Čas suza
Tako je došla večer 18. ožujka. Kako da vam
sve to ispričam? Možete li se uopće uživjeti
u osjećaje i radost onih časova? Kako dugo
već nisam plakao ne mogu to točno reći.
Nakon djetinjstva plakao sam ozbiljno tek
kod ređenja svojih drugova prije godinu
dana. U zadnjim mjesecima prije svoga
ređenja bio sam omamljen, i sama misao na
19. ožujka izazivala mi je suze u očima. I
sad je već stvarno došao.
Prvi puta su mi došle suze kad sam na
kalendaru pribio nulu. Tako dugo sam čeznuo
za tim trenutkom, a sad ga se gotovo plašim.
U druge dane izmjenjivao sam brojeve
najradije onda kad su me drugovi vidjeli i
kada su mnogi ljudi prolazili stubištem. Ali
ovu sam večer čekao dok svi odu u sobe, a
onda sam se tiho odšuljao dolje kao da sam
potajno namjeravao učiniti neko zlo.
Drhtavim rukama izvukao sam jedinicu; pred
očima mi nejasno iskrsne nula.
Rektor je
naredio da idemo rano u krevet, inače bi
neki vjerojatno ostali cijelu noć u kapelici
i bili bi ujutro sasvim iscrpljeni. No
unatoč tome, zacijelo se svjetlo u našim
sobama ugasilo tek vrlo kasno.
Kad sam zatvorio vrata za sobom, mislio sam
na teški odlučni korak sutrašnjeg dana;
sutra, kad ih ponovo otvorim, ići ću na
ređenje. Sutra uvečer kad budem čistio
cipele, bit ću svećenik. Kad budem sutra
lijegao, bit će sve drukčije. Čudnovato,
kako se sad sjećam svake pojedinosti. Mogao
bih ponoviti svaki svoj korak. Išao sam po
sobi tamo amo poput mjesečara ne znajući što
sam htio učiniti kao da su me povlačili
nevidljivi konci. Zurio sam kroz prozor u
jasnu, zvjezdanu noć zaboravljajući sam sebe
i bez osjećaja za vrijeme i prostor.
Napokon sam sjeo za stol i počeo pisati u
dnevnik koji sam započeo prije tri mjeseca i
koji je svršavao ovog dana. Danas se — iako
s nešto ganuća — moram smijati kad čitam te
retke; riječi se neprestano ponavljaju,
osobito onaj »konačno«. Misli su zbrkane i
nepovezane.
Konačno! Nekoliko minuta nakon što napišem
ove retke, leći ću u krevet. Proći će časak
dok zaspim. Kad se opet probudim, već sam na
drugoj obali, na Kristovoj obali. Sutra,
prvo buđenje dana početak je moga
svećeništva. Sad sam umoran, ali sretan,
beskrajno sretan. Znam, da mi ne uspijeva
izraziti svoje osjećaje. Glava mi je teška
od radosti i mogu neprestano ponavljati:
sretan sam, sretan, upravo strašno sretan.
Izgleda mi kao da sam na smrt osuđen koji
zapisuje zadnje riječi. I zaista, nešto u
meni umire. Sutra više nema malog momka Jose
Luisa. Dijete prerasta u jednu veću
stvarnost u kojoj propada prva. U meni će se
roditi nešto novo, divovski veliko.
Dok pišem ove retke, čujem glasove pred
vratima. Našto je čavlićima pričvršćeno na
moja vrata. Rano ujutro bit će cijeli hodnik
izmijenjen, pun slika i glazbe. A kako ćemo
mi biti izmijenjeni. Bože moj! Ta me misao
progoni i potresa ovih dana: sve ostaje
isto, a ipak je sve drukčije.
Sve će ostati isto; zadržat ćemo svoja stara
svojstva, činiti iste stvari,
dolaziti u iste napasti i trpjeti iste
poraze. Sve ostaje isto! Ljudi na nama neće
opažati nikakvu promjenu. Pa ipak bit će sve
drukčije; da, uistinu i to me tako raduje.
Iako će sve izgledati isto ipak neću biti
isti jer će Krist biti u meni, u mojim
riječima, u mojim rukama, u svemu, što jesam
i što činim.
Samo se mora vjerovati da je to sve istina,
a ne čista priča ili da je tek istinita
priča koja izranja iz jednog lažnog svijeta.
Misterij će postati očit. Sutra doživljavam
fizički vidljivo da si Ti uz mene. Sve oko
mene dovikivat će mi da je to stvarno
istina. Ako se i budem čudio, ipak neću moći
ni malo sumnjati u to da je čudo ono što
držim u rukama. Sad mi neće ništa biti
nemoguće, jer će Krist stajati uza me i moje
će riječi imati novi smisao. Od sada ću
smjeti blagoslivati; moj blagoslov bit će i
Gospodnji; ja ću doista blagoslivati u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga: u Njegovo ime!
Kako danas objasniti ljudima tu očevidnu a
ipak tako tešku istinu. Kako je mali broj
shvaća, dapače i naša srca su teška i tvrda.
Gospodine, daruj mi veću vjeru da ne
vidjevši Te, vjerujem u Tebe; takni mi srce
da Te osjetim sigurno, sasvim sigurno.
