Koje gledanje
je sad ispravno? Svećenik u sebi ujedinjuje
božansko i ljudsko; ističe li se jedan od
ekstrema na štetu drugog, iskrivljuje se
njegova prava ličnost. Da li je manje
religiozno gledati i veličati Krista kao
čovjeka, umjesto kao Boga? I zadnje pitanje:
jesu li oblici vjerovanja koji Boga
promatraju kao Dalekog, Nedostiživog,
stvarniji i religiozno vredniji nego
kršćanski, koji Ga osjećaju u ruci i znaju
da On pripada našem rodu? Dakle, ja se
u svakom slučaju držim ovog
poslijednjeg.
17. veljače. Karnevalski dani me uvijek
rastužuju; oni su glupa, smiješna gungula.
Imali smo pobožnost kao zadovoljštinu za
grijehe koji se danas počinjaju u Rimu. Bio
sam prilično rastresen; lijepa vrsta
naknade! Kad bi se dani mogli oglašavati
poput zvona, ovi bi zvučali prazno i
pogrešno kao zvona od staniol papira.
18. veljače. Radostan sam premda je danas
Pepelnica. Pepeljenje ima za mene
danas drugačije značenje nego ranije. Kad
mi je rektor s riječima: »Sjeti se,
čovječe, da si prah i da ćeš se u prah
povratiti« sipao pepeo na glavu, mislio
sam: »Sjeti se, Jose Luis, da si prah i
da se trebaš pretvoriti u Krista«. Kad sam
se vratio na svoje mjesto, jedva sam mogao
suzdržati smijeh. Za vrijeme cijelog obreda
ponavljao sam tu rečenicu i bio bih
najradije skočio u zrak. Napokon sam ovu
rečenicu promijenio: »Sjeti se, da si prah i
da trebaš biti pretvoren u Krista«. Da,
pretvorba se događa izvana, a ja moram
samo šutjeti. Bog će me postupno učiniti zrelim
kao jabuku na stablu ili tijesto u peći;
moram biti miran i dati, da On djeluje. Da,
zaista sam radostan i zadovoljan.
20. veljače. Uvijek nanovo mi dolazi
neodoljiva želja da se spuštam po ogradi
kraj stubišta. Kad god silazim, osjećam tu
napast, ali dosada to još nikada nisam
učinio.
Jednom, prije
nekoliko godina htio sam napisati filmski
scenarij o životu u sjemeništu. Jedno od
lica, naravno, trebao sam biti ja. Taj lik
htio sam uvesti na slijedeći način: »Kamera
u gornjem uglu stubišta snima jednog
sjemeništarca koji fićukajući silazi u
skokovima. Na jednom zastane, pogleda prema
gore i kad vidi da nitko ne dolazi, sjeda na
ogradu i ... ssst ... prema dolje.« No
lijepo, možda sutra. Samo zlo ako bi se
ograda slomila, jer baš nije navikla na
ovakve napore. Svakako sam kroz pet godina
koliko sam ovdje, više nego jedamput iskušao
njezinu otpornost; no unatoč tome, još
uvijek se nisam mogao odlučiti da napravim
... ssst...
25. veljače. Ne znam čemu idemo još uvijek
svako jutro na sveučilište kad predstoji
tako veliki događaj. U osnovi je čudnovato
da Bog ulazi u nas tako tajanstveno i tiho
dok mi nastavljamo svoj obični put. Često
zatičem sebe u mislima na nešto sasvim drugo
dok pater Kempf živom ozbiljnošću govori o
Karlu Velikom. Ah, zar je postojao i Karlo
Veliki?
26. veljače. Danas sam prilikom listanja
svog dnevnika opazio da sam petnaestog ovog
mjeseca napisao kako svećenički romani uzeti
u cjelini, odražavaju stvarnost, ali danas
vjerujem da je tom tvrdnjom previše rečeno.
Pitam se da li zapravo ja sam razumijem
svećenike, i odgovor mora biti negativan;
što sam bliže ređenju, tim manje ih
razumijem. Od nekog vremena ne mogu vidjeti
ni jednog svog druga koji je već svećenik, a
da mi pri tom ne prođu glavom mnoga pitanja:
po čemu se on razlikuje od mene i drugih
ljudi? Što imaju njegove ruke, a da moje ne
bi imale? Zašto njegovih nekoliko riječi
proizvodi čudo, dok one kod mene nisu drugo
nego pantomima? A usprkos tome znam, da
razlika postoji; uspoređivanje njegove Mise
s mojim pokusima izgleda mi svetogrđe.
Dolaze mi u svijest riječi Arškog župnika:
»Svećenika razumiju tek u nebu.« Možda je
doista tako.
