Prvi nastavak
Čudno biće
Izašao sam iz jednog od onih malih baskijskih izletničkih vlakova što
voze kroz polja i livade koje zbog svog blistavog i čistog zelenila
djeluju uvijek kao da su svježe pokošene. Ranije je padala kiša i
svugdje se osjećao snažan miris vlažne zemlje. Bio sam zadovoljan i ne
znajući točno zašto; možda zato što me je okruživala ova prijateljska
priroda.
Kako je moj slijedeći vlak polazio tek za jedan sat — morao sam hvatati
u osam sati brzi vlak za Madrid — pošao sam malo kroz selo. Učinilo mi
se maleno; sastojalo se zapravo iz jedne jedine dugačke ulice koja je
vodila od kolodvora do crkve. Polagano sam se vukao cestom; biciklisti,
koji su se bučno zabavljali, prolazili su pored mene.
Crkva je bila gotovo prazna, samo dvije djevojke su klečale jedna uz
drugu u jednoj od prednjih klupa i jedna stara žena na klecalu. Sjeo sam
straga. U ugodnoj, svježoj polutami mogle su otpočinuti oči, uši i duša
i skoro nesvjesno sam počeo moliti. Ja nisam nikakav komplicirani čovjek
i za mene je molitva jednostavno razgovor u dvoje s Onim koji je
prisutan na oltaru. Tako smo međusobno razgovarali jedan časak, a onda
su moje misli, a da to nisam ni opazio, otputovale ispred mene kući. Da,
zaista mogu biti zadovoljan, mislio sam smiješeći se. Kroz dvije godine
nisam vidio svoju obitelj i sad sam putovao na tri mjeseca kući. Tri
mjeseca odsustva, kako se to naziva u vojsci. Sjećao sam se ona četiri
dana, koje sam proveo kod svoje sestre u Loyoli. Redovničko odijelo joj
je dobro pristajalo, činilo ju je nešto starijom.
Bila je sretna i zadovoljna, a to je bilo glavno. Oči su joj blistale
radosnije nego ikada; bila je na mjestu koje joj je odgovaralo. Polovinu
vremena smo proveli pričajući šale koje je ona bilježila u malu
bilježnicu kako bi ih mogla u slobodno vrijeme ispričati drugim
novakinjama. »Imam tako loše pamćenje«, rekla je, »da za pola sata sve
zaboravim.« Ne, ona nipošto nije bila usiljena, nego je govorila naravno
kao i prije, možda čak još jednostavnije, jer je i o najtežim i
najozbiljnijim stvarima raspravljala najprirodnijim tonom.
Razgovarali smo o svemu: o hrani u samostanu, o velikom broju jabuka
u voćnjaku, časovima molitve i pobožnosti i o Misi. O
svemu je govorila bez imalo patosa. Osjećam, da ime Bog, ako se
izgovori istim tonom kao riječ jabuka, zvuči mnogo ljepše i
prirodnije; kao da nam je On posve blizak.
Dok sam na sve to mislio, nisam ni opazio
da mi je prišla jedna od djevojaka koje su naprijed klečale:
»Biste li nas mogli ispovijediti,
velečasni?«
Malo sam se uplašio:
»Oh! Ja još nisam svećenik; ja sam samo bogoslov«, rekao sam.
Pocrvenjela je, molila mnogo puta za oproštenje i udaljila se.
Ta mala zgoda mi je bila vrlo šaljiva. Možda bi bilo zgodno da sam obje
ispovijedio; ali se s takvim događajima ne treba šaliti. Potisnuo sam tu
misao kao napast, ali ipak moram priznati da sam zapravo bio ponosan,
što su me smatrale svećenikom. Zar sam mogao zaista učiniti tako
ozbiljan utisak? - pitao sam se i prešao rukom preko lica. Ah, jasno,
već se dva dana nisam brijao. Idem sad odmah brijaču. Ustao sam i bez
ijedne riječi, koju bih na rastanku upravio Gospodinu, pođoh prema
vratima. Kad sam stavio prste u školjku s posvećenom vodom, opazih svoju
neuljudnost i rekoh Mu smiješeći se: »Oprosti, ja sam budala. Ali Ti već
razumiješ.«
Kad sam s mnogo mlađim izrazom lica ponovo prešao prag brijačnice, pošao
sam lagano prema kolodvoru jer je već bilo vrijeme za to. Osjetio sam da
sam gladan i pomislim: moram kupiti nešto za večeru jer stižem tek u dva
sata. Ušao sam u jednu trgovinu, koja je izgledala kao da ima svega i
zatražio nasumce: »Sto grama kobasice!«
Žena mi je pročitala s lica neznanje i
rekla:
»Hoće li to biti za sendvič?«
»Da.«
»Onda je dosta pedeset grama.«
»Dobro, onda dajte pedeset.« Rekao sam samo da nešto kažem. Ona je
sjekla kobasicu na kolutiće.
»Treba li i kruh?«
»Vi prodajete i kruh? Tim bolje. Da, naravno!'
