3. siječnja. Danas
ujutro kad smo dolazili sa šetnje, uspela se u
autobus u kojemu smo stajali kao haringe jedna mala
djevojčica sa šest balona od kojih je svaki pojedini
bio veći od nje same i vikala: »Che macello! — Kakva
klaonica!« Vjerovali smo da će baloni svaki čas
prsnuti i da ćemo vidjeti kako će djevojčica
briznuti u plač. Ljudi su pazili da je ne zgnječe, a
mala je puna straha pogledavala na svoje krhko
blago. Starija sestra nije mogla suzdržati smijeh i
svako komešanje gomile popratila je malim uzvikom.
Još sad se divim ljudskoj solidarnosti. Svi su se
trudili da baloni ostanu netaknuti. Kad sam izašao
na uglu kod korza, nastavili su baloni neoštećeni
svoje putovanje.
6. siječnja. Oko
podne. Danas ujutro sam bio
upravo razočaran kad sam na prvi znak zvona skočio
iz kreveta i svoje cipele pred vratima našao
prazne. Barem nekoliko bombona. Ah, ništa, baš
ništa. Ove su godine sv. Tri Kralja zaista
štedljiva! Inače su donosili barem
kalendar, zviždaljku, život svetaca (koji
nitko od nas nije čitao). Kakvagod sitnica bila je
dosta. Zapravo radilo se samo o tome,
da su Kraljevi tu bili. Cijelo sam jutro bio
loše raspoložen. (U Italiji i u Španjolskoj nije
običaj da se daju pokloni za Božić; darove donose
Sveta Tri Kralja 6. siječnja. Umjesto
božićnog drvca prave se u svim
obiteljima jasle s mnogo figura.
7. siječnja. Uvečer.
Kraljevi su se ipak sjetili, jer su nam danas u
podne pokloni ležali na
tanjuru. Zatekli smo mnoštvo balona i zviždaljki. Još
sad me od graje bole uši. Bilo je krasno vidjeti
Manzanaresa kako u svemu svojem dostojanstvu
šeta okolo s balonom na malom prstu. Vjerujem da
smo mi svećenici od svih ljudi najsličniji djeci.
(Zašto mi to baš sada pada na pamet? Osim toga,
to mi zacijelo sasvim ni ne odgovara. Nažalost!)
10. siječnja. Kupola
sv. Petra izgleda danas neobično; ima sasvim
drukčiju boju nego inače. Zrake sunčanog svjetla
čine je prozirnom poput alabastra. Čini se kao da je
izgubila svoju masivnost i kao da je samo od papira.
Dolazi mi misao da je valjda prava kupola prenesena
u radionicu na popravak, a mjesto nje da je
privremeno stavljena neka od kartona kako ljudi ne
bi ništa primijetili.
11. siječnja. Danas, na dan svete Obitelji priredili
smo malu svečanost u čast našem rektoru. On se jako
radovao. Naša obiteljska atmosfera zaista je lijepa.
Ne znam što ljudi misle o našim malim »radostima«
koje ovdje imamo. Mogu samo reći, da nigdje nisam
vidio tako istinski radosne ljude kao ovdje. Oči
mojih drugova imaju sjaj koji odmah odaje, kakvu
vrstu radosti nosi u sebi svaki.
16. siječnja. Danas
popodne prije početka krunice ispričao nam je rektor
da je ovdje u Rimu jedan isusovački svećenik otpao
od vjere. Vjerojatno se danas u komunističkoj štampi
pojavio dugačak članak o njemu, u kome se objašnjava
da je u komunizmu našao pravu vjeru. Rektora je
gotovo izdao glas i činilo se kao da se cijela
kapela stresla od udarca biča. Poslije toga molili
smo krunicu s više žara nego ikada. Onaj: »Moli za
nas grešnike« i »Ne uvedi nas u napast« odjekivali
su prostorom glasno i usrdno.
Požurili smo da kupimo »II Quotidiano« kako bismo
nešto pobliže saznali. Novine o tome nisu pisale
gotovo ništa. Stajalo je da se radi o profesoru
Gregorijanskog univerziteta; ali to jedva može
odgovarati, jer ga ni jedan od nas ne pozna. Bilo je
neobično tvrditi dok nam je molitva zvučala glasnije
da je razgovor u blagovaoni bio oprezniji i tiši
nego inače kao da nad nama lebdi nešto prijeteće i
ne da nam slobodno disati.