27. veljače. Danas sam otišao s Fidelom do
katakomba svetog Kaliksta da bismo za njega
osigurali papinski oltar za 20. ožujka. Bilo
mi je neobično pri duši kad sam se penjao u
autobus. Slijedeći puta kad se budem dao na
ovaj put, bit ću svećenik, pomislio sam.
Pogledali smo se međusobno i opazih da je
Fidel isto mislio.
Kad smo ušli, rekao nam je sakristan da 19.
ožujka na tom oltaru slavi jedan salezijanac
75. obljetnicu svoje mlade Mise. Pogledali
smo se prestrašeno i čim smo se opet našli
na ulici, uzeo sam olovku i_izračunao: 27375
Misa.
»I osamnaest prestupnih godina«, rekao je
Fidel.
»I tri Mise na Božić i Dušni dan.«
»Skoro 30.000 Misa!«
»I dani na koje je služio po dvije!«
»Hvata me strah služiti svoju prvu poslije
njega...«
Vraćali smo se kući kroz šumicu polako ne
progovorivši gotovo ni riječi.
1. ožujka. Dobio sam od kuće pismo kojemu
sam se morao smijati: sva su ona kao iz
djetinjstva i govore mi uvijek isto. Šteta
da nisam sačuvao majčina pisma zadnjih
tjedana; sva glase
jednako. Sad mi pišu vrlo često, gotovo dvaput
sedmično samo da bi mi uvijek ponovo rekli
koliko su zahvalni Bogu. Lolita
piše da je majka stalno suznih očiju. Kad
plete, iznenada zastane, zagleda se za čas
izgubljeno i nepomično u daljinu. Ona i
Crucita se sasvim umire, i na koncu sve tri
plaču.
2. ožujka. Čudno da u ovom dnevniku nisam
još ništa napisao o našoj Majci Božjoj
»della Clemenza« jer mi je ona ipak u
ove dane bila vrlo dragocjena. Ne
bih nikad mislio da čovjek može neku
sliku tako zavoljeti. Sad je imam pred sobom
na stolu i dovoljan je jedan pogled na nju
da me razveseli. Ne znam, možda je bolje da
ne kažem »ništa o njoj. Uvijek je teže
izraziti svoju radost nego svoju bol. Kad je
netko žalostan, ode k drugpme i izlije svoje
srce ili to napiše ako je pjesnik. Radost,
naprotiv, traži prije skakanje u zrak nego
mirno sjedenje i pisanje. Najveća mi je
radost ovih lana uputiti jedan pogled Majci
Božjoj.
3. ožujka. Danas sam počeo vježbati
pojedine tretnje kod svete Mise. Nikad prije
nisam mislio tako je ona komplicirana i puna
pojedinosti: čovjek se saginje, ljubi oltar,
širi ruke, sklapa ruke, okreće ... Pa ipak
svaka kretnja ima svoj smisao i
lijepa je. Čudi me da naše Mise već
samo estetski ne djeluju kao najbolje
kazališne izvedbe.
4. ožujka. Gonzalo kaže da mrmljanje u kape
pod Misom silno smeta i vrlo je neugodno. U
kući stanuje 60 svećenika, a kako prvo
predavanje počinje već u pola devet, moraju
se Mise služiti u tri skupine po dvadeset!
Zbog toga imamo jednu vrstu kapele koju
zovemo bazilikom. Ona se sastoji od dugačkog
trijema s malim udubinama u zidu lijevo i
desno. Pri tom se dakako ne služimo misnim
zvoncem, inače bi bilo nepodnošljivo.
Vjerujem da će meni biti teško služiti Misu
tiho; riječi koje čovjek čuje, imaju nekako
više sadržaja. Unatoč tome, lijepo je da se
u nas svakodnevno služi 60 Misa. Lijepo je i
to da smo, dok idemo na sveučilište pustim
ulicama, već sreli Gospodina. To je sveti
čas grada nakon što su prošli Časovi
grijeha; Bog je u Rimu prisutan na 10.000
žrtvenika.
5. ožujka. Moji me prsti dovode do
bjesnila. Imam fiksnu ideju, da se poslije
ređenja palac i kažiprst moraju držati
zajedno. I ponekad uhvatim sebe, kako ih
kod jela ili predavanja stišćem kao luđak
da me gotovo bole. U ove dane ne smiju me
smatrati odgovornim za moje ruke!