»Da vam i kruh pripravim?«
»To bi bilo vrlo ljubazno od vas.«
»Želite li također nešto voća?«
»Da, da.« —
»Dvije banane.«
»Da, lijepo.«
»Ah ne, radije jednu bananu i jednu krušku. I malo kolača?«
»Da, dobro.«
»Četiri komadića?«
»Da.«
Pustio sam je da radi što hoće. Ona se
osjećala pomalo kao moja majka, a ja nisam ni slutio što trebam kupiti.
Bilo mi je svejedno što jedem. Žena u trgovini mora da je bila vrlo
radosna zbog kupca kojeg je tako lako zadovoljiti, jer mi je sve
zapakovala s tako mnogo ljubavi, da to ne bi bolje mogla učiniti ni moja
majka.
S namirnicama pod rukom — prtljagu sam
bio predao u Irunu — ušao sam u vlak. Iako je bio prilično pun, našao
sam jedno slobodno mjesto, u mom su odjelu sjedili ljudi kakvi se često
vide u D-vlaku Irun — Madrid: do prozora mladi talijanski bračni par
koji je prikraćivao vrijeme zajednički rješavajući križaljke; njima
nasuprot jedan valencijanski bračni par koji je isto tako zajednički
cijela dva sata jeo sendviče sa salamom, dva sata brbljao valencijanski
i daljnja dva sata uništavao sendviče sa sirom.
Mi ostali sačinjavali smo jedan krug.
Nasuprot meni sjedila su dva mlada Engleza i jedna Španjolka koja je od
svog djetinjstva živjela u Engleskoj. Desno od mene sjedio je Španjolac
s izgledom cipelara, a koji se nakon sedamnaest godina provedenih u
Francuskoj vratio u Španjolsku, a lijevo od mene mladić oko dvadeset pet
godina, koji je, kako sam kasnije saznao, studirao na visokoj tehničkoj
školi u Madridu. Sjedio sam točno nasuprot engleskoj Španjolki. Bila je
nenapadno obučena, bez šminke, blijeda i imala je kosu počešljanu unazad
i skupljenu u konjski rep. Razgovarali smo nešto teško i nespretno
francuski jer je to bila jedina mogućnost da i oba Engleza mogu
sudjelovati u razgovoru. Bilo je još moguće da bude tumač Španjolki koja
je s onom dvojicom govorila engleski, a s nama španjolski, i to gotovo
savršen španjolski koji je izgovarala vrlo meko, ali koji je odisao
vezanošću za rječnik.
Međutim, postupno je prevladavao razgovor
na španjolskom i oba Engleza su utonula u šutnju. Govorili smo o
omiljenoj temi svih povratnika iz inozemstva: o španjolskim vlakovima.
»No nikako ne može se nijekati da ide
naprijed. Ovaj vlak ipak nije loš.«
»Ne, ne! U mnogim stvarima je nesumnjivo
postignut napredak. Uvijek je radosno pri povratku otkriti nove stvari.«
Dok sam to govorio, zavukao sam ruku u
džep da izvučem maramicu i osjetih nešto hladno među prstima: komad
novca. Izvukao sam ga i rekao: »Komadi od pet peseta, na primjer.«
Malim misaonim skokom sam nastavio:
»Uostalom, doživio sam jučer nešto zgodno s tim u vezi. Dolazim upravo
iz Lovole gdje je jedna od mojih sestara u samostanu. Pitala me je vrlo
uzbuđeno ima li opet srebrnih komada od pet peseta. Očito su novakinje
raspravljale o tome u slobodno vrijeme, jer je jedna od novoprimljenih
tvrdila da ih je vidjela, dok su druge rekle da taj
novac od građanskog rata nije više u opticaju.«
»Vaša sestra je redovnica?« zapitala me
mlada dama, koja je sjedila nasuprot meni.
»Da, novakinja. Ovdje u Lovoli.«
»I ja imam dvije tetke u samostanu u
Engleskoj. Ali...« Zastala je kao da se pokajala zbog započete rečenice.
No onda je ipak nastavila:
»Ne bih vas htjela povrijediti, ali uvijek
kad posjetim svoje tetke, ražaloste me.«
»Zašto?«
»One žive u nekom drugom svijetu kao da
nemaju s nama ništa zajedničkog. Kad su otišle u samostan, bile su još
gotovo djeca; ništa ne slute o životu. One ne govore našim jezikom i ne
razumiju nas. Svijet se okreće i mijenja, a one su kao mrtve.«
»Ali one su sretne.«
»Sretne su, jer ništa ne poznaju i ne
znaju. One su kao djeca koja vjeruju da u jednoj bari pred sobom imaju
vodu cijelog svijeta. Zadaju mi bol; ne znaju ništa o životu. One su
sretne, t.j. vjeruju da su sretne. Kadgod posjetim svoje tetke, vraćam
se žalosna. Njihov život iza zidina izgleda izgubljen i beskoristan.«
