Sjetio sam
se prizora iz Biblije kad Židovi
obilježavaju svoja vrata krvlju žrtvenog
janjeta da anđeo smrti kad slijedećeg
jutra bude dolazio izuzme njihove domove
od smrti prvorođenca. Naša vrata nosila
su križ života koji je danas trebao
početi. Trčao sam uzduž hodnika i zastao
pred svakim crveno obilježenim vratima;
pred Ciprijanovim, Mateovim, Fidelovim,
Jose Marijinim, Alfredovim... Da, mi smo
pozvani, sigurno i konačno. Ovaj nas je
znak spasio od pogubnog mača. Križ na
mojim vratima bit će, doduše, sa
nekoliko dana opran, ali onaj u mojoj
duši ostat će decenijama, vijekovima.
Kroz svu vječnost, jer ono što nas je
obilježilo, bila je Božja krv, krv
Janjeta koje nas je spasilo.
Cijela kuća bila je okićena. Na stubištu
su visjele velike trake papira s
izrekama iz Biblije, koje su se odnosile
na svećeništvo, a uz njih su bila
nacrtana zvona, crkve, kaleži. Radovalo
me trčanje po kući i razglašavanje svega
tako kao da to nisam još nikada vidio.
Imao sam potrebu da trčim, da se krećem
kako bih se oslobodio svoga nemira.
Napokon sam ušao u svećeničku kapelicu,
sjeo u kut i još jednom počeo obred
ređenja, dok su mi
po drugi put došle suze. Angel je služio Misu;
pri pomisli da ću za dva sata činiti to
isto, steglo mi se grlo. Kad je digao
ruke i hostija se pojavila iznad njegove
glave, osjetio sam kako mi se nokti
zabadaju u meso. Da, to je stvarno bila
istina, istina, istina!
Dok sam tamo sjedio, pogledavao sam
neprestano na sat i kad je bilo pola
osam, žurno sam istrčao kao da ću
zakasniti, zatim morao sam četvrt sata
čekati u predvorju jer je, naravno, bilo
prerano. U džepu sam nosio smotanu vrpcu
koju mi je sestra izradila, a primio sam
je dan ranije. Njome će mi obaviti ruke
poslije pomazanja. Stiskao sam je među
prstima; ruke su mi bile vlažne.
Petnaest minuta do devet ušli smo u
sakristiju. Bilo nas je osamnaest,
osamnaest blijedih, drhtavih, mucavih
mladih ljudi, očiju blistavih od suza i
srdaca teških od radosti. Kod oblačenja
trebalo nam je pomoći; inače to ne bismo
valjano učinili. Svega se još mogu
sasvim točno sjetiti. Vjerujem da to
neću nikada zaboraviti. Stajali smo u
svojoj bijeloj odjeći, zurili jedni u
druge a da se nismo ni vidjeli, ni
prepoznali. Čas je došao: za nekoliko
minuta bit će sve svršeno.
Kad smo napustili predvorje, bilo je
šest minuta do osam. Sunčano svjetlo
koje je bogato i jasno prodiralo kroz
prozor, davalo je našim albama još
bjelji izgled. Kad je došao biskup,
izvješena je u dvorištu uz papinu i
španjolska zastava. Stupali smo crkvom;
svaki korak vodio nas je bliže Kristu,
umiranju i uskrsnuću u Njemu.
Zbor je pjevao i uzbuđenje mi je steglo
vrat poput željeznog obruča: »Filioli
mei — Djeco moja.« Ja sam kod vas.«
Dalje više nisam čuo. Sad je stvarno
nastupio čas suza. U daljem hodu
ponavljao sam: »Djeco moja, djeco
moja«. Pomislio sam na riječi koje sam
sebi izabrao za ređenje: »Et tu, puer,
Propheta Altissimi vocaberis — I ti,
dječače, zvat ćeš se prorok
Svevišnjega.« Činilo mi se kao da mi On
u prijevodu ponavlja: »Ti, dijete moje,
rrladiću moj, danas ćeš se zvati prorok
Svevišnjega. Ali ne boj se. Ja sam uz
tebe, danas i uvijek. Ja sam s tobom.
Ja!«
Nikad se nisam osjećao tako sam pred
Bogom kao u tim minutama. Tada je bio On
vidljivo, osjetno pred nama. Kao da se
sve ugasilo u meni, nisam se sjećao
ničega i nikoga. Bog je bio prisutan i
ispunjavao je sve do zadnjeg kutka
moga bića.