U ovom trenutku čini se u svijetu, ovdje u
Rimu, beskrajno mnogo grijeha; a ja očekujem
Tvoj ulazak u moje srce. Želio bih da Tvoj
dolazak k meni odagna u zaborav svu
prljavštinu koja nam kalja život.
Danas će se ispuniti sve moje želje. Poslije
tolikih godina čekanja cilj je konačno
postignut. Sad je točno trinaest godina kako
sam došao u sjemenište. Da, prije trinaest
godina došao sam u nj, imao sam visoki
ovratnik i išao sam iza majke. Ona me još
jednom poljubila i otišla na Misu u crkvu
sv. Marte, dok sam ja trčao preko trga u
sjemenište stalno se okrećući sve dok majka
nije nestala iza uglova kuća. Sve to dobiva
svoju krunu sad, 19. ožujka.
Ujutro će u meni odjeknuti Handelov
»Alleluia« poput glasa samoga Boga. Kad
ustanem, molit ću »Te Deum« i u te ću riječi
djetinjski i smjerno staviti svu svoju dušu,
svu svoju ljubav prema Tebi.
Trenutno proživljavam napola stvarno, napola
pjesničkim žarom obnovljeno djetinjstvo.
Bilo bi divno kad bih mogao stupiti na Tvoj
žrtvenik tako čistim srcem, kako sebi
predstavljam... Doduše, nema moje srce mnogo
crnih mrlja, ali ja bih Ti radije prinio
jedno čistije. Jedno je sigurno: samo s
djetinjim duhom može se shvatiti nešto od
onoga što se ovdje događa. To je tako daleko
od svake logike...
Moje me ruke uznemiruju.
Danas sam dobio od svoje sestre pismo koje
me je vrlo uzbudilo. Gospodine, daj da ona
surađuje u mom radu! Po njoj će moje
svećeništvo postati plodno.
Kad bih mogao samo jedno ponijeti iz
duhovnih vježba, bilo bi već dosta; mislim
na pravu naklonost i štovanje Majke Božje
»della Clemenza«. Neka me u mom svećeničkom
životu vodi i rasvjetljuje da budem čist kao
njen osmijeh.
Užasno sam umoran. Već je pola jedan i sad
ću u krevet. Gospodine, čuvaj moj san! Ako
ove noći umrem? Bože moj, to bi bilo
strašno! Ne, ne, ne daj mi da tako umrem!
Bdij nad mojim srcem da ne prestane
kucati i probudi me za vedri sunčani
dan, za dan pun Tvoga sunca.
Kad sam ovo napisao, prišao sam krevetu i
strgao s kalendara broj 18. Velik i crven
pojavio se 19. ožujka 1953. Poljubio sam
broj i odmah sam se zatim morao smijati toj
neukusnoj gesti. Kad sam legao u krevet, još
dugo sam promatrao kalendar, lutao očima po
sobi, osjećao se sretnim.
Već oko tri sata bio sam ponovo budan.
Bio je još mrkli mrak i ostao sam u krevetu.
Prevrtao sam se i okretao ne mogavši više
zaspati. Pogledao sam na kalendar:
devetnaesti. Konačno! Ipak sam, ne znam ni
sam zašto, imao dojam da dan počinje tek s
pjesmom »Alleluia«. U predvečerje su svugdje
postavljeni zvučnici povezani s gramofonom u
predvorju jer nas je »Alleluia« trebala
probuditi i donijeti vijest: »Svanuo je
dan, sad se radujte!« Tako sam u krevetu
čekao. Malo prije pola sedam počeo je
škripati gramofon. Aha, sad prave pokus,
mislio sam. Srce mi odjednom zalupa kao
divlje. Tako me zaboljelo i osjetio sam
udaranje do u glavu. Kad je odjeknula
glazba, sjeo sam uzbuđeno u krevet i
osjetio neopisivu mješavinu
zahvalnosti, radosti, sigurnosti dolaska u
luku, izvršene zadaće. Suze su kapale na
pokrivač; oslonio sam se i tiho plakao
bez i jedne misli, dok »Alleluia«
nije umuknula.
Onda sam skočio iz kreveta, umio se i
obrijao. Kad sam u ogledalu ugledao svoje
lice na kojem su se suze miješale sa
sapunicom, morao sam se smijati. Veselo sam
namigivao svojoj slici u ogledalu i čak sam
još našao vremena da je zadirkujem; taj
glupi mladić...!
U međuvremenu je hodnikom nakon »Alleluje«
odjeknula papina himna uz srebrene trube,
zatim jedan koral, pa Bachova fuga i napokon
»Ave Maria« od Snomme. Sve sam
pratio: Handelovu glazbu s ushićenom
radošću, trijumf himne - pri tom su mi
iskrsli pred oči mnogi svečani trenuci u
Vatikanu - pobožnost korala i razigranost
fuge, pa dobro poznate i drage molitve
kojima sam se tiho pridružio. Kad sam
otvorio vrata, pogled mi padne na veliki
Kristov znak, pod kojim je crvenim slovima
pisalo: "Tu essacerdos in aeternum - Ti si
svećenik dovijeka". Na dovratniku je bio
naslikan veliki, kao krv crveni križ i pod
njim riječi: "Jose Luis, Anđeo Gospodnji je
prošao kraj tvojih vratiju i obilježio ih,
od danas si svećenik dovijeka".
