|
To je jutro u moj razred iznenada pokucao
barba Luka, pozvao me i na putu kući kratko rekao:
- «Umro ti je mali brat!»
Moj mali brat Ivan, rodio se dvije
godine nakon mene i pri porodu nespretno ispao nekoj sestri iz ruku.
Dvanaest godina ležao je u krevetu. Često je plakao, a ja bi ga
pokušavala umiriti. Pričala mu, pjevala, pokazivala igračke, a on mi
nikad nije dao znaka da me čuje, razumije, prepoznaje …
Kad je umro činilo se da smo s njim
svi u kući pokopani. Nestalo je smijeha i radosti. Zašutili smo i
uvukli se u sebe.
Svake godine, na godišnjicu njegove
smrti, na Tri kralja, mama i ja bi odlazile na groblje penjući se uz
brdo, gdje Ivan počiva. I dok bi mama putem plakala, ja sam uz nju
išla zagledana u grane tek procvalih bajama usred zime. Prkosili su
studeni i hladnoći i navješćivali proljeće. Tješili su me ti mali
ružičasti pupoljci i šaptali o smislu, o smislu Ivanova postojanja,
njegovim glasom:
- «Zašto me tražite, zar ne znate da
ja moram biti u kući Oca svoga?» (Lk 2,49) ;
- «Čuvat ću vas na svim vašim
putovima, na rukama ću vas nositi, da se gdje nogom ne spotaknete o
kamen.» (Ps 91,11-12)
Taj šapat je postajao glasniji, puno,
puno godina kasnije, kad sam dopustila da me izgubljenu pronade ONAJ
koji ima odgovore na sva moja pitanja.
- «Idi, tvoj je brat živ!«
- «Idi, tvoj je sin živ!» (Iv 4, 53)
– reče mami!
I oživjelo je opet dijete u meni,
pokopano one godine s Ivanom. Dijete što je u djetinjstvu sjedilo na
tatinim koljenima, naslonjeno na njegove grudi, vjerovalo svakoj
njegovoj riječi, svemu se nadalo, sigurno da nikad neće ispasti iz
Oceve ruke. |