6. ožujka. Na terasi je danas popodne bilo
prijatno. Činilo se da je na ulici mirnije
nego inače, a na krovnim terasama susjednih
kuća stajalo je svega nekoliko djevojčica
koje su uz smijeh i čavrljanje otresale
deke. Kad se otpočelo smrkavati, buka se još
više smanjila i čulo se čisto i jasno zvono
Augustinove crkve, bez buke motora i
automobila koja me tako često otjera s
terase. Kad se smrklo, zaklopio sam Časoslov
i ponavljao misne molitve koje sad već znam
napamet. Doduše, nije nužno imati ih sve u
glavi, ali radije ih učim jer inače je
čovjek uvijek ovisan o misalu i kanonskim
pločama.
Misne molitve imaju posebno privlačnu snagu;
drukčije su od ostalih. Govorio sam ih
sklopljenih očiju i osjetio kako me
ispunjavaju. Zbijene su i prikladne, gotovo
suhe, sadržavaju točno ono što trebaju
izraziti bez ijedne govorničke izreke. Kad
bih ja trebao sastavljati »svoju Misu«,
sigurno bi molitve bile mnogo složenije.
Nipošto sebi ne utvaram da bih mogao ljepše
sastaviti; već riječ »lijepo« tu ne
odgovara. Bez sumnje je mnogo bolje što su
tako jednostavne i skromne. Osim toga, one
su izrazite i služe svima na isti način.
Svaki svećenik izgovara u Misi iste riječi,
a ipak svoju vlastitu molitvu, jer naglašava
ovu ili onu riječ i daje svakoj rečenici
svoj osobni ton. Tako, iako je formulacija
ista, svaki ipak govori Bogu svojim osobnim
riječima.
Daljnja je prednost što isključuju
sentimentalnost, a ne pravi osjećaj. Kako bi
izgledalo, da je Misa sastavljena u stilu
sladunjavih molitava ponekih pobožnjaka!
7. ožujka.
Danas mi je poslije vježbe misnih kretanja
došla neobična misao. Učinilo mi se kao
da mi je hostija koju sam
upotrebio kod vježbe,
rekla: »Otkad sam se rodila kao
pšenično zrno,
čeznula sam za tim, da se jednom pretvorim u
Kristovo tijelo; u mlinu, u
vreći, svugdje. I kad sam konačno vidjela
svoju čežnju ispunjenom i ležala na oltaru,
ti me uzimaš i sa mnom ovako postupaš. Radiš
tako kao da bi htio proizvesti čudo,
ali u dugo željenom trenutku pretvorbe moram
odjednom spoznati, da ti nemaš svećeničku
»snagu«, da tvoje riječi nisu kao njihove i
da u meni ostaje sve kao što je i bilo.
Zatim me lomiš i jedeš i ... moja životna
čežnja ostaje neispunjena. Ta vježba za
tebe može biti lijepa, za mene je
bila kraj.«
8. ožujka. Danas sam
opazio kako sad poslužujem kod Mise sasvim
drukčije. Promatram točno svaku pojedinost
da bih je dobro upamtio. Vjerojatno je moj
ispitivački pogled svećeniku prilično
neugodan. Svaka sitnica čini mi se zanimljiva i
otkrio sam pogreške koje prije nikad nisam
opazio. Na primjer: kod prikazanja
je cijelo vrijeme gledao na raspelo, dok,
zapravo, treba baciti samo jedan pogled na
nj, a zatim svrnuti pogled na patenu.
Ali u cjelini, služio je dobro i
pobožno. Možda su mu pokreti malo ukočeni i
hladni, no to je stvar karaktera koja se
teško može ukloniti.
9. ožujka. Sad, kad sam učim čitati
Misu, još mi je bolnije nego prije ako je
neki svećenik služio prebrzo. Čine li se
kretnje nemarno, djeluju nakazno, da,
gotovo kao ruganje. Radujem se tomu
kad je i najjednostavniji
pokret, kao recimo: pozdrav »Dominus
vobiscum« (koji je zapravo samo »Dobar
dan« ili »Hvaljen Bog!«) učinjen polako i
svečano, tako da djeluje gotovo kao
japanski pozdrav. Kad bismo svim
ceremonijama znali dati sadržaj koji su
prvotno imale bez sumnje bi vjernici — a i
mi — osjećali Boga bliže i življe. Nikad
neću zaboraviti tužan izraz Carlosovih očiju
kad nam je saopćavao riječi jedne mlade
Engleskinje koja je pisala svojoj sestri:
»Pišete kako moram paziti da pod španjolskim
utjecajem ne postanem katolkinjom. Budite
bez brige! Kad biste mogli vidjeti kako
katolički svećenici služe Misu, ne biste se
nimalo bojali da ću to učiniti!«
Izjava je sigurno pretjerana: Osim toga
istinitost jedne religije nema ništa
zajedničkog s pogreškama njenih vjernika i
svećenika, ali, nažalost, ne može se
nijekati, da se katkad Misa služi samo iz
obveze poziva. Srsi me prolaze pri pomisli
da bih i ja mogao jednom tako služiti.
