Tisuću devet stotina
pedeset treća
31. prosinca 1952. Danas
popodne u vrijeme meditacije odlučio sam da u prvim
mjesecima sljedeće godine vodim dnevnik. Doduše, ne
držim mnogo do dnevnika jer iz iskustva znam koliko
glupih navoda ima u njema. Uprkos tome nalazim sad
veselje dok čitam stranice koje sam ispisao u godinama
svog filozofskog studija. Osim toga, ta će tri mjeseca
biti nešto izuzetno u mom životu, a zacijelo će u nekim
godinama doći časovi kad ću i te kako trebati nekoliko
dasaka za spašavanje. Osjećanja nikada ne treba
prezreti. A sve što u ovim mjesecima budem skupio u svom
srcu, bit će zaliha za kasnije suhe dane.
1. siječnja 1953. Blagdan. Slavili smo početak »naše
godine« 1953. Taj broj se mora dobro upamtiti. Događaji
su se razvijali ovako: poslije jela blagoslov kalendara.
U društvenoj prostoriji našeg godišta postavili smo
veliku zelenu dasku a gore dva crvena gotovo pola metra
visoka broja 77. Toliko dana još treba do 19. ožujka.
Svaki se dan broj na zidu smanjuje, a naša nestrpljivost
raste. Iza poslijepodnevnog počinka skupili smo se u
kapelici na neku vrstu obreda ređenja koji smo obavljali
— iako vrlo skraćen — prema obredniku. Nas dvadeset
četvorica koji smo ove godine 1953. na blagdan sv.
Josipa ili u koje drugo vrijeme trebali biti zaređeni,
klečali smo dolje pred oltarom, za kojim će se održati
svećeničko ređenje. Rektor je iz prezbiterija, kao da je
on bio biskup, čitao molitvu »Consecrandi filii
carissimi«, koja zapravo predstavlja početak ređenja. U
njoj nas je pozvao, da razmislimo o velikom značenju i
dostojanstvu svećenika.
Potom su došle sasvim
posebne litanije. Nadovezujući na uvodne zazive
izgovarao je svaki jednu molbu, svoju molbu koja mu je
malo prije ređenja bila osobito na srcu. U svakoj molbi
odražavali su se karakter i duša dotičnog čovjeka: svaki
je govorio svojim običnim glasom koji je malo
podrhtavao. U kapelici je vladala savršena tišina jer
smo bili sami i svaki prisutan sa svojom dušom i
svojom sviješću.
Kasnije smo udružili molbe i one su dale stvarno lijepe
litanije, osobito zato što se iz njih može vidjeti što
mole od Boga dvadeset četiri mlada čovjeka malo prije
ređenja.
Litanije glase:
Gospodine, smiluj nam se!
Kriste, smiluj nam se!
Gospodine, smiluj nam se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas.
Svi sveci Božji, molite za nas.
Da se udostojiš ove izabrane blagosloviti, molimo
Te, usliši nas
Da se udostojiš ove izabrane blagosloviti i posvetiti,
molimo Te, usliši nas.
Da se udostojiš ove izabrane blagosloviti, posvetiti i
svetima učiniti, molimo Te, usliši nas.
Sad slijede molbe svakog pojedinca na koje
svi zajedno odgovaramo:
Da možemo sve svoje svećeničke
planove i nakane ispuniti u duhu Evanđelja, molimo Te,
usliši nas. Da naše svećeništvo, nošeno pravim misionarskim
duhom bude svjedočanstvo za naše pripadništvo rimokatoličkoj
Crkvi, molimo Te, usliši nas.
Da naša vjera raste, molimo
Te, usliši nas.
Da nas dvadeset četvorica
uzrnognemo postati ponizni svećenici, molimo...
Da onaj »Ad Deum qui laetificat iuventutem meam« kod naše
zadnje Mise bude isto tako istinit kao kod prve, molimo...
Da nikad ne tražimo kamate od Tebe, molimo... Kad postanemo
svećenici, da budemo prijatelji sjemeništaraca i da ih
pomažemo, molimo...
Da uvijek živimo na tlu
stvarnosti, ne zaboravljajući, da si Ti najveća od svih
stvarnosti, molimo...
Da svoje vrijeme dobro
upotrijebimo na slavu Božju i spasenje ljudi, molimo...
Da u svemu mislimo jedinstveno i svestrano, katolički,
molimo...
Da uvijek i svugdje osjećamo Tvoju božansku Providnost. Da
nemamo nikakav drugi zahtjev nego živjeti u Tebi i po
Tebi, molimo...
Da nam uvijek naša bijeda — jer bez Tebe nismo ništa — stoji
pred očima, molimo...
Da naš život bude jedan »Da!« Kristu, molimo...