17. siječnja. Danas
smo saznali nešto više iako ne vrlo točno. Radi se o
svećeniku četrdesetih godina koji je tek nekoliko
godina pripadao Družbi Isusovoj jer je tek s
dvadeset tri godine stekao vjeru. Do tog vremenskog
razdoblja odnosio se prema vjeri ravnodušno. Bio je
bez vjerskog odgoja. Predavao je, doduše, na
univerzitetu, ali ne kao profesor, nego kao
vjeroučitelj u jednom tečaju za laike. Kao razlog te
izvanredne promjene svatko je navodio nešto drugo.
Kakogod bilo, to je u svakom slučaju velika šteta za
Krista i Crkvu. Cijeli dan nisam mogao skrenuti
misli s te teme, a pod razmatranjem sam dugo
razmišljao o »izgubljenim« svećenicima. Potpuno mi
je neshvatljivo kako mnogi koji se nazivaju
kršćanima, obilno i sa zadovoljstvom pokušavaju
objasniti ovakve slučajeve.
Zacijelo se nitko ne
može smatrati vjernim Kristovim pripadnikom ako ne
žali ovaj udarac, najteži koji se uopće može
primiti. Jer ako netko obeščasti Hostiju, to je vrlo
bolno, ali da jedna hostija (jer to je svećenik),
tako reći, sama sebe zgazi, to je potpuno
neshvatljivo; iako je, nažalost, nepobitno da
čovjekove strasti i oholost pretežu vrlo mnogo.
Kad razmišljam o
razlozima otpada raznih svećenika, uvijek nalazim
oholost kao zadnji razlog. Još se jasno sjećam
Lamenaisovog slučaja o kojem smo razgovarali prije
mjesec dana na nastavi. Val uzbuđenja prošao je
aulom kao rijetko kada. Zadržali smo dah kad je
Grisar govorio o bratovim nastojanjima da ga urazumi
još na samrtničkoj postelji. Vladala je duboka
tišina dok je profesor čitao riječi Jeana Marie de
Lamennaisa kad je primio obavijest o bratovoj smrti:
»Felicien, Felicien, gdje si ti?«
Kako nagrizena i
uzbuđena mora biti duša svećenika koji napušta
Crkvu! Sjećam se lika »ože-jenog« svećenika u romanu
Grahama Greena »Moć i slava« koji je svjestan da
unatoč svemu, jest i ostaje svećenik.
18. siječnja. Jutros sam razmatrao o istoj stvari
kao jučer i s užasom mislio o mogućnosti da se i
meni dogodi nešto slično. Čovjek sam i baš ne
najbolji. Nije lako stajati usred blata i ne
uprljati se.
Šezdeset dana! Danas sam sasvim posebno molio Majku
Božju da mi pomogne u ove dane, u ovo malo dana što
mi još preostaju. Zatim mi je došla na pamet molba
glavnog lica iz jednog Bloyovog djela. »Veži me,
Gospode, da ne dođem u pogibao!« Zar ne bi bilo
bolje i jednostavnije predati svoju slobodu Bogu
jednom zauvijek? Ipak, mora se jaram slobode nositi
iako je to vrlo teško. Prije Pričesti uvijek sam
ponavljao samo jednu rečenicu: »Ne dopusti,
Gospodine, da se ikad odijelim od Tebe!«
Deset sati uvečer. Dok su mi glavom prolazile iste
misli kao jutros, pronašao sam izreku za vrpcu kojom
će mi biti vezane ruke kod ređenja. Pisao sam zbog
toga svojoj sestri i poslao joj upute i izreku.
Vrpca mora biti duga metar i pol i nositi u cijeloj
dužini na latinskom riječi: »Veži me, Gospodine, da
tako budem Tvoj u vječnosti«. Htio sam da četiri
velika početna slova budu ukrašena raspelom, đakonom
koji nosi Euharistiju, Majkom Božjom, a prvo
anđelima koji sviraju i predstavljaju radost. Napeto
očekujem kako će mi to izraditi.
