada su polako spoznavali
da postoje realne i nerealne želje i da postoje stvari koje su takvim
stvorene i takvim moraju ostati.
Nisu se uvijek mogli
pomiriti s tim činjenicama, ali su ih naučili prihvaćati.
Isto tako su, u knjigama
koje govore o Bogu (sada im toliko dostupnom) znali pročitati da treba
mijenjati sebe, a ne svijet.
Mislili su da su sjenici
nedovoljnio visoki, pa su ih zamijenili visokim jablanovima, čije su grane,
činilo im se, bile tik do jednog kišnog oblaka.
(Kažu da se onima koji
vjeruju ciljevi i snovi ostvaruju)
Vjerovali jesu, ali im cilj
nije bio realan.
Popeli su se na tanak vrh
visoka stabla i doživjeli još jedno razočaranje (svako slijedeće razočarenje
bilo je sve teže).
Dobro, govorili su, u
gradovima kažu, postoje velike ogromne zgrade, kada odemo na visoko škole,
popeti ćemo se na te zgrade i tamo je sigurno nebo jako blizu.
I tako su, živeći svojim
svakodnevnim životom, koji se ničim nije razlikovao od druge djece, živjeli
jedno, a žudili za drugim.
Jednoga dana ispunio im se
san (sada više ne dječački, sada skoro san odraslih ljudi) - stigli su u
veliki grad, prelijepi, prepun koraka, uspomena, prepun tradicije, ljepote,
crkava, vjere, ulica s posebnim imenima...
Odabrali su najveću zrgadu
u gradu, srce ispunili nadom i krenuli.
Kada su došli na vrh te
najveće zgrade tog glavnog, prelijepog grada njihove države, opet su se
razočarali, ali samo blizinom neba -stvarnom blizinom neba.
On je za dodir bilo jako,
jako daleko.
Ono je za dodir bilo skoro
nedodirljivo.
Ali, u tim trenucima, kao
da se nešto dogodilo u njihovim dušama i pogledima na svijet i nebo.
Odjedanput kao da su
spoznali da je potreba da nebo ostane tako nedodirljivo, a u stvari, ono što
je u njemu možemo dodirnuti kada god to zaželimo, vjerom u svojoj duši i
molitvom sklopljnih ruku.
Spoznali su da su tolike
godine izgubili žudeći za nebitnim i nerealnim, a da je pored njih ostajala
ova ljepota, ova prelijepa ljepota krajolika ovoga grada i svih durgih
gradova, mjesta, trenutaka koje su propuštali, dok su se, zaneseni svojom
iluzijom, penjali da bi osvojili nebo.
Spoznali su - umjesto da
oni osvoje nebo - nebo je osvojilo njih.
Ostali su još dugo
uživajući u prelijepom pogledu, u razgovoru o danima, tome gdje su griješili
i o spoznaji da je sve naš dječački san, i da oni koji ne znaju sanjati neće
niklada doživjeti ovakve ljepote.
Ali su, onako potajno i za
sebe, dogovorili se da sve ostale snove neće sanjati više bez znaka koje će
im zasigurno, uslišanim molitvama, doći iz nebeskih svodova.
Dječaci su sada odrasli
ljudi,ali se još uvijek, i nakon toliko godina koje su prošle, potajno,
popnu na onu najvišu zgradu, koja sada nije niti najviša u gradu, i
ispunjene duše govore o prošlom vremenu, uživajući u sadašnjim trencima
(kada govore o djeci koja sanjaju snove) i planirajući sutrašnjicu, satkanu
u molitvama njihovim.
Činilo im se da je nebo
tako blizu, da je Bog uz njih, da su ga već stotine puta već dodirnuli i
osjetili.
Nije bit života koliko se
visoko uspneš, bit života je u tvom pogledu s ravnice, u njegovoj snazi i
viziji.
