|
Gledajući već i iz same površno-vjerničke
perspektive moguće je uvidjeti kako religiozni
čovjek današnjice živi u stanju neprekidne borbe
između odluke ostati na mjestu svojega Biti ili
se otisnuti u daljine svjetskog prostora Imati.
Kažem religiozni čovjek stoga što ateist ili
antiteist nema tih dilema. Za čovjeka nevjernika
je općepoznato da se već odavno odlučio
nastaniti na prostranstvima prostora imaštine. U
želja za imutkom i na stazi današnjeg gramzivog
hoda prema Imati za religioznog čovjeka
sadašnjice Shakespeareovsko pitanje biti ili ne
biti je zapravo pitanje Biti ili Imati.
Još donekle i
možemo shvatiti tog i takvog Homo Materialibusa,
koji nema ni vremena ni želje za pogledati u
bitak svojeg postojanja, jer mu to njegova ohola
i častohlepljiva narav nije dopustila u samoj
fazi njegova duhovnog razvoja. Možebitno je to
zapravo samo plod već ustaljenog familijarnog
razmišljanja, ili jednostavno zadojenost
materijalnim egoizmom od malena, tako da vjera u
Onog Iznad nije nikad ni uspjela doprti do tako
zarobljenog srca.
No, nama je
važnije saznati što se to događa sa onim Homo
Christianusom, koji je prešao s otoka Biti na
kopno Imati? Ne treba nam puno za razmišljati da
bismo iz današnje prespektive materijalno
tehnološkog napretka shvatili kojim je sjajem
privučen homo kako bi prešao taj most s otoka
sreće na kopno sjaja. Jer, krštenjem urasli u
milosno stanje i sklonjeni na otok vječne sreće,
i grijani blagom toplotom nebeskog sunca,
ljudskom zemaljskom naravi ponukani smo često
prijeći iz otočke tišine na kopno ljudske
pokvarenosti i ovozemnog sjaja.
Takvim spoznajama
obogaćeni možemo pratiti i priču jednog Homo
Christianisa koji oslijepljen umjetnim ljepotama
i materijalnim zasladama namamljen na iskorak iz
prave radosti u život površne radosti, iz prave
iskrenosti u život pretvaranja, iz istinske
Ljubavi u život tjelesnih užitaka, homo
Christianus zalazi u nepoznato na kopnu Imati. I
odlučnim korakom željan dokazivanja sam sebi da
je on sposoban Imati više od drugih, da je on
sposoban biti dovoljan sam sebi, da je on
sposoban Imati sve i biti najveći na kopnu Imati
i na svim okolnim prostranstvima, ni ne shvaća
zapravo kako gubi onaj svoj indentitet
otočnosti, kako gubi onu nit koja ga drži
uspravnim kao što lutkar u rukama svojim lutki
život daje i snagu i smješak i ruku kada padne
... kako se odriče zapravo onog dijela
sigurnosti i zaštićenosti koju je imao na mjestu
Biti. Tako nezaštićen obranu traži u svim onim
prividnim materijalnim zemaljskim stvarima i dok
nema više vremena baviti se time tko je on, tko
je onaj do njega, zašto onaj do njega jest, i
što je on u svom bitku, zadihan u hodu cestom
zemaljskih probitaka, i ambicioznih uspona,
zadojen mišlju zemaljske slave, i trčeći za snom
da dođe do najviše točke kopna zvanog Imati,
ostaje zapravo umoran i sjetan, sa velikom dozom
prevarenosti koju mora sam sebi priznati.
Još kao mladi
punoljetnik odvažio se taj Homo krenuti u svijet
imaštine, i nakon što je našao mjesto na kopnu
svoje budućnosti, nastavio je, markentiškim
potezima svoje JA odvažno pripremati kao
vrhunski proizvod za plasman na kopnenom
tržištu, na kojem mu je želja bila postići to da
ga svi prepoznaju, da ga svi žele imati da bude
tražena roba. S godinama intelektualnog
uzdizanja i materijalnog napretka, napreduje sve
više i u imućnom društvu kopnene mase. Sa zrelim
tridesetim godinama dolazi i vrhunac njegove
slave, u rukama drži pobjednički zlatni pehar,
na vratu medalju od zlata, na sebi lentu
Najmistera. Blještavilo je oko njega, kamere,
fotoaparati, blještave oči gramzivaca koji
čekaju samo tren njegova silaska sa trona kako
bi ga kao ričući lavovi proždrli svojim
okriljem. I kao janje spremno za klanje, takav
izgubljeni Homo Christianis predaje se u njihovo
okrilje misleć kako će na taj način izliječiti
svoje frustracije samoće na tronu prolaznosti. I
godine tridesete, pa i četrdesete, pa i pedesete
prolaze, moć, slava i sjaj nestaje, nestaju
ponajprije pod sjenom svih onih nametnika, koji
kao paraziti žive na tom Imetku. A svo to
vrijeme od odlaska sa otoka sreće do dolaska na
otok samoće u svijetu Imetka, svo to vrijeme
takvog Homo Christianisa, prati i drži samo
jedna nit. Nit vječne milosti i pogled vječne
Ljubavi. I na kraju svoje životne snage obraća
se Homo Njemu:
- Slava i sjaj
ogrnuše mene, ali ne tvoje dobrote i ljubavi
nego slava Imutka i sebičnosti. Strah vlada u
srcu mojemu, jer na ovom kopnu Imetka i lažne
sreće ja se više ne snalazim. Tolike sam godine
već tu a još neznam gdje sam i kamo mi je ići.
Još nisam upoznao sve granice ovoga kopna, a
umoran sam i strah me steže. Povratak na otok
tvojeg bitka bih želio. Na otok Biti htio bih
ići, tamo me srce vuče jer tamo sam Ja i bez
slave i bez sjaja. Tamo si i Ti u svoj sili
svoje moći. Tamo u sigurnost želim poći. Na
mjesto mira se vratiti želim, gdje sunce je sav
sjaj i gdje na tronu nisam sam.
Da, tek u zenitu
svoje dobi takav homo dođe do trenutka spoznaje
svoje prošlosti i do hrabrosti pogledati
budućnost u oči. No, za njega tek tu počinje
izazov, Biti ili Imati. Iako je saznao sve tajne
i zamke na kopnu sjaja, hrabrosti treba smoći za
povratak na otok sreće. Put treba znati, a put
je dugotrajan, a godine prolaze, starost
pritišće izmučeno tjelo. No, duh vedar stvori mu
Bože i podaj mu radost vječnog putovanja do
otoka Biti. |
