Santos piše više, jer
je oduvijek bio vrlo riječit. Christobal se izražava
kraće, ali u osnovi veli isto: oba pristaju uz
Gironellu i čak misle da je ovaj još preblago sudio.
»Možeš mi vjerovati«, pise »ako ja budem pisao
roman, doći će na vidjelo stvari koje Gironella ne
spominje«. Čitao sam pismo više rastužen nego
obradovan; ali sad drugi puta ne smatram više tako
turobnim. Dolazi mi pomisao: da li sam ja neko
neobično stvorenje ili jadni, slijepi magarac? U
svakom slučaju, moj roman o životu sjemeništa ne bi
ispao tako tužan. Nikad mi nije palo na pamet da
sebe promatram kao sirotana ili noćnu sovu, a ja
govorim sasvim iskreno.
Kad sada, dva mjeseca pred svećeničko ređenje gledam
na prohujalih trinaest godina studija, osjećam prije
svega radost. Možda sjaj sadašnjeg časa prekriva svu
tamu prošlosti; radost i očekivanje onoga što
dolazi. poništava sve patnje, ili te patnje nisu
uopće postojale.
Nije točno da ja nisam ništa dopuštao na račun
sjemenišnog života: Moj članak u »Incunable«
sadržavao je upravo oštru kritiku koju je cenzura
dijelom ublažila, ali vjerujem da nije bila oštrija
od one, koju bih uopće mogao dati.
Nikad mi glava nije bila na golo ošišana (premda su
nam kosu tako kratko rezali da se jedva vidjela;
usprkos tome bili smo vrlo ponosni na svoju četkastu
kosu). Također nisam nikada nosio crne čarape, a s
loptom od krpa igramo se i sada samo zato, što
nogomet igramo na terasi; lopta bi nam stalno padala
na ulicu, a obzirom da odskače, mi ne bismo mogli
skucati dosta novaca da svaki puta kupujemo novu.
Često mi je bilo hladno, ali vjerujem da je vrlo
malo ljudi na svijetu koji tu i tamo ne moraju
zepsti. Češće sam osjećao i glad, ali ne zato što bi
bilo premalo jela već zato što je ponekad bilo
neukusno.
Svakako je istina da
moje sjemenište za vrijeme prve godine nije baš
sličilo nekom plemićkom zavodu ali moram reći, da
sam se osjećao vrlo dobro. Danas bi mi izgledalo
smiješno prosuđivati sjemenište prema onim, sigurno
neoborivim tamnim točkama. Sada su vjerujem
španjolska sjemeništa u istom stanju kao i redovne
više internatske škole. Naravno, da ima poglavara
bez razumijevanja koji samo ulijevaju strah koji nas
tu i tamo dovode do plača, a može se još naći i
starih, mračnih zgrada. Da, ako mi i ne želite
vjerovati, bio sam sretan u sjemeništu. Možda sam
živio nesvjesno, ali svakako sam bio zadovoljan i
stoga nemam nikakvog povoda da sad u tome vidim
tragediju. Ponekad sam plakao, ali u životu je to
svugdje tako i uvijek se morate ljutiti na bilo
koga. Drugi mladići nam pričaju o svojim sumornim
internatima u kojima su preživjeli krasne godine, a
mi se razmećemo našim životom noćnih sova. No, samo
je jednom tako u životu.
Ja nipošto ne branim tvrdnju o sretnim nevinim
dječacima, niti sam mišljenja da činjenica kako
svećenici moraju voditi primjeran život, opravdava
mračne hodnike i neudobne školske klupe. No, s druge
strane vjerujem i to da mi uvijek, koliko god možemo
živimo u pretpostavci da smo mučenici. To je
uostalom zgodna uloga i ne stoji ništa.
A sad mi već morate dopustiti da vam održim mali
govor: čemu to stalno govoriti o siromašnima i
bijednima, a mrštiti nos zbog juhe od graška? Kad
sam stupio u sjemenište, bio sam razmažen deran koji
je stalno zanovijetao kod stola. Danas mi ne smeta
da jedem najvodenastiju grahovaču u bilo kojoj
siromašnoj kolibi. Tko zna, možda će baš o činjenici
da sam to u stanju podnijeti, jednog dana ovisiti
spas nekog čovjeka. Zapravo
mi je neugodno upravo sada, dva mjeseca prije svoga
ređenja, govoriti o tim nuzgrednostima. Radost koja
sad živi u meni, poništava petnaest godina zatvora i
još više. Kad bih htio nabrajati radosne časove koje
sam proživio u sjemeništu, krasne prijatelje i
poglavare pune razumijevanja, koje sam tamo sreo, ne
bih tako brzo završio.