Poredali smo se u prezbiteriju; pripalo
mi je mjesto u kutu s pogledom na
sredinu oltara gdje se - smiješila
Madonna della Clemenza, Madonna, koja je
ispunjavala bit moga života. Kako me je
dobro poznavala, kako je točno znala sve
moje bojazni, napasti, moje poraze, moju
hladnoću i moj žar! Moja molitva njoj
postala je povjerljivi smiješak i nikad
mi nije bilo teško govoriti s njom. Tako
sam jutros zaustavio na njoj svoj pogled
u očekivanju da mi progovori. I ona je
govorila; rekla mi je očima, da je došao
čas radosti, da ću uskoro smjeti sjediti
u njenom krilu nasuprot Kristu.
Biskup se obukao i obred je počeo kao
obična Misa. Najprije su podijeljeni
niži redovi. Zajedno s ostalima prostrli
smo se po tlu. Crkva je bila uska i
ležali smo jedan do drugoga tako da smo
izgledali kao sag. Dok su litanije
strujale iznad nas, molio sam, dovikivao
Bogu; iz dubine srca sam Ga molio da nas
usliši, da nam bude milostiv. Oči su mi
gorjele, a ruke su mi se grčevito držale
čilima. Luis, meni s lijeva, bio je
mirniji mogao sam točno čuti kako pjeva.
Meni je bilo nemoguće pjevati; riječi su
mi izlazile teško i prigušeno. Biskup se
digao i odjednom sam se smirio. »Da se
dostojiš ove izabrane
blagosloviti«, pjevao je. Dok je zbor
odgovarao: »Molimo Te, usliši nas,« kao
da je mojim bićem projurila bujica
radosti: izabran, izabran... Po drugi
put je odjeknulo: »Da se dostojiš ove
izabrane blagosloviti i posvetiti.« I
odjek u meni: izabran, izabran... Po
treći puta: »Da se dostojiš ove izabrane
blagosloviti, posvetiti i svetima
učiniti.« Činilo mi se da mi se srce i
uši šire na neizmjernu riječ: izabran!
Litanije su se nastavile, ali sad sam
bio miran: On nas je izabrano. On, ne
ljudi. Kolika je sigurnost bila u
svijesti da smo Njegovi, jer On tako
hoće. On nas je poznavao i pozvao nas
je, pozvao nas je ovakve kakvi jesmo, sa
svim našim pogreškama i slabostima. Onda
je On morao vidjeti što može načiniti od
nas sitnih, griješnih ljudi.
Ustali smo i dok su bili ređeni
subđakoni i đakoni, gledao sam na sat da
bih točno upamtio vrijeme. Sad, sad, sad
konačno! Srce mi je lupalo kao jutros
kad je odjeknula »Alleluia«. Vrijeme:
pola deset!
Pozivani smo jedan za drugim. Odgovarali
smo: »Adsum.« Očekivao sam svoje ime,
konačni jasni zov. Sa smjernim »Adsum —
Ovdje sam« izvršeno je potpuno predanje
Bogu. Kad smo stali u polukrug oko
biskupa, stupio je arhiđakon korak
naprijed i zamolio ga da nam u ime Crkve
podijeli svećenički red. Biskup je
odgovorio pitanjem: »Znaš li, da li su
dostojni?« Na to će arhiđakon: »Koliko
se može ljudskom slabošću spoznati, znam
i svjedočim da su dostojni da preuzmu
teret ove službe.« Sad se biskup obratio
narodu: »Kako je, predraga braćo, svima
stalo da lađu Crkve vode dobri
kormilari, recite ako netko ima nešto
protiv ovih ovdje; neka istupi i neka
kaže.« Nakon trenutka šutnje obratio se
nama riječima: »Ljubljeni sinovi, vi
ćete biti posvećeni za svećeničku
službu. Nastojte da je dostojno
primite i primivši je, pohvalno je
vršite. Svećenik, naime, mora prinositi
žrtvu, blagoslivati, biti na čelu,
propovijedati i krstiti. K tolikoj
visokoj časti treba pristupiti s velikim
strahom i moramo paziti da nebeska
mudrost, prokušan život i neprekidno
vršenje pravednosti preporučuje one,
koji su za nj izabrani... Službenici