Da Ti se ne usprotivimo ni jednim »Ne!«, molimo
Te...
(Ispisao sam obje molbe (»Da«
i »Ne», jer su tako bile izgovorene. Treba li to nazvati
slučajem ili
Providnošću? Svakako, nitko nije znao molbu drugoga, a mi
smo se postavili kako smo upravo ušli. »Da« i »Ne»
slijedili su neposredno jedan iza drugoga.)
Da u svakom času ispunjavamo Tvoju svetu volju, molimo...
Da nam udijeliš volju za potpuno jednostavno predanje bez
dramatike, molimo...
Da nikad ne ometamo Tvoje djelovanje u ljudskim srcima,
molimo Te, usliši nas. Da nas čudesa povjerena našim rukama
nikad ne uplaše, da nikad ne sumnjamo u Tvoju svemoć i u
našu vlast, molimo...
Da uvijek proživljavamo
dogmu općinstva svetih, molimo...
Da naše tijelo i naša duša budu odraz Tvoga glasa i Tvojih
čudesa, molimo...
Da nikad ne zaboravimo da si nas po svojoj Crkvi i za svoju
Crkvu učinio svećenicima, molimo...
Da nam uvijek budeš milostiv, molimo...
Da nas se udostojiš dobrostivo uslišiti, molimo...
Sine Božji, molimo Te, usliši nas!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Gospodine, smiluj nam se!
Kriste, smiluj nam se!
Gospodine, smiluj nam se!
Nakon litanija vladala je
kroz nekoliko minuta duboka šutnja. Mislili smo da ćemo
u tom trenutku odmah jedan za drugim stupiti za oltar i
biskup će položiti ruke na nas. Veliki trenutak!
Zatim smo stojeći pjevali »Veni creator« da bi Duh Sveti
bio uz nas u slijedećim mjesecima. Poslije je došlo
pomazanje ruku koje smo prikazali jednom molitvom, koju
smo sami sastavili i koja nas se u tom času snažno
dojmila.
Ti, koji znaš povijest naših siromašnih ruku, usliši
molitvu koja Ti se danas za njih diže.
Ti, koji si od vječnosti odredio dan kada će Tebe
podići;
Ti, koji si ih vidio kod ređenja male, drhtave i
nemoćne;
Ti, koji si ih vidio napunjene igračkama u krilu majke;
Ti, koji si ih vidio k Tebi uzdignute kod naše prve
molitve i sklopljene na grudima kod prve Pričesti;
Ti, koji si ih vidio kad su prvi puta zgriješile i
pokajnički se zgrčile u ispovjedaonici;
Ti, koji si sa oltara vidio kako se u svojoj mladenačkoj
borbi žarko i dršćući ispružaju prema Tebi; Ti, koji
poznaješ naše strahopoštovanje s kojim smo na dan svoga
ređenja za đakona dotaknuli prvi puta patenu i otvorili
tabernakul; Ti, koji vidiš s kolikom ih pobožnošću sad
promatramo kao nešto što više ne pripada nama;
Ti, koji ćeš uskoro prebivati u njima kao u svojoj kući;
Ti, Gospodine, daj da se u ovo malo dana do Tvoga
dolaska ove
nevrijedne ruke pripreme da Ti ne nanesu bol..
Ah' Ti znaš kako smo maleni i bezvrijedni;
Ti znaš kako je
beskorisno naše nastojanje ako nam Ti ne dođeš u pomoć.
Zato Te, Gospode, molimo; blagoslovi, posveti i svetima
učini ove ruke koje danas uzdižemo k Tebi da sve što
blagoslove, bude blagoslovljeno, što posvete, bude
posvećeno, što pomažu, bude pomazano u ime Tvoga Sina,
našega Gospodina koji s Tobom živi i kraljuje u
jedinstvu s Duhom Svetim od vijeka do vijeka. Amen.
Dok je Eugenio u ime sviju nas izgovarao
molitvu, vladala je u kapeli atmosfera napetog
predanja i tišine tako da se moglo razabrati disanje
svakog pojedinca. Kad su riječi zamrle, još je jedan
časak trajala šutnja; onda smo pjevali »Te Deum« s
osjećajem kao da smo već svećenici. Sve je trajalo jedva
pola sata, ali je bilo tako ispunjeno našom najboljom
voljom i životom, da smo pod dubokim dojmom i ujedno
vrlo zadovoljni napustili crkvu. Svečanost je
završila veselim jelom i pićem, smijehom i
brbljanjem. Čas prije — sad je deset sati uveče —
pribio sam u kalendar broj 76 (meni je, naime,
pripala zadaća da svaku večer mijenjam broj). Opet je
prošao jedan dan, bolje rečeno, opet jedan dan bliže 19.
ožujku.