Sad moram spomenuti i temeljito obrazovanje koje smo
stekli. Znam da se i vi kao i ja bojite praznih
izreka. Ali kad promatram stvar mirno i bez
predrasuda, ipak moram reći da je naša izobrazba
dobra, u cjelini temeljitija nego ona laička, i da
nas je stajala manje napora nego ostale. U osnovi
duše mora svatko sam sebe obrazovati, a u sjemeništu
se nalaze — u svakom slučaju ja sam ih nalazio —
vrlo povoljni preduvjeti za to. Samo zlo je što mi
čim napustimo sjemenište, bacimo knjige u kut,
trljamo zadovoljno ruke i mislimo: sad sam s tim
gotov! Ali unatoč tome mogu se uvijek sresti izvrsni
svećenici. Svakako mnogima, ili gotovo svima,
nedostaje ono mršavo znanje koje se često postiže
samo pregledavanjem ilustriranih novina ili čitanjem
nekoliko modernih romana. Vjerojatno zbog toga mi
svećenici i činimo manji utisak nego drugi ljudi. K
tome još pridolazi izvjesni kompleks manje
vrijednosti zbog kojega pretpostavljamo da naše
misli nisu vrijedne da ih saopćimo. A ipak, koliko
sam čuo mnogo propovijedi koje su bile dublje i
bogatije nego mnoge knjige koje su sada na dobrom
glasu. (Svakako, to je stvarno loše formulirano.)
Moramo govoriti i o našem duhu radosti! Doduše, ne
poznam sasvim točno atmosferu u drugim sredinama,
ali mislim da nisam nigdje vidio tako radosne mlade
ljude kakvi su moji drugovi. Svakako je naša radost
posebna, tako reći »sui generis«; nikakva bučna
radost, ali radost, koja uvijek ostavlja ugodan
okus. Svećenička tuga dolazi kasnije kad budu sami;
tada se ne mali broj njih neraspoloži. Mislim da je
ovdje točka gdje se mora početi borba. »Nije
radostan tko može, nego tko hoće.« Ne budi radost
dobar ručak, nego nutarnji mir. A taj mir, tu
svijest da je Bog uz nas, moramo sada, kad se život
"u sjemeništu odvija bez većih komplikacija jačati u
sebi koliko god je to moguće. Odlazimo u
neprijateljski život i neobično je žalosno vidjeti
tolike ogorčene svećenike koji pružaju dojam da su
nezadovoljni sa svojim svećeništvom. A to nije
istina, ne smije biti istina.
25. siječnja. Danas sam čitao časoslov u dvorištu
ispod trijema galerije kad su se drugi vraćali s
nastave. Završio sam sekstu i na čas
zatvorio knjigu prije nego započnem nonu;
s rukama na leđima išao sam gore dolje
kad usred dvorišta opazim Mauricijevo
dijete. Ležalo je naslonjeno u dječjim
kolicima — još ne može sjediti uspravno — i
lamatalo nogama i rukama. Tada je dvorištem
prolazila grupa bogoslova. Promatrao sam reakciju
pojedinaca. Moreles je odmah pritrčao bebi,
ostao kod nje četiri ili pet minuta i s
njom se igrao. Pepe i Julio približili su se za
trenutak, zapucketali prstima i otišli. Estiban je
prošao ni ne pogledavši i opazio sam da mu je bilo
gotovo mučno. (On je predobar mladić koji stalno
ima neke obzire). Na koncu je došao Jose Maria;
uzeo je dijete na ruke, stavio mu svoj šešir i
pokušao ga navesti da hoda. Ali djetetu je tek šest
mjeseci i ne može se nikako još držati na nogama.
Sebastian i Robles prošli su također ne obrativši
pažnju, a Mendez koji je kao i uvijek išao u tempu
brzog vlaka, vjerujem, da ga nije ni vidio.
Pričinjalo mi je veselje promatrati različite
sjemeništarce i čim se koji pojavio na vratima,
mislio sam: ovaj će se zadržati, ovaj će proći, ovaj
će kimnuti djetetu glavom bez zadržavanja: Bila je
to kao neka igra i gotovo sam uvijek ispravno
pogodio. Ustanovio sam da je većini mladih svećenika
neugodno baviti se u javnosti s djecom; i sa mnom je
tako. Kod kuće se, naprotiv, rado igram sa svojim
nećacima i nećakinjama i ponašam se djetinjastije
nego oni. Na ulici mi je prava muka kad moram ostati
ozbiljan; ne mogu ih uzeti za ruku i s njima se
igrati. Zapravo je to glupo jer ljudi bi to
razumjeli, ali kakogod bilo, ne mogu objasniti zašto
se osjećam sputan. — Kad je zazvonilo, još uvijek
nisam bio počeo nonu.