Njegove Crkve trebaju biti savršeni
vjerom i djelima ili utvrđeni u
dvostrukoj ljubavi: prema Bogu i
bližnjemu...«
»Upoznajte što radite! Slijedite ono
čime se bavite da obavljajući otajstvo
smrti Gospodnje nastojite mrtviti vaše
udove od svih mana i požuda. Miomiris
vašeg života neka bude okrepa Kristovoj
Crkvi da svojim propovijedanjem i
primjerom sagrađujete Božju kuću,
Njegovu obitelj tako da nas Gospodin ne
kazni što smo vas promaknuli, niti vas
što ste toliku službu primili, nego da
što više zaslužimo biti nagrađeni. To
neka nam On udijeli po svojoj milosti.«
Biskup je govorio svoju molitvu i davao
je svakoj riječi svoje značenje. Pored
mene je sve prohujalo, a da nisam ništa
shvaćao. Već sam mnogo puta pročitao
tekst i točno sam ga poznavao, ali mi je
u tom času bilo nemoguće pratiti ga. Sad
smo ustali i postavili se u dva reda,
jedan iza drugoga. Nikad se nisam
osjećao Bogu tako blizu, nikad tako sam
pred Njim i istovremeno tako ispunjen
Njim. Mojim je bićem zavladala velika
sigurnost, spoznaja da se moj život
mijenja, da od mene postaje »drugi
Krist«. Kad smo Mariano i ja klekli pred
biskupom i on položio ruke na nas,
osjećao sam kako nadzemaljska bujica
preplavljuje sve u meni.
Zatim su prolazili svećenici i polagali
jedan za drugim ruke na nas: dvije,
četiri, osam, dvanaest, dvadeset,
šezdeset, osamdeset ruku. Klečao sam tu,
a suze su mi tekle niz obraze i pravile
vlažnu mrlju na misnom odijelu koje sam
nosio preko ramena. Sad sam stvarno bio
svećenik (Svaki čitalac, koji se malo
bavio teologijom, opazit će, da sam bio
primio tek jedan od dva bitna dijela
sakramenta: materije i forme — i to prvi
dio materiju. Dakle, pogriješio sam, kad
sam vjerovao, da je već sve svršeno; to
je bila psihološka greška, jer sam u
sebi naravno znao, da forma još nije
izrečena. Ali imao sam dojam, kao da je
ređenje dovršeno, jer mi se izraziti
obred polaganja ruku činio više nego
dovoljan, da proizvede onu čudesnu
pretvorbu. Znam, da taj dojam nije
objektivno bio opravdan, ali tako je
upravo bilo i stoga također tako
navodim.), svećenik za vječnost. Ne,
nije to bio neki obični poziv; to je bio
neizbrisiv pečat utisnut plamenom u
središte bića za svu vječnost. Kad bih
došao i u pakao, bio bih i tamo
svećenik.
Bio je to — moram opet priznati —
najsadržajniji trenutak moga života,
trenutak u kojem mi se očitovala bit
svijeta i svih stvari; sve je odjednom
poprimilo novi smisao. Stisnuo sam ruke
i znao sam da su to Kristove ruke.
Svi svećenici oblikovali su krug oko nas
i držali svoje ruke nad nama poput
krova. Usred duboke šutnje molio je
biskup slijedeće molitve: »Predraga
braćo, molimo Boga, Svemogućega Oca da
nad ovim svojim slugama koje je izabrao
za svećeničku službu, umnoži nebeske
darove: da njegovom pomoću očuvaju ono
što Njegovom milošću primaju. Po Kristu
Gospodinu našem. Amen.«
»Usliši nas, molimo, Gospodine Bože naš,
i izlij na ove svoje sluge blagoslov
Duha svetoga i silu svećeničke
milosti...«
»Podaj, molimo, Svemogući Oče, ovim
svojim slugama svećeničko dostojanstvo;
obnovi u njihovim grudima Duha Svetosti,
da od Tebe primljene milosti, o Bože,
snažno podržavaju. Neka budu oprezni
suradnici naše službe. Neka sja iz njih
ljepota svake pravednosti, tako da
jednom polože dobar račun o povjerenoj
im upravi, te postignu nagradu vječnog
blaženstva.«