10. ožujka. Popodne. Za vrijeme ručka nam je
Antonio opet pročitao jedan »pregon« koji
nam se isto tako svidio kao i onaj za Božić.
Slušali smo ga šuteći, a nešto što se ne
može definirati, ispunjavalo je zrak.
U predvečerja
Braćo,
navješćujem vam najveću radost godine!
Linije se već približavaju sjecištu,
sunce već sja blizu zenita,
list već pokazuje samo jednu crvenu znamenku
prema dva,
prema jedan.
Braćo,
kad ne bi bila korizma...
kad bi samo pjesništvo
bilo vrijedno svećeništva...
Kad bi se samo radilo o kiticama i stihovima,
a ne o Kristovu teškom križu...
No ipak, ipak: Radujte se!
Kao što se Djevica radovala i klicala,
kao što su se sveci veselili i pjevali
kad su
osvojili strmu visoku goru.
Kao što se sva
stvorenja vesele i kliču kad se podigne
Svemoćni,
jer tada lomi
nestalnu,
tanku trsku, a
sam lom bića je radost.
Zato se
radujte i kličite:
došao je dan
velikog loma,
dan
samoočišćenja, i svjetlo Gospodnje.
Radujte se:
u velikom moru
ništavila mi smo stvorenja.
Radujte se:
u širokom moru
stvorenja mi smo ljudi.
Radujte se:
u mutnom moru
čovječanstva mi smo kršćani.
Radujte se:
u mirnom moru
kršćana mi smo svećenici.
Svećenici, svećenici Gospodnji!
Želite li
više?
Uznemiruje li
još koja želja vaše srce?
Svećenici,
svećenici Gospodnji!
Krist u
mnoštvu posvećenih ljudi!
Krist u
mnoštvu proturječnih ljudi!
Kristova
smjernost u vama,
Kristova
poslušnost u vama,
Kristova
ljubav u vama,
Kristov križ
na vašim ramenima.
Krist, Krist,
Jedinorođenac Gospodnji!
Jer samo je
Jedan Sin,
i naš je spas
da nam On postaje brat.
Samo je jedna
Utjelovljena Riječ,
I naš je spas
da nas Ona vodi.
Samo je Jedan
Bogočovjek koji govori:
Dođite k meni
svi koji ste ožalošćeni!
Radujte se i
širite radost,
Recite
ljudima:
Gledajte prema
bregovima!
Upravite na njih svoje misli!
Smilujte se braći!
Jer On nas je otkupio svojom ljubavlju.
Idite k
ljudima s riječju na usnama,
preko mora,
kroz šume i ograde,
u kolibe i
palače,
gdjegod se žari iskra ljudskog života.
Recite im:
»Animal
rationale« je pokopan,
Učitelj traži samo »Božju djecu«
Idite, ali ostanite u sebi,
Govorite, ali slušajte Gospodina,
Propovijedajte, ali držite tijelo u stezi,
Dajte, ali budite nutarnje bogati,
Otvarajte svoje srce, ali ga čvrsto
zatvarajte,
Budite Krist, ah' budite to doista.
Krist, Krist.
Jedinorođenac Gospodnji!
Po Njemu i s Njim i u Njemu,
i ništa dalje.
Sve drugo je isprazno,
prolazno,
besmisleno.
Po Njemu i s
Njim i u Njemu,
sve drugo
umara,
muči,
rastresa.
Krist, Krist,
Jedinorođenac Gospodnji!
Vi u Kristu,
Krist po vama u drugima!
Krist, Krist,
Jedinorođenac Gospodnji!
Kad dođe
Gospodar slave
koji je sad
samo kod vas na križu,
kad dođe On,
praćen od
osamdeset očiju,
kad dođe On,
među osamdeset ispruženih ruku,
neka nađe, što
vam daje: Krista.
10. ožujka. Uveče. Danas popodne počele su
duhovne vježbe: osam dana šutnje i samoće s
Bogom. To mi je potrebno; trebam mira da
promotrim svoj život, da ispitam svoje
zamisli u svjetlu tajne 'koja dolazi; osam
dana za mir i molitvu. Htio bih da ne prođu
bez traga. Gospodine, pomozi mi da ih dobro
iskoristim. (Od sada moj dnevnik postaje sve
opširniji i na koncu sliči na dijalog.
Međutim, ne nalazim toliko hrabrosti da ga
ovdje prikažem.)