28. siječnja. Nevjerojatno je da je siječanj. Sunce
sja i Rim poprima boju suhog lišća o kojoj govori
pjesnik Valverde, Izgleda kao da je zabunom uletjelo
u siječanj jedno proljetno poslijepodne. Praćen
vojnom glazbom ulicom upravo stupa odred vojnika
koji je u sjaju popodnevnog sunca izgubio svoj
ratoborni izgled. Dolazi mi na pamet Guillenov stih:
»Svijet je dobro stvoren« i onaj Rozalea: »I sve
počiva u radosti«.
Da bih još malo uživao na suncu, popeo sam se na
krovnu terasu, ali sam odmah sišao jer je buka
motora bila nepodnosiva. Svijet je dobro stvoren,
ali motori ne.
30, siječnja. Pismo Bogu s molbom za čudo: »Dragi
Gospode! Razlog mom današnjem pismu je nešto sasvim
neobično; ne pišu se svaki dan pisma da se izmoli
čudo. Ali radi se samo o sasvim malom čudu i zato se
nadam da Te moja smjelost neće začuditi. Htio bih Te
moliti samo da na Josipovo bude grad pod snijegom.
Smiješ se? Ja to mislim sasvim ozbiljno. Ne tražim
baš mistična značenja. Naravno, bilo bi lijepo da se
tog dana oko mene prostre čistoća cijele zemlje, ali
ja Te to molim samo iz naivne romantike. Bilo bi
krasno kad bih ujutro mogao otvoriti prozor i kad bi
pod snijegom ovijenoj pozadini prošao pored mene moj
minuli život. Već pet godina nisam nikako vidio
snijega; to je naprosto predugo. Ne znam je li u
Nazaretu bilo snijega kad si Ti bio malen, ali Ti
'znaš kako nam je stalo do stvari koje su nam nešto
značile u djetinjstvu. Za mene je najljepša uspomena
slika mog snijegom pokrivenog grada Astorge. Kad sam
rano ujutro na znak prvog zvona izašao iz kuće,
ulica je bila bijela, netaknuta kao novostvorena za
nas, za moju majku i mene. »Mali moj, gazi po mojim
stopama«, rekla mi je tad. Tako smo koračali ulicom
korak po korak. Poslije kad su izašli naši susjedi,
nisu znali, tko je ostavio taj čudni trag jedne
ženske i jedne dječje cipele.
Moram se smijati kad mislim na to. Što ćeš Ti reći
na sve ove stvari koje sasvim točno poznaš. Ali ima
stvari koje se jednostavno moraju izreći, ili čovjek
pukne. Osim toga, tko zna, možda će Te one prisiliti
da mi ipak udijeliš to čudo. Što Tebi znači među
tolikim čudesima koja činiš svaki dan, učiniti jedno
više?
Dakle, do viđenja. Mnogo pozdrava,
Tvoj Jose Luis
P. S. Sada mi izgleda da moja ideja nije baš
izvorna. Mislim da je sveta Terezija iz Lisieuxa to
molila za dan polaganja zavjeta ili primanja prve
Pričesti, više se ne sjećam točno. I Ti si joj dao.
Naravno, mala Terezija bila je baš mala Terezija, a
ja... Vjerujem otvoreno priznavajući, da nema
opasnosti da mi Bog daruje to čudo; crkvene vlasti
mogu biti sasvim mirne.«
1. veljače. Konačno je dobiven oprost od propisane
dobi. Doduše bio sam posve siguran da će doći —
zapravo sasvim bez razloga, jer isto tako mogao je i
ne doći — ali unatoč tome, sad mi je mnogo bolje.
Osobito se veselim zbog ujaka Pacoa. Nevjerojatno
kako Providnost sve tako divno uredi. Moja mlada
Misa pada upravo zajedno s pedesetgodišnjicom
njegove prve Mise. Kako je bila silna naša radost
kad smo ustanovili to izvanredno poklapanje. U
zadnjem listu piše mi da sam ja njegova zamjena, ali
odgovorit ću mu da sam ja kao mladi borac s bikovima
kojega uvodi stariji, iskusniji. Dirljiva mi je
misao da će on kod moje mlade Mise klečati s moje
desne strane i na moj »Pristupit ću k Božjem
žrtveniku« odgovoriti: »K Bogu, koji me razveseljuje
od mladosti«.