20. siječnja. Danas
sam se radovao kad sam u Časoslovu naišao na mjesto
gdje Krist pita apostole: što kažu ljudi, tko je
On? Poslije molitve otišao sam u svoju sobu i
napisao na jednoj cedulji: »Krist radoznao što su
ljudi o njemu mislili.« Često sam sebi razbijao
glavu: nije li moja želja da saznam što ljudi misle
o nama svećenicima, znak oholosti. Zato me tješi
spoznaja da je i samog Krista malo mučila ta
radoznalost. Svakako, nisam baš potpuno siguran da
je jednaka svrha Kristovog pitanja i moje
znatiželje. Osim toga, On je znao odgovor već prije
nego je postavio pitanje, ali mene raduje upravo to,
da sebi Krista predstavim radoznalim.
21. siječnja. Poslije
podne molili smo Vespere
u Petrovoj crkvi. Usred ovog velikog prostora
usjeklo mi se u svijest da klečimo nad grobom
apostolskog prvaka. Pod molitvom stupila je u
crkvu pjevajući jedna grupa njemačkih hodočasnika.
Polako su se približavali i konačno nas opkolili
tiho, ne izgovarajući ni riječi. Imao sam dojam da
ih sve poznam: Čudno je, ali u Petrovoj
katedrali svi mi ljudi izgledaju poznati kao da
smo iz jednog sela.
22. siječnja. Danas sam primio zanimljivo pismo od
Santosa i Christobala. Naime, objavio sam jedan
sastavak u časopisu »Incunable« u kome komentiram
Gironellaov pogled na svećenička sjemeništa u
romanu »Čempresi vjeruju u Boga«. Sad mi pišu
oba sjemeništarca da je moja obrana sjemeništa
loša i da Gironella ima pravo. Santos piše:
»Upravo sara
pročitao tvoj članak u »Incunable« u kojem napadaš
Gironellaove stavke o svećeničkim
sjemeništima. Pitam
se: tko sad ima pravo? Gironella može jedva
imati krivo; on piše o prilikama oko
1930. g. Po rupama koje se još mogu vidjeti na
starim vratima, po kronikama Josephsposta i »dobrim
savjetima« koji nam se daju može se
razabrati, da spomenuti prikaz nije tako legendaran
kako se može pričiniti. Na drugoj strani je,
naravno, skandal koji mogu izazvati njegove
riječi. Ali usprkos tome, on ipak spašava
temeljna načela, zar ne opažaš?«
»Ovom prilikom htio bih ti ispričati jednu anegdotu.
Prošle godine dobio sam nalog da u povodu »Dana
sjemeništaraca« napišem članak u mjesnim novinama.
Unatoč mom shvaćanju koje ti je poznato, pisao sam
ga sasvim običnim tonom; možda zbog isticanja našeg
radosnog duha, no to je već postao stalan način
govora. (Poznaješ me, ali zacijelo bi jedva kupio
zubnu pastu prema mojoj preporuci.) Dakle, moj
članak je nosio naslov: »Mladić u reverendi«. Ako se
pravo sjećam, čak sam napisao i riječi »na golo
ošišane glave i s crnim čarapama...«, naravno s
namjerom da ih pobijem. Neka bude prethodno
spomenuto da nisam izricao svoje stvarno mišljenje.
To čak nisam ni mogao, jer bih postupio ludo i
izazvao neugodnu pažnju. Zato sam branio shvaćanje o
»sretnim čistim dječacima«. Htio bih znati čemu sav
taj teatar? Ne bi li bilo bolje, da se prikažemo
onakvima, kakvi jesmo? Naravno, ne neoprezno, nego
tako, da nam svi mogu pomoći svojim primjedbama i
svojom kritikom. Vidiš, da jednim potezom pera
uništavam sve tvoje iluzije... Ljudi postaju
postupno zasićeni ružičastim pričama o nama. K
tome još dolazi razočaranje...«
»Da, Jose Luis, ja sam nosio crne čarape, igrao se
loptama od krpe i vune, bio sam na golo ošišan,
hrana je bila oskudna, a prostorije hladne. Do prije
nekoliko godina imali su čitači za vrijeme jela u
blagovaoni određen, značajan naglasak. Prije dvije
godine vodio sam dnevnik, ali mi je, predstavi to
sebi, već nakon dva mjeseca zabranjeno. To je bilo
vrlo okrutno; ta ja sam tu upisivao samo sanjarije i
osjećanje. Opiši ti jednom svoj život u sjemeništu
onako kako si ga proživio, a ne onako, kako bi ga
želio, pa ćeš već vidjeti... Lik koji će ti najprije
doći na pamet za usporedbu, je siroče, sova u tamnoj
noći.«
